Nebojša Šofranac

MVP TRKA

Jokić ili Dončić?

Sedam utakmica prije kraja sezone puno veću debatu od na Zapadu dramatične trke za poziciju broj 1 i ostale plej of i plej in pozicije izaziva borba za individualnu nagradu, onu koja je oduvijek najvrednija, puno više i od one MVP finala koju po definiciji dobija lider šampionske ekipe.

Пише: Nebojša Šofranac Види све колумне

Ovaj put o tome moramo nešto reći, jer milioni ljudi ponavljaju imena dvojice igrača sa naših prostora, ko će osvojiti, Nikola ili Luka? Naime, u ovoj završnici Jokić je i dalje u prednosti, ali Dončić je izbio na drugo mjesto i sve mu se više približava, dok je sjajni Kanađanin iz Oklahome Šej Gildžes Aleksander pao na srazmjeru 16:1, a Tejtum i Janis su čak na 100:1. Daleko ispred svih su ostali Jokić i Dončić, te sada svako, pa čak i iz drugih sportova, želi da se izjasni između njih na svoj način.

Medijska kampanja u korist Dončića sada je veoma snažna, toliko da mnogi veliki bivši asovi kažu čak da bi nagrada bila obesmišljena ako mu je ove godine ne daju. Osim izuzetnih partija i magičnih poteza vrtjele su se danima scene sa Ol Stara gdje on pogada nekoliko puta zaredom skoro iz svlacčionice sa lukom do krova dvorane, a od juče je viralan koš na zagrijavanju u Hjustonu koji je dao koristeći potkrovni semafor i tablu kao šponde, a potom i nevjerovatni poligonski koš "ispod ruke" sa šest i po metara nakon kojeg je i famozni Dilon Bruks digao ruke. Ono što je ipak najbitnije to je njegov najveći kontinuitet ikada, sa 47 poena u Hjustonu, uz pikove poput 73 poena u Atlanti, on je ubjedljivo najbolji strijelac lige sa tačno 34 poena po meču, što je blizu najboljih sezona Džordana (onih prije osvajanja titula, kad je bio mlađi), a s obzirom na to kako je lansiran Dalas u finišu bi mogao čak i da podigne prosjek. Potom, treći je u asistencijama sa 9,8 po meču, odmah iza Halibartona čiji je prosjek 11 i Janga (10,8).

Tu je Jokić odmah iza njega, četvrti sa 9.1, ali što se efikasnosti tiče tu je na 11.mjestu sa 26.1, odmah iza Entonija Edvardsa, ali tu je razlika velika. Naravno, to kompenzuje skokovima gdje je na trećem mjestu iza neprikosnovenog Sabonisa i Dejvisa, ali se i Dončić za jednog beka tu odlično kotira.

I onda se uzima bezbroj drugih faktora. Dončić ima bolji plus/minus, ali tu su obojica sjajni, potom plasman ekipe. Upravo je to godinama bila neosvojiva prepreka za Dončića, Dalas je previše gubio da bi ga ozbiljno shvatili, prošle sezone nijesu ušli ni u plej in, ali sada se stvari mijenjaju. Iako su i ove godine imali previše oscilacija, simbol je meč sa Oklahomom gdje su gubili kući 30 razlike, pa serijom 30:0 stigli i čak poveli sa šest, a onda ga ipak izgubili. Ali sada igraju sjajno, u seriji su od sedam pobjeda, a sa Dončićem imaju čak 11 pobjeda zaredom, jer nije igrao u novom meču sa liderom Oklahomom. Ove noći gostuju Golden Stejtu koji je takođe u seriji i bori se krvavo za plej in, pa će duel sa Karijem biti nevjerovatno važan za Dončića i u individualnoj ravni, ali takođe i za Dalas da bi nastavio ovaj prodor ka vrhu, biće spektakl. Dalas se već probio na peto mjesto, dvije pobjede ispod Klipersa, i sada se nekako nameće ideologija da ako uđu u top četiri onda je to to, onda i Dončić treba da bude MVP.

Denver je kao i obično ispred, ali nakon dva poraza kod kuće pao je sa prvog na treće mjesto, sad je opet drugi, ali korak iza Oklahome. Uticaj Jokića na njihovu igru je neprocjenjiv, bio je često bez Mareja i ove sezone, a sve ostale saigrače učinio daleko boljim nego što objektivno jesu. Ipak, od Oklahome su izgubili tri meča zaredom, ako bi se gledalo po tome Šej kao líder ove mlade ekipe i sa prosjekom 30.8 poena bi trebao biti u trci do kraja, pogotovo ako budu prvi, međutim izgleda da je potpuno ispao. I tu se ulazi u sferu vječitih lutanja, da li je ovo individualna nagrada ili je mjera uspjeha tima i ko određuje tu mjernu jedinicu, tu se nikad neće doci do egzaltnih parametara dok se glasa po današnjim standardima.

