dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film -Veselica-

Sudbina povratnika iz rata postala je jedna od tema koje su pedesetih godina XX vijeka inspirisale mnoge američke, engleske, japanske, italijanske, francuske, poljske ili sovjetske filmske reditelje. Većinu tih djela, pogotovo ona najznačajnija, kao što su »Najbolje godine našeg života« Viljema Vajlera ili »Čovjekova sudbina« Sergeja Bondarčuka, viđeni su na ekranima jugoslovenskih bioskopa. U tim godinama jugoslovenski film nije imao djela za poređenje i tako je bilo sve do pojave »Veselice« Jože Babiča.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Film »Veselica« počiva na literarnoj podlozi Bene Zupančiča. Priča je locirana u konkretnom ambijentu Ljubljane, mladi ratni invalid i bivši borac Aleš je u ratu izgubio lijevu ruku. On već više godina živi u slobodi, radi, ali se ne snalazi u životu. Zbog toga je Babič došao u priliku da svoju režiju koncentriše više na opisivanje stvarnosti i moralnih dilema koje se javljaju uz iznošenje pojedinosti o Alešovoj tužnoj sudbini.

Želio je da naglasi da to nije samo jedna tužna i melodramska priča o Alešu već i njena društvena negacija. U tome je dosljedan sebi pa i u fabuli ističe sve one elemente koji bi mogli da nam izgledaju čak i konvencionalni, sentimentalni i melodramatični. Koliko god su te scene drastičnije to se više ostalim materijalom u filmu pokazuje da ovaj čovjek ne može da opstane sam. Jasno je da na Alešu moraju da se vide tragovi rata, ali je veliko pitanje je li rat sam po sebi uzrok njegove inferiornosti. Bio je kurir, maštao o slobodi, doživio je Ijubav sa Marom, dičio se svojom hrabrošću i herojstvom i sve to na kraju platio gubitkom ruke.

Drugi su možda i teže prošli ali su život prihvatili kao novu realnost i u njoj našli sebe. Aleš je ponovo kurir, ali sada ne prenosi poruke već svakog jutra otvara poštansko sanduče, i obilazi razna mjesta. Iz svega što se može u filmu vidjeti proizlazi da je na najnižoj društvenoj ljestvici. Naravno, teško je objasniti da je to samo zato što je invalid.

U Zupančičevom scenariju sve ovo nije dovoljno objašnjeno, pa je prvi utisak da se ovaj čovjek nalazi prvo u sukobu sa samim sobom a zatim da to prenosi na svoju netrpeljivost prema okolini. Ništa nije činio da ovu situaciju preokrene odmah poslije rata kao ni sada, pa je pun nekakvog unutrašnjeg bijesa, netrpeljivosti, grubosti, očajanja koje ga vodi u alkohol. U trenucima slabosti mašta o svojoj izgubljenoj Ijubavi, htio bi da je iznova vidi, ali za to nema snage i ovo traganje ostavlja za sledeće proljeće.

Babič se i ne trudi da razjasni te moguće nesporazume i jednostavno ih prihvata kao činjenice od kojih se polazi. Reditelj mu pušta da mašta o prošlosti, Ijubljenoj djevojci i sinu koji je trebalo da se rodi i kroz nemoć pokazuje da su to samo isiprazne iluzije. Jedino bi Aleš mogao da odgovori zbog čega ove godine nije potražio voljenu djevojku i izborio se da san o Ijubavi postane stvarnost.

Kada konačno i dođe do susreta sa svojom ratnom Ijubavi, on sam sve to prilično banalizuje. Mara se preudala za drugog čovjeka, koji je takođe bio ratnik, ima djecu i svoj život.U toj porodici rođeno je i Alešovo dijete istina je poražavajuća i tek tada postaje razumljivo zašto je on toliko bježao od ovog susreta. Ništa ne čini da bi se zbližio sa sinom ili Marom i čak pada u neku vrstu ravnodušnosti.

Da li je on zaista za ovim toliko čeznuo ili su njegove patnje tek nemoć i zavaravanje? Iz njegovog odnosa prema Mari i djetetu jasno se nazire da je on razorena ličnost i da mu niko drugi ne može pomoći do on sam. Babič ne osuđuje ostale aktere, pa ni samu sredinu, jer se čovjek za Ijubav mora  izboriti — Aleš mašta a u suštini nema snage i neprekidno je u bježanju i samoodricanju.

Zbog toga što nije u stanju da se saživi sa okolinom Aleš sve vidi iskrivljeno . Tako valja i tumačiti njegove patetične tirade, zajedljive komentare, gorčinu i mišljenje da je svijet zaista jedna veselica, zabava ili cirkus, u kome svako igra svoju igru. Aleš u drugima vidi samo neprijateljstvo i teško prihvata saznanje da i među njima ima onih koji žele da mu pomognu. Ipak, u njegovom držanju prema djevojci koja bi željela da se zbliže, pa i prema Mari i sinu, ne sadrži u sebi ničeg herojskog. Ma kako pokušavao da izazove sažaljenje i sentimentalnost, nema mjesta za sve to u Babičevom filmu, jer je potpuno razotkriveno sve ono što se nalazi iza njegove spoljne inferiornosti. Nakon svih kriza koje je imao on shvata da se mora vratiti na posao, među Ijude, bez obzira kakvi su oni, i da u njima takvima, i sa njima, pronađe i svoj smisao života.

Film je tako komponovan da u njemu emocije imaju veliki uticaj na proces dezintegracije sopstvene ličnosti, ali i integracije sa drugim Ijudima.

Invalidstvo nije više nikakav alibi. Ljudi koji žele da mu pomognu ili žena koja ga voli i ne primjećuje ovaj nedostatak. Ako se time pravdao tokom vremena, zašto se konačno ne suoči sa istinom koja nije tako neprijatna kako se njemu čini. Naći sebe u stvarnosti i definisati kroz sebe i svoje vrijeme, mogućnost je pred kojom svako mora da se opredijeli. U interpretaciji ovih i mnogih drugih problema koje nalazimo u filmu, Babič pokazuje dosljednost i zrelost.

Gorčina, čežnja, Ijubav, agresivnost, ravnodušnost, cinizam, humanost, sentimentalnost i grubost, ovdje su spojene u neraskidivu vezu između čovjeka i sredine. U interpretacijama čovjekove sudbine, pa i savremenih međuljudskih odnosa, Babič je otišao dalje od mnogih reditelja pa smo se suočili sa filmom kompleksnih psiholoških dejstava i pune vizuelne ubjedljivosti.

Vrijednost ovog filma je u tome što je obogatio jugoslovensko filmsko stvaralaštvo, posvećeno čovjeku i njegovoj svakodnevnoj realnosti.

Ovaj film posjeduje suštinska značenja koja mu obezbjeđuju važno mjesto među najboljim ostvarenjima jugoslovenske kinematografije.