Tufik Softić

STAV

Fljorin, Ana i Mihailo Kladnik

Ne znam šta bih rekao na to da neki državljanin Sjedinjenih Američkih Država, porijeklom sa Kosova, Fljorin Krasnići, kome narod Plava nije dozvolio 2016. godine da izgradi malu hidroelektranu na teritoriji te opštine, traži sada od Crne Gore izgubljenu dobit za 30 godina u iznosu od nevjerovatnih 21,5 miliona eura. Toliko je sračunao vještak. Fljorinova advokatica je Ana Kolarević. Dakle, ne znam, šta da kažem, osim - ima li kraja, i da li je bivši režim pobijeđen na avgustovskom izborima 2020?

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Mislim, nije da mi nije jasno, kada znam koliko drugi tajkuni, vlasnici MHE, zarađuju u, recimo, Beranama ili Andrijevici, ali nije li ovo previše? Fljorin se žalio Sjedinjenim Američkim državama da su mu crnogorske vlasti neopravdano aktivirale bankarske garancije.

Poznati gradjanski aktivista Rašit Marković ispričao mi je da je Fljorinu tada predočio da bi vodozahvat njehove hidroelektrane bio u strogoj zoni Nacionalnog parka Prokletije i da bi ugrozio izvorište gradskog vodovoda. Rekao mi je i da je pred Fljorinom na kraju pao na koljena i molio da odustane od te namjere. Fljorin ga je, dohvativsi za rame, podigao i kazao da nema potrebe da to čini. Mnogo nervozniji je, kaže Rašit, bio neki od Đukanovićevih kumova, koji je došao kao logistika i građanima prijetio. Vrlo malo je trebalo da dodje do varničenja sa težim posljedicama, ali samo na sreću nije.

Uglavnom, izgledalo je da su stvari legle na svoje, hidrocentrala, jedna ili dvije, na Đuričkoj rijeci nije izgrađena, ali osam godina kasnije Krasnići preko Kolarevićeve ipak traži izgubljenu dobit. Nije isključeno da neće dobiti, pitanje je samo koliko, s obzirom da je sud prihvatio da se uradi novo vještačenje, čemu se Kolarevićeva protivila.

Kakva bre izgubljena dobit, kaže mi Rašit, i objašnjava da su bivše vlasti 2015. godine neustavno uvele stavku OIE 1 i OIE 2 na računima za struju, da je pokojni Vasilije Miličković poveo sudski spor zbog toga, ali da je, nažalost, u medjuvremenu preminuo, i on ne zna šta je bilo, odnosno je li spor završen ili prekinut.
Neustavno su nam svima zavukli ruku u džep, kaže ovaj gradjanski aktivista, i dodaje da bi neko od pravnika morao to da, što bi se reklo, “raščivija”, da oslobodi narod globe, a tajkunima bivših vlasti, što Fljorin sigurno jeste bio, izbije adut iz ruku da mogu da se pune od građana preko računa za struju i da traže nekakvu izgubljenu dobit.

Dugo je ovaj posao čuvan za tajkune. Sjećam se da je u Beranama negdje prije vise od dvije i po decenije formirano Udruženje za male hidroelektrane koje je okupilo entuzijaste, inženjere i izumitelje. Tada je postojala samo jedna mala elektrana, ona kod manastira Morača, bez cijevi i devastacije prirode. Za takve elektrane su se zalagali u ovom udruženju, ali je nekoliko njih koji su bili zagrijani, odustalo zbog nevjerovatno komplikovane procedure, i reklo bi se, papirologije.

Jedino je mom pokojnom prijatelju, velikom zaljubljeniku u struju, Ranku Deleviću, uspjelo da napravi malu protočnu elektranu na planini Konjsko, dovoljno da osvijetli katun njegovih predaka. Za taj poduhvat je jedne godine dobio i najviše opštinsko priznanje, nagradu “21. juli”. Poslije toga je svom prijatelju, poljoprivrednike iz Dapsića, Radomiru Cimbaljeviću, konstruisao malu elektranu koja je proizvodila dovoljno struje za mlin, mašine i rasvjetu. Opet bez štete za malenu Dapsićku rijeku, bez remećenja vodotoka i prirode.

Pokojni Ranko bio je pravi nasljednik onih prvih konstruktora pritočnih elektrana, kojih je u Polimlju bilo preko trideset pet, kako je zabilježio hroničar u toj oblasti Miodrag Barjaktarović. Od toga, šesnaest ih je bilo koje su strujom snabdijevale po jednu kuću, pet koje su obezbjeđivale strujom po pet kuća i čak četrnaest koje su snabdijevale čitava naselja. Ostala su neka imena za istoriju, kao što su imena kapitaliste Gavrila Đorđijevića koji je imao prvu hidroelktranu još 1926. godine u Murini, kaluđera Mološa Đurovića koji je napravio hidrocentralu za potrebe manastira Đurđevi stupovi, Beranca Tomo Dimić koji je konstruisao sresku elektranu na manastirskom vrelu i mnogih, mnogih drugih koji su gradili za narod. Sve te mikro elektrane su prestale da rade kada je počela masovna elektrifikacija, sa izgradnjom one veće, na Mušovića rijeci kod Kolašina.

A onda, sedam decenija kasnije, kada su tajkuni DPS-a i njihove osovine, počeli da dobijaju koncesije za male hidroelektrane od grada do grada, postalo je savršeno jasno da je ovaj unosni posao za njih dobro čuvan. Oleg Obradovic i “Bemaks”, odnosno Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović u Beranama, Igor Mašović u Andrijevici, Željko Burić, šura nekadašnjeg premijera Igora Lukšića - Predrag Bajović, Fljorin Krasnići u Plavu, Blažo Đukanovic u Kolašinu…

A koliko zarađuju, jasno je samo iz primjera u Andrijevici gdje tajkuni od deset malih elektrana godišnje imaju dobit od četiri miliona eura. Da su to narodne pare, Andrijevici ne bi trebala egalizacija i ne bi bila najsiromašnija, nego najbogatija opština u Crnoj Gori. Isto tako i Berane, gdje takodje ima deset malih elektrana, ne bi sa nekada trećeg mjesta po razvijenosti u Crnoj Gori palo na dno, sa svakim šestim stanovnikom bez posla.

Nešto baš mislim, ako uspije Fljorinu da mašući američkim pasošem, uz pomoć Ane Kolarević, dotuče naše sudove i dobije 21,5 miliona za izgubljenu dobit za 30 godina, zašto se ne bi javili potomci Slovenca Mihaila Kladnika koji je na toj istoj rijeci gdje je Fljorin mislio da gradi, imao prvu hidroelektranu u Plavu još 1938. godine, koju su finasirale lokalne vlasti. Kladnik je kosntruisao i onu u Murini, kao i onu u Andrijevici.

Naći ćemo, znači, nekog dobrog vještaka da sračuna kolika je Kladnikova izgubljena dobit za 86 godina, samo za onu na Đuričkoj rijeci. To bi moglo biti makar 60 miliona eura. Pa neka lijepo njegovi potomci, kojih još ima u Plavu, ili svi drugi rođaci iz Slovenije, dođu sa slovenačkim pasošem i tuže državu. I taman ćemo pitati Anu Kolarević da li bi zastupala nasljednike Mihaila Kladnika.