Vlatko Simunović

EU po drugi put u Crnoj Gori

Čujemo li sokolare?

Tražili smo Ruse i gusle a Litvanci i Poljaci pravdu. Poljska i Litvanija danas su prosperitetne zemlje EU. Mi smo u klačunaru. Izgore se. Izgore se u živoj vatri razmirica oligarha.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Nikad među nama razum nije bio na naročitoj cijeni ali ima dana kada mi u Crnoj Gori funkcionišemo van realnosti. Politička energija troši se na tumaranja kroz restlove intriga. Oni koji to ne bi smjeli činiti pumpaju mutne ideje. To je Crna Gora danas.

DRUGA EVROPA

Nešto slično sam preživio prije trideset pet godina, kada smo u Crnoj Gori zatvorili vrata Evropskoj ekonomskoj zajednci i premijeru Antu Markoviću. Nikad nije Crna Gora jela `ljeba s prijekora. Neće nama Kovači (Božo Kovač) prodavati Željezaru itd...Kasnije su poslodavci tim stihoklepaca Rotšildima prodali jugoslovensku ratnu luku ali je to dio neke druge priče...

Kada razmišljam zašto tih trideset pet godina ne postojim kao građanin EU sjetim se knjige Česlava Miloša. “Druga Evropa”. Objavljena je u Gornjem Milanovcu 1982. godine. To je knjiga o istočnom Evropljaninu.
Listam je jutros i u njoj nalazim rečenice potcrtane crvenim mastilom. Aforizam Embrouza Birsa “ uspomene su onaj dio našeg života koji možemo da ispričamo ne crveneći” i “jasno je da je iskrenost nemoguća i što se više zadržava njenih privida tim veće uloga pripada konstrukciji”.

POPRIŠTE

Velika esejistika i lijepa književnost uvijek se rađaju se na živom poprištu ljudskog zla, u stiješnjenim okolnostima nesreće, pogibije, ljudskog i moralnog ništavila.

Crnogorska književnost nema knjigu koja je nalik djelu Česlava Miloša. Na zgarištima herojske crne Gore rođene su ideje okašnjele nacije i nacije s greškom. Ignorisane su. Tako smo dogurali do stanja poražene nacije. To sam čuo od Velibora Ivanovića. I misli da je dobra dijagnoza.

Ne planiram vam tu knjigu Česlava Miloša prepričavati, ali trebali bi je čitati ako vas zanima zašto smo danas tu gdje jesmo a Litvanci, Slovenci, Česi i Poljaci tamo gdje pripadaju. Tu se da vidjeti kako cijeli narodi uspijevaju savladati svoje slabosti. U kontekstu rasprave o komunističkim frakcijama koje se pred Drugi svjetski rat satiru a Moskva im je povjerila uloge dželata, Česlav Miloš “malodušnost” Litvanaca, Poljaka, Čeha... koji likvidacijama ne prilaze prilježno poput Crnogoraca, Srba i Hrvata ( Jugoslovena) objašnjava navikama koje potiču iz vjekova Rei Publicae “kada su protivnici uništavani pomoću govora našpikovanih latinskim izrazima”. Svako dijete rođeno u Poljskoj, Litvaniji, Estoniji, Češkoj...on tretira kao “dijete poraza” koje iza sebe ima”prošlost krvavih bitaka, očajničkih ustanaka, vješala, protjerivanja u Sibir”...

Jugoslovenski komunisti sebe su doživljavali kao vaspitnike velike pobjede. Zato se ovdje i nekad i danas slave mač, barut i prkos a Litva se drži pravila - što bliže načelima opšteevropskog vaspitanja to bolje.
To je ključna razlika. Zato su Litvanci danas Evropljani a Crnogorce EU bilježi u statističkoj kategoriji - ostali...Škole a ne zvona i praporci.

LEVIATAN

U Jugoslaviji, osamdesetih 20. vijeka, žaoka zla opakog totalitarizma istočnjačke despotije dotakla je ljude. Od Triglava do Đevđelije, obavezna literatura pristojnom svijetu bili su “Arhipelag Gulag” Aleksandra Solženjicina. “Priče sa Kolime” Varlama Šalamova, “7 hiljada dana su Sibiru” Karla Štajnera.

Slovenci su štampali “Leviatan” Vitomila Zupana. Oni su 1982. godine čitali knjigu s atmosferom jugoslovenskih kazamata. Ja sam je dobio od Željka Stanjevića.