Po mnogima Jokic je trebao da dobije to i prošle sezone i sad bi bio na domaku četvrte krune zaredom što bi bilo nešto vanvremensko, ali on je sam tada rekao da je Embid zaslužio. A ove sezone Embid je bio u nestvarnoj formi sa partijama između 40 i 70 poena i vodio ubjedljivo na listi prije povrede, ali tu je bio kraj, moraš odigrati minimum 65 utakmica.

U ovom završnom sprintu njih dvojica će se sigurno dobro zabaviti, jer su i veliki prijatelji, na Ol Staru su bili nerazdvojni, ali za hroničare ovo ipak ima veliki značaj. Ili će Jokić osvojiti treći put i nametnuti se kao najveći evropski igrač svih vremena, ili će Dončić sa samo 25 godina otvoriti svoju eru, a onda ko zna gdje bi mu bio kraj. Mnogi smatraju da je Dalas trenutno nezadrživ i da je čak 'title contender", to je rekao i LeBron koji evo u 40.godini daje i dalje 40 poena (u prosjeku 25.1), ali to je vrlo upitno, Luki bi individualna nagrada dala skroz novu dimenziju karijeri.

Ali to što su iz velike jugoslovenske porodice košarke čini nama sve još zanimljivijim, prave se razne paralele, uključuje istorija. Komparacije kroz NBA prizmu su nemoguće, prva zlatna generacija koja je jedina i osvojila olimpijsko zlato (Ćosic, Kićanovic, Dalipagić, Delibašić, Slavnić) mogla je samo da sanja NBA ili eventualno dobiju poziv na probu, ali to je bilo svemirski daleko, dalje od Marsa. U 80-im se granice tako stidljivo otvaraju, ali da je Dražen 1986.godine kad je bio na vrhuncu i davao Realu po 56 poena i dolazili ljudi Portlanda da ga gledaju uživo otišao tada u NBA i imao današnje uslove mogao je vjerovatno stići Džordana sa kojim je dijelio puno toga još od prvog susreta 1981. I čuveni Bil Volton je uvijek tvrdio da bi Sabonis bio bolji od Juinga i Robinsona da je otišao u NBA kad ga je Portland draftovao takođe 1986, ali on to godinama nije ni znao jer je zivio iza gvozdene zavjese. A Volton ga je gledao uživo u finalu EP 1985, i kaže da je taj mladi Sabonis bio pet nivoa iznad onoga koji je 2000.godine vodio veliku bitku u finalu sa MVP Šekilom.

Naravno, 1989.godina je ugaoni kamen, odlazak Dražena, Divca i Paspalja bio je revolucionaran i prokrčio put svim generacijama, Jokić je i govorio da nije bilo Dražena da vjerovatno ne bi ni bio tu. Ali NBA se promijenila nestvarno, od jednog svijeta koji je gledao nepovjerljivo i na dokazane fenomene i najbolje igrače Evrope, danas otvara vrata za sve kontinente, čak i za kvazi talente, njihov proklamovani cilj je totalna internacionalizacija kosarke, a MVP titula godinama već pripada strancima. Smatraju da sistem samo tako može da napreduje, a kad se pogleda spisak 41 kandidata za USA tim za OI onda je jasno da tako i oni odmiču samo naprijed i koliko su i dalje globalno ispred svih, ispred vremena.

Ali činjenica je da je sada NBA pravi raj za jugoslovenski košarkaski gen i talenat, čak više nego takmičarska Evroliga. Prethodnih dana smo mogli čuti i razmišljanja mnogih svjedoka vremena, poput Draženovog brata Aca Petrovica koji organizuje mega spektakl u Zagrebu 5.septembra povodom 60 godina rođenja Dražena sa akterima USA-Hrvatska 1992  i današnjim najvećim zvijezdama. On koji je vidio sve, koji pamti Dražena iz vremena kad su ga zvali "kamenko" zbog tvrdog šuta, a potom postao najsavršenija mašina za šutiranje što mu je priznao i Redži Miler koji je tada bio ono što je Kari danas. Takođe i Željka Obradovića, kao i Tonija Kukoča koji je dočekan sjajno u Beogradu na meču Partizan-Olimpijakos.

Kao da je vrijeme stalo, kao da su juče bile one ovacije koje je dobio na meču Partizan-Jugoplastika 28.aprila 1991, kad je sa 3:0 donio Splićanima četvrtu uzastopnu títulu, uz tri evropske, i otišao u Beneton. Noć ranije pratio sam uživo drugi meč, koji je bio puno uzbudljiviji (91:95) i u kojem mu je parirao Paspalj, dok je Danilović tada bio tako daleko. Ali sjutradan je bila pjesma, odlaskom Rađe i Duška te sezone je Kukoč igrao sve od pleja do centra, genijalna sezona sa triplom krunom i beogradska publika tačno pred rat ga je ispratila kao genija.

