Vlatko Simunović

ŽENSKA SUDBINA

Ljeposava

Ljeposava dobila mural u Podgorici s porukom Patrijarhat još nije umro, a ka'će ne znamo. Bravo. Žena se ne rađa, žena se postaje.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Nagutan detaljima knjige Simon de Bovoar "Drugi pol" koju sam donio doma kao poklon kćerki, ali je čitam i ne uspijevam se od nje odvojiti mjesecima, ignorišem očiglednost tog novinskog naslova "Ljeposava dobila mural u Podgorici" i idem da vidim mural posvećen glumici Ljiljani Kontić.

LjILjANA

Gledam i vidim da je slikana kao lik Ljeposave u seriji "Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo", kao žena oblikovana strahotama crnogorskog patrijarhata, vladavinom muža Radosava, svekra Miladina, svekrve Joke i sina Miša.

Mural je oslikan kroz projekat "Orodnjavanje medijskog prostora u Crnoj Gori". Orodnjavanje se, u odnosu na ljude, odnosi na proces socijalizacije prema dominantnim rodnim formama.

Vidim mural posvećen ženi koja glumačkom igrom muškarcima opovrgava suverenost i ismijava muško u liku Radosava približavajući se svojoj biti. Lijep doprinos ukidanju beskonačnog ropstva žene!?

Ne vidim mural posvećen Ljeposavi koja je uzela samo ono što su joj muškarci dali i potčinjena je zakonima njihove prirode. Vidim ženu koja je u liku Ljeposave glumački maestralno potcrtala gorčinu ženske sudbine.

Ne vidim Ljeposavu koja živi svoje zvjezdane trenutke žene, majke i kraljice, u očima muža, svekra i svekrve, živi kada "Obrenovom volovotkom" naziva sirotu Jeku u čijoj utrobi klija sjeme "utve zlatokrile", njenog sina Miša.

Vidim Ljiljana Kontić. Ona je kreator. Ona je ono što je učinila. Kao ljudsko biće ostvarila se u ženskim uslovima.

Ljeposava je ono što Simon de Bovoar prepoznaje kao ženu koja je vazal muškarcu. Ona je ono što su od nje učinjeli. Hvaljeni da su svekar Miladin, muž Radosav i svekrva Joka koji je takvu stvoriše po svom obličju, Ljeposava, drage volje prihvata tu sudbinu, od sebe se otuđuje radi njih. Da. Ona je ono što su od nje učinili. To je ključna rečenica.

LjEPOSAVA , A NE LjILjANA

Ako za stajnu tačku imate tu očiglednost vidjećete na muralu Ljeposavu, a ne Ljiljanu. Zato kažu da je Podgorici, koja danas nije rodno mjesto njene misli, mural dobila domodržnica i stopanica Ljeposava, a ne glumica Ljiljana Kontić.

Zaista, autentično primljena, smisla ima i stvarnosti odgovara samo vijest: Ljeposava dobila mural u Podgorici.

Simon de Bovoar je primijetila da sadašnjost obavija prošlost, a u prošlosti istoriju su stvarali muškarci. Zapisala je i da kada žene počinju da učestvuju u izgrađivanju svijeta, taj svijet još pripada muškarcima, pa muškarci u to ne sumnjaju, a žene jedva da sumnjaju. Kazala je: Žena se ne rađa, žena se postaje.
Zato će, svaka žena koja ga pogleda, naći s Ljeposavom na njemu mnogo zajedničkog.

Ljeposava i poruka - patrijarhat još nije umro, a ka'će ne znamo - rezime su jedne epohe u kojoj su svakom muškarcu za spas bili potrebni Ljeposava i patrijarhat. Zato mural u Ulici Svetozara Markovića ima duboko značenje isključivo kao omaž ženi žrtvi tuđih volja, a ne glumici Ljiljani Kontić.

Divan je mural dobila Podgorica.

Na dan kada su s njega skinute skele umro je prosvetitelj Ratko Božović. Bio je majstor ubjedljivih objašnjenja. Imao je običaj da kaže - neko zaludu gleda, ali ne vidi ništa.

Gledam ja tako Ljeposavu na muralu u Ulici Svetozara Markovića. I zaludu gledam.

Muška sudbina.