Vlatko Simunović

stav

Parlamentarni teferič

Kad žuriš, požuri polako. Razgovor je prilika da učesnici otkriju zajedničke vrijednosti i interese ali i šansa da otkriješ i bogatstvo i siromaštvo ljudi koji razgovaraju. Tako treba posmatrati 7. sjednicu Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Pričalo se da će ministra pravde Andrej Milović u Skupštinu Crne Gore donijeti dokaze koji ilustruju ulogu šefa Specijalnog policijskog odjeljenja Predraga Šukovića u predizbornoj aferi Do Kvon koja je prošle godine potresla Crnu Goru. U medijima ta sjednica imala je tretman događaja koji bi za Crnu Goru trebao imati značaj kakav u pop kulturi SAD ima poluminutni revolveraški sukoba kod O. K. Korala koji se dogodio 26, oktobra 1881. između braće Erp i Doka Holideja s jedne i ekipe desperadosa predvođene Ajkom Klantonom s druge strane.

U najavi, izostali su samo trejleri tipa - Nove pustolovine i intrige, Novi likovi u novoj epizodi, Igra sudbine i potonji dani...
A bi što bi. Osam sati 47 minuta i 5 sekundi parlamentarnog teferiča.

Rasplet znate.

Brzoplet zaključak najbrži način da čovjek pogriješi. Ipak, ako mene pitate za ishod 7. sjednice Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore zaista vam kažem - bi što bi.

TRIDESET GODINA

Pratio sam tu sjednicu u društvu starog prijatelja. Prije trideset godina bili smo borhesovci. Žudnja za Buenos Airesom. Blizak mjesec. Bilježnica San Martin. Zlato tigrova. Opše i nejasne sumnje. To su nam bile zajedničke vrijednosti i interesi.

Policijske patrole s dugim cijevima krstarile su gradom. Na ulasku i izlasku iz grada, bila su postavljena mitraljeska gnijezda. Pijani rezervisti urlali su pjesme o osveti. Podmukli pauci koji počinju gomilati moć i novac skeptike su proglašavali izdajnicima. Domovina za koju je vrijedilo umrijeti pretvarala se u carstvo haosa, intriga, sukoba, sumnji, zabluda. Svaka je budalaština mogla nesmetano da se razmahne. Kad to kažem ne mislim samo na piramidalne štedionice... Ljudi su užasno osiromašili. U adrenalinskoj groznici, ključ za rješenje tražili su na sve sve strane.

Neki su trgovali devizama, neku su švercovali naftu i duvan. Nas dvojica, kad nijesmo u nekim Del Boj varijantama, čitali smo dobre knjige. Ne sjećam se da smo raspravljali o problemu spoznaje. Kad ostanemo jedan na jedan, naši su razgovori počinjali pitanjem: U što se ova zemlja pretvara?

Danas su neki užasi daleko. Prisutna je priča o povratku u devedesete. Ali, ništa se ne vraća automatski. Razlike postoje. Bi što bi.

PRIORITET I SPOREDNE STVARI

Onomad, zajedno pratimo sjednicu Odbora za bezbjednost i odbranu. Slušamo satima što govore ozbiljni ljudi, izabranici naroda. Termini više nijesu precizni i dogovoreni, ali, kad kažemo elita, recimo da se podrazumijeva da slušamo muškarce koji su intelektualna, moralna, profesionalna elita, ljude koji bi morali razumjeti stvarnost, kompetentne ljude. A sav taj sjednik i sve to što kažu jedni drugima, sve to zajedno više podsjeća na raspravu male, seoske grupe razbojnika koja se sporečkala nego na debatu među ljudima koji brinu o pravdi i narodu. Činjenice su ono što jesu a ne ono što smo se dogovorili. Mreža zarobljenog društva je nepropusna. Ima nečeg samouništavajućeg u tome. To me vraća u naše devedesete.

Kažem frendu: U što se ova zemlja pretvorila.

Odgovara: Teferič, Vlaśi. Teferič.

Teferič vam je opšte, narodno veselja na sredini neke poljane koja je u državnom vlasništvu pa se poslije niko ne buni zbog pogažene trave. Tu se igra, pjeva...Tu se ljudi gledaju, šale, pozdravljaju, svađaju, trguju i foliraju. Tu su i sitni preprodavci i zakupac šatre.

Ne vidim neku dublju analogiju zelene livade i Plavog salona u zgradi Skupštine Crne Gore.

Rekoh: Ozbiljno te pitam, na što ovo može izaći. Proizvodnja haosa, intriga, sumnji, zabluda. Svaka budalaština mođe da se razmahne. Konzistentan je to sistem!

Kaže: U postmiloševićevskoj Srbiji, djelovi stare tajne službe, stavljajući se na ovu ili onu stranu nove vlasti, uspjeli su da nepovratno pomiješaju žrtve i dželate, opljačkane i sjecikese. Prioriteti su postali sporedni a sporedne stvari prioritet. Ako je to nekom pošlo za rukom u Srbiji, zašto neko sad i ovdje ne bi pokušao istu stvar?

Ispijemo po još jednu lozu. Ispraćam prijatelja, s opravdanjem da moram sjesti da pišem svoju nedjeljnu priču.

Propade mi dan. A možda i nije. Sklapam dvorišnu kapiju i kažem sebi : Teferič.

Bosanska je to riječ. Tamo kažu - kad žuriš, požuri polako. Razgovor vide kao priliku da učesnici otkriju zajedničke vrijednosti i interese. Istovremeno, razgovor je šansa da otkriju i bogatstvo i siromaštvo ljudi koji razgovaraju.

Ispričaše se ljudi. Tako treba posmatrati 7. sjednicu Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore. Parlamentarni teferič.