Puno godina poslije Džikic nam je otkrio da jedini nije htio da aplaudira zbog ubjedljivog poraza tima za koji navija. To je bila i posljednja utakmica u životu Željka Obradovića, dao je i 14 poena, i umjesto da ode na EP postao je preko noći trener i već iduće sezone šampion Evrope, priča koja još traje. Kukoč je dao puno intervjua u Beogradu, rekao je između ostalog da Jokić i Dončić čine čuda, on koji je tri puta osvojio sa Džordanom zna to da vrednuje, ali da smatra da su Dražen i Ćosić bili jos bolji!

I u tim vječnim debatama se najteže snaći, toliko je bilo velikih epoha. Slavnić je pokušao Hrvatima pomoći u njihovoj velikoj trilemi, ko je najveći Dražen, Kukoč ili Ćosić, kao neko ko je sa Ćoćicem prošao najbolje godine Titove Jugoslavije, sa Draženom i igrao i bio mu trener u Šibenki, a Kukoča lansirao kao klinca u Jugoplastici. I naravno izabrao je Ćosića kao totalnu avangardu i najmekšu ruku ikada, iako Dražena od čuvenog meča Partizan-Šibenka 99:100 i sezoni 1981/82 smatra najboljim bekom ikada. S njim smo o tome pričali i nedavno u Ulcinju, kad je gotovo zaplakao na pjesmu "Jugoslavijo".

Igrači iz tog vremena imaju tendenciju da biraju ipak te koji su obilježili njihovu epohu, samim tim što su to vidjeli za razliku od novih generacija imaju potrebu da im "objasne nešto što oni ne mogu ni da zamisle", tako je i Danilović nedavno rekao da Jokić ne može imati status najboljeg ikada, jer je bio i Divac, i Ćosić i Dražen. Ali na poziciji pet on je napravio do sad najveću revoluciju igra u napadu, trojka kojom je iz svlačionice riješio meč protiv Golden Stejta i bezbroj imaginarnih poteza nijesu nikad viđeni, zauvijek je promijenio shvatanja igre. A to isprva nije bilo ni shvaćeno, ne samo po izvještajima NBA skauta iz 2014 kad smo ga pratili ovdje u dresu Mege, već i na Olimpijadi u Riju kad je igrao finale protiv USA sa već godinom iskustva u Denveru, tamo na licu mjesta bili su im interesantniji Teodosić i Bogdanović.

Tek nakon četiri godine postao je Ol Star igrač i onda je sve krenulo. Dok je za Dončića drugačije, rani odlazak iz Ljubljane u juniore Reala, MVP juniorske Evrolige 2015, kampanja velikog kluba, sa 18 već šampion Evrope sa Slovenijom, sa 19 šampion Evrope sa Realom i to kao MVP u Beogradu i tinejdžerski odlazak u NBA, gdje je eksplodirao u drugoj sezoni već. Kad se igralo čuveno polufinale Španija-Slovenija 2017.godine imali smo specijalnu uvodnu emisiju i u njoj sam osim najave senzacionalne pobjede Slovenije nad šampionom predstavio i komparaciju Dončića sa Draženom. Kroz mnoge parámetre tih mladih godina, ali i kroz prvi meč na Eurobasketu, Dražen je dao 25 poena za Jugoslaviju protiv Njemacke 1983, kad je imao 18 godina, Dončić je to uradio na debiju protiv Poljske takođe sa 18. Bilo je jasno da se rađa nešto veliko i te noći pala je Španija 20 razlike, ali koliko je samo bilo neprikladnih komentara što se već tada Luka poredi sa Draženom. Jer prva zvijezda te ekipe bio je nesumnjivo Goran Dragić, ali vremenom sve je postalo jasno.

Komparacije ostaju za sve sladokusce, ali to je nepresušni okean, ono što je činjenica, a mnogi je još nijesu svjesni, dva igrača koji su pravi izdanci utemeljene jugoslovenske škole danas između sebe rješavaju MVP prijestol, nekad nezamislivo, a sada se zaista dešava, tekovine generacija iz 1980. i 1992, ali i osnivači ju-košarke Stanković, Popović, Šaper i Nikolić bili bi ponosni. Ostali su njih dvojica pa ostatak svijeta, i to bi sad već neminovnim odlaskom Lebrona, Karija i Djurenta moglo da potraje godinama. Ako se Tejtum, Buker, Edvards i Morent ne budu ljutili.