Taj Zupan se tukao s fašistima u Drugom svjetskom ratu. Nije bio komunista. Bio je demohrišćanin. Komplikovan tip. U ljeto 1945., u uniformi i s pištojem u ruci, upao je Krleži u stan. Da razgovaraju o književnosti...To je preživio. Poslije je mrtav pijan ružio komuniste i zaglavio 7 godina na robiji.

Mlad Crnogorac, free lance novinar Ratko Knežević, prije četrdeset godina, 1984. radio je intervju s Vitomilom Zupanom. Objavio ga je beogradski Intervju. Urednik je bio Alekdsandar Tijanić. Taj broj štampan je u 400.000 primjeraka. Nije greška. Slovom i brojem - četiri stotine hiljada primjeraka (400.000). Jedan od njih i danas čuvam. U starom kraju, u kući mog oca. Ako dobro pamtim, Knežević ga je okončao Zupanovom filozofemom: U svim nedosljednostima, treba biti jedino dosljedan svojoj igri.

Taj se Zupan vješto igrao s apsurdom zvanične doktrine. I Slovenija je dio EU.

Kad god se nadnesem nad “Leviatan” ili neki sličan zdenac, mislim - zašto su poruke, slične porukama kakve su o sebi poslali Vitomil Zupan i Česlav Miloš u Crnoj Gori izostale? Imali smo Marka Špadijera i jednog Krvokapića spremnog da se na strani Danila Kiša tuče u unaprijed izgubljenim bitkama, ali nemamo knjigu upotrebnog karaktera kakva je “Zarobljeni um” Česlava Miloša. I prokockali smo priliku da se legitimišemo kao Evropljani.

SVJETIONICI

Imamo Đilasa i Zogovića. Ipak, meni to nije to...Kad Đilas i Zogović negoduju, pišu radove čiji podtekst isijava revolt jer su ideolozi komunističke Jugoslavije izdali postavke izvornog komunizma. Izjavljuju ljubav komunističkoj ideji ali se gnušaju prostaka koji su je naružili...Pretjerujem ali je to mjera njihovog revolta. To je bio njihov način borbe s vatrom. Pisali su i patili. Ali, mogu li to biti svjetionici prema kojim bi se ovdašnji svijet mogao upravljati? Ne mogu.

Crna Gora i danas je nedopisana i nepročitana knjiga. Nema svoje orjentire i disidente. Nema nove prosvetitelje s autoritetom Petra Prvog Petrovića Njegoša. Zato se danas, uz sve priče i predstave o veličanstvenom duhu njenih kćeri i sinova i svu ljepotu njene veličine, njoj ispod kože uvijek nađe nešto što živi i ne može biti preobraženo dobrotom. Ne snijevaju se više pokolji i potopi ali se mržnja i otrov perfidno prosipaju u naše žile kucavice.

Vjekovni tragizam Crnogorca vidljiv je u tradiciji da jednu vrijednost uvijek žtrvuje zarad drugih vrijednosti. I nikako da sloboda, mir i finansijska stabilnost njegove familija dođu na red kao vrijednost zbog kojih vrijedi žrtvovati druge vrijednosti.

Na to mislim dok svjedočim kako se konflikt dvije političke struje u vladajućoj većini po pitanju izbora “prvog pendreka Crne Gore” predstavlja kao nešto vrijedno prosipanja teško stečenog kapitala zemlje koja treba do kraja aprila da ispuni privremena mjerila u okviru poglavlja 23 i 24 kako bi na međuvladinoj konferenciji u junu dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).
I nije mi svjedno. Poznajem te brave.

DRUGI DOLAZAK

Ima jedna pjesmaVilijema Batlera Jejtsa. U njoj se ne pominju Crnogorci i leut (gusle).

“Kružeć i kružeć u sve širem luku
Soko ne čuje više sokolara.
Sve se razliva; središte popušta;
Puko bezvlašće preplavljuje svijet,
Kulja krvomutna plima, na sve strane
Obred nevinosti davi se u njoj;
Najbolji ni u šta ne vjeruju, dok se
Najgori nadimaju od žestine.”

EU je na vratima! Prva mogućnost je da slušamo što nam kažu evropski poklisari, ispravimo svoje ludosti i greške naših očeva iz vremena pada Belinskoga zida i uđemo u jednosmjernu ulicu koja vodi u Brisel. Druga mogućnost je da poljuljamo ravnotežu, otklizamo u političku nestabilnost i po sklonosti ka samouništenju budemo narod bez analogija na zapadnoj hemisferi.

Da ja odlučujem, izabrao bih da čujem sokolare.