Nebojša Šofranac

ABIDŽAN I SAN SIRO

Zašto Kesi stalno pogađa, a Leao ne

Toliko su čudne sudbine u fudbalu i zavise od toliko iracionalnih i često sporednih faktora umjesto od onih čvrstih i realnih da se stvaraju situacije koje su protiv logike i onog što vidimo. Apropo dvije utakmice koje su igrane sinoć u isto vrijeme na dva kontinenta probajmo napraviti paralelu.

Пише: Nebojša Šofranac Види све колумне

Biti na dva mjesta u isto vrijeme je san koji je još uvijek neostvariv, ali bar može da se skrati prostor i vrijeme. Tako smo svjedočili nastupima u manje od 24 sata na različitim kontinentima poput Injakija Vilijamsa u Gana-Mozambik, pa Bilbao-Barselona, ili Minamina u Japan-Iran, pa Monako-Avr, i drugi koji su preko mjesec dana u sred sezoni igrali na ovim šampionatima Afrike i Azije. Zna nešto o tome i slavna Tejlor Svift koja je u različitim vremenskim zonama imala u istom danu koncert u Japanu i padala u trans zbog istorijskog preokreta Kanzasa za titulu u Las Vegasu. Dok Osimen nikako nije mogao igrati i finale u Abidžanu i derbi Milan-Napoli na San Siru na 15 minuta i 5480 kilometara distance, odnosno devet sati leta. Da su igrali samo 24 sata ranije za treće mjesto čak bi i stigao. Kao što je bilo lako reperu Zolijeu nakon drugog mjesta (pomalo bolnog) na Sanremu da stigne za sat do Milana i doživi poraz svog voljenog Napolija u vikendu totalnih emocija.

A zahvaljujuci satelitima biti na dva mjesta u isto vrijeme može se biti jednim običnim pritiskom tastera. Ako smo na San Siru vidjeli srčanu pobjedu Milana u jednom dobrom derbiju gdje su obje ekipe imale brojne šanse i nadigravale se (kao sto priliči posljednjim šampionima 2022 i 2023), u Abidžanu se kompletirala jedna od najluđih maršruta do trona u istoriji fudbala. Od najtežeg košmara u istoriji 0:4 od Ekvatorijalne Gvineje i gotovo sigurne eliminacije u grupi, nacionalne depresije, nereda i smjene selektora, do čudesa i preporoda, osvajanja treće zvjezdice i nacionalne fešte, sa predsjednikom države, Drogbom i Alerom u transu.

Upravo je Sebastijan Aler jedna posebna priča, igrač kojeg smo vidjeli u Frankfurtu, bio je dobar, ali to je bila sezona eksplozije Jovića, uz veliku pomoć Rebića i Gaćinovica, dok su on i Pasijensija ulazili i pokazivali kvalitet. Prelazak u Vest Hem nije donio uspjeh koji se očekivao, ali je zato buknuo u Ajaksu 2021/22, plesao u Ligi Sampiona. A onda kancer, liječenje, pauza, da bi prošle sezone ozdravio i bljesnuo u Dortmundu, istina ne sa onim kontinuitetom iz Ajaksa. Čak i na ovom prvenstvu nije znao na čemu je, jer prvo je dobijao prednost Kuame iz Fiorentine, a onda je smijenjeni Gase čak stavljao Krasoa iz Zvezde na centarfora. Aler je dobio prostor kod Faea, isto kao i poletni Adingra iz Brajtona i obojica su zablistali.

Aler je i protiv Malija pogodio prečku u čuvenim produžecima s igračem manje, u polufinalu sa Kongom bio je latentna opasnost i riješio sve akrobatskim golom, a sinoć u velikom finalu bio oslonac i kad se gubilo, Adingra je stalno ulazio u šansu iz drugog plana, Kesi opet spašavao i izjednačio, ali se čekalo da on riješi. I zaista, prvo je u 72.minutu makazicama bio blizu gola za pamćenje, a pet minuta kasnije novom akrobacijom u stilu rasnog napadača otvorio slavine u svim kafanama i dao slavu svojoj zemlji. Tačno godinu dana od zavrsetka terapije. A sad ga u Dortmundu nestrpljivo očekuju da i u Ligi šampiona zavrti igricu sa Filkrugom, Malenom, Adejemijem, Sančom, Mukokom, Rojsom, Brantom, i nakon prodaje planetarnih asova Belingema i Halanda opet imaju napad snova.

Ali postoji još jedan heroj zemlje, Frenk Kesi. Rođen na jugu Obale Slonovače, rastao je sanjajući svog ídola Jaja Turea, u siromaštvu jer je sa 11 godina izgubio oca koji je bio kapetan u armiji ove zemlje (zato nakon datog gola od poletka karijere vojnički salutira). Odmah je pokazao veliki dar i čak je stigao da igra za selekciju sa svojim idolom i čak Drogbom i Žervinjom, jer odmah nakon Mundijala u Brazilu on postaje standardan, od meča protiv Sijera Leone septembra 2014, kad je imao samo 17 godina. Odmah su ga upecali famozni skauti Atalante i doveli ljeta 2015 u Kalćo sa 18 godina, ali su ga te sezone dali Ćezeni gdje se odmah nametnuo.

U sezoni 2016/17 igra za Atalantu i to u prvoj sezoni Gasperinija kad je krenuo preobražaj ovog kluba. Igrali su sjano, završili četvrti sa čak 72 boda i tu počinje priča o evropskoj Atalanti koja i sad traje (i trenutno su blistavi četvrti i na tri fronta, nakon tri godine u LŠ). Kad je donio trijumf nad vicešampionom Romom novembra 2016 počelo je već otimanje za njega, tako da nije živio sav taj uspon Atalante. Ugrabio ga je Milan već ljeta 2017 i tipovao snažno na tu novu sredinu terena Kesi-Bilja-Čalhanoglu. Ali kod Montele nisu odmah bljesnuli, pa ni kod Gatuza, tek poneka partija, puno padova. A onda kod Pjolija dešava se obrt, tog ljeta 2020 kad se igralo u junu i julu na praznim stadionima nakon karantina Kesi i Čalhanoglu su odjednom zablistali i okrenuli svoje karijere.

Zato su i ostali u Milanu, a zato je ostao i već otpisani Pjoli. U sezoni 2021/22 drugo mjesto i povratak u LŠ nakon osam godina, Kesi je čak od Ibrahimovića preuzeo ulogu lidera, apsolutni stub ekipe i zakleo se na vječnu ljubav klubu. Naredne sezone 2021/22 počeo je odlicno, ali i pored obećanja odjednom odbio da produži ugovor i bilo je jasno da ide u Barsu. Prošao je mjesece zvižduka i krize, ali ipak pokazao mentalnu snagu, i u posljednja dva mjeseca igrao opet odlično, pomogao nezadrživom Leau da donese Milanu taj 11 godina čekan Skudeto. Gol u meču fešte na terenu Sasuola bio je kruna, posljednje salutiranje i odlazak okupan feštom.

U Barsi je neocekivano postao rezerva u velikoj gužvi vezista koju je stvorio Ćavi, ali je u i tu uspio da se nametne kad se lomilo prvenstvo, a jedini gol u La Ligi dao je (pa naravno) u 90.minutu Klasika sa Real Madridom za pobjedu 2:1 i sigurnu titulu Barse. Dao ga je i na Bernabeu za pobjedu u polufinalu kupa. I otišao odmah. Pričalo se o povratku u Milan, tražio ga je čak i Inter, ali on je otišao u kraljevski Al Ahli iz Džede, u novi fudbalski El Dorado, Arabiju. U tom timu sa njim su i Marez i Firmino koji su blistali na najvećoj sceni, kao i Sen Maksiman i mnogi drugi, i tamo odmah daje odlučujuće golove i asistencije.

A u državnom timu je već dugo neprikosnoven. Nakon što je igrao već sa čuvenom generacijom Drogbe, pa doživio bolno ispadanje na Kupu Afrike januara 2017 kad je osvojio Kamerun, zatim još bolnije u četvrtfinalu 2019 od potom šampiona Alžira, kad ga je na penale izbacio vjerni saigrač iz Milana Benaser, a imali su igru za osvajanje, pa opet bolnog ispadanja u četvrtfinalu Olimpijade 2021 od Španije kad je bio totalni lider, sve je krunisano povredom i ispadanjem od Salahovog Egipta u osmini finala 2022 kad je osvojio prvi put Senegal. Da sve bude gore mjesec kasnije su ostali i bez Mundijala u Kataru. Ali stiglo je ovo čudesno prvenstvo, on je kao uvijek bio líder, novi selektor Fae je u osmini htio da promijeni sve, pa je čak i njega stavio na klupu protiv šampiona Senegala, ali ušao je, izjednačio u 86.minutu, a onda dao i penal za prolaz i veliko slavlje. Do kraja je predvodio tim i sredinu sa Sekom Fofanom, sinoć je i šutirao sa distance i davao smrtne pasove za Adingru, a kad je bilo najteže izjednačio je glavom nakon kornera i pokrenuo sve.

Sinoć su zaista dominirali, a on je bio dirigent orkestra. Igrač koji je sa samo 26 godina otišao iz vrhunskog evropskog fudbala u Arabiju, ali ništa se nije promijenilo, i dalje je igrač prevage i igrač odluke, ima još puno vremena i da se vrati. Zanimljivo da je Murinjo, koji je uslijed nove krize Tuhela juče ušao u pregovore sa Bajernom odmah izrazio prvu želju, vratiti Kesija u Evropu i obući mu dres "Mia San Mia". I potpuno isto Manćini, koji ga gleda u Arabiji i koji će možda preuzeti Čelsi, ali to će se tek vidjeti.

Ako je Kesi igrač koji uvijek prevazilazi prepreke i situacije, i uvijek daje gol, njegov bivši saigrač Leao je nešto skroz drugo. Ima fudbalsku genijalnost, stvari van rezona i sa druge planete, ali golova odjednom nema?! On je stigao u Lil sa jedva 19 godina i igrao odmah odlično, čak tada bolje od Osimena, u Milan su ga doveli Boban i Maldini kad je tek napunio 20, i od tog ljeta 2019 prošao je svašta. Od nekih bljeskova i super golova, do čvrste klupe u toj sezoni 2019/20, pa velikih kritika tokom jeseni 2020/21 kad su nakon meča na okeanu protiv Rio Avea htjeli i da ga prodaju zbog indolentnosti.

Onda već bolje tokom proljeća mada i dalje uglavnom kao rezerva, pa velika šampionska eksplozija 2021/22 kad je rasturao odbrane svojim korakom, brzinom, driblinzima. A u zavrsnici je riješio svih pet posljednjih mečeva počev od Lacija na Olimpiku, i golovima i asistencijama, izabran za MVP Serije A. Još bolje je počeo iduću sezonu 2022/23, nije to više bilo pitanje brojki, već prosto niko nije mogao da čuva tog igrača, previše nadmoćan i brz, posljednji koji je pravio takvu razliku u dresu Milana bio je veliki Kaká. I na Mundijalu je to pokazao sa dva gola i potezima kad bi mu Santos dao to malo prostora da igra, a Milan je odveo do polufinala LŠ, onaj bijeg ala Gulit u Napulju pamtiće se vječno. Međutim, tada su počele i česšće povrede, najgora baš pred ključno polufinale sa Interom.

A ove sezone se dešava nešto čudno. Počeo je strašnim makazicama u Rimu protiv Rome 1.septembra, dao gol i u teškom porazu od Intera, tri dana kasnije driblao, ali i zapanjujuće promašivao na startu LŠ protiv Njukasla (ispostaviće se fatalno za prolaz u osminu), i nakon tih kritika riješio meč sa Veronom u subotu 23.septembra na San Siru, u svom stilu. I zamislite, od tada nije dao gol! Pošto će ubrzo pet mjeseci djeluje zaista nemoguće.

Na stranu to što je dao gol makazicama protiv PSŽ u vjerovatno svojoj partiji života kad je prosto demolirao tog evropskog diva, i odmah nakon toga se povrijedio u Lećeu i bio aut mjesec dana, pogodio efektno i protiv Atalante u kupu, opet je nemoguće da u prvenstvu ne daje gol pet mjeseci, a sva igra se vrti oko njega. I dalje u mnogim mečevima pravi razliku, prodire, asistira, šutira i pokušava na sve načine, ali gola nema. I sinoć je sjajno namjestio gol odluke svom prijatelju Teu s kojim čini magičnu lijevu stranu "Teao", bio je blizu nekoliko puta, i jednim sjajnim šutem sa 25 metara u prvom, i milimetarski blizu u drugom poluvremenu, i kad je htio da bude nesebičan, a nije bio ofsajd i VAR bi priznao taj gol iz kontre. Ali opet gola nema i niko ne zna zato. Za igrača koji je prije dvije godine mogao da ga da kad je želio, u svakom meču bio toliko superioran da je neprekidno bio u šansi.

Za razliku od Kesija on je ostao u Milanu, iako su ga svi tražili, Čelsi, PSŽ, Real..Kao i Teo osjeća se od početka tu kao u svojoj kući, zna da je najbolji, produžio je ugovor, idol navijača. Iako je tip igrača "pomalo na svoju ruku" i poput Ronaldinja veoma zavisan i od muzike, nikad nije pravio probleme i skretao s kolosjeka, postao je čak desetka i kapiten. Ali igrač tog profila ne može biti pet mjeseci bez gola, već u četvrtak se očekuje puno od evropskog nokaut meča protiv Rena, a onda u nedjelju veče da se post konačno prekine na utakmici u Monci, nema bolje prilike za to. Onda bi moglo sve da krene, a i za njega je izuzetno bitno da bi se nametnuo Martinezu kao startna opcija za Euro, u izuzetno jakoj konkurenciji selekcije Portugala gdje će biti i dalje Ronaldo. pa Bernardo Silva, Žota, Feliks, Bruno i ostali. Ne može vječno Kesi da riješava utakmice sa sredine terena i osvaja trofeje, a genijalni Leao da posti i stvara šanse. Jeste fudbal, ali sve ima svoj kraj.