Nebojša Šofranac

"SLUČAJ MILENA"

Tiha eliminacija

Prije dvije sedmice buru je izazvalo udaljavanje Milene Raičević iz prvog tima Budućnosti i priča o ljudskim pravima. Kao i za sve kod nas, javnost se uzburka dva dana i onda pusti niz vodu, na tu indiferentnost već i računaju svi. Pitao sam tada Milenu da li je zvala Bojana, u smislu bilo kakve podrške, a opet u svijetlu predtojećeg spiska za državni tim, jer ove sezone reprezentacija je znatno ispred kluba po broju i značaju obaveza. Pošto je odgovor bio negativan uvukla se jedna velika sumnja u vezi epiloga, i pored svih ubjeđivanja, pa i njenog ličnog da će biti na spisku, a juče se ono najgore i dogodilo.

Пише: Nebojša Šofranac Види све колумне

Ovaj put je u pitanju reprezentacija, ono najsvetije. I to ne bilo koja, već ona koja je proslavila crnogorski grb jedinom olimpijskom medaljom ikad, nizom epskih podviga, i obnovila sve te emocije baš na ovaj dan prošle godine u Ljubljani kad je pokazala da smo nakon deset godina i dalje za medalju. Crna Gora je baš na ovaj dan opet "poludjela" od radosti.

Milena je bila u svemu tome, glavni igrač kad je osvojena svjetska juniorska bronza 2010.godine u Koreji, sjajna karika u olimpijskoj medalji, pa opet najbolja igračica u osvajanju jedinog zlata, na EP u Beogradu 2012 kad je u polufinalu i finalu bila jednostavno nevjerovatna. I nakon toga u svim podvizima Budućnosti, plasmanima na OI sa novim generacijama, do te bronze prošle godine kad je igrajući po ko zna koji put povrijeđena protiv Španije oborila evropski rekord sa 14 asistencija.

Ovdje se sad radi o više aspekata. Najvažniji je upravo aktuelni igrački, jer je jasno svima koliko bi ona sad bila važna kad smo ostali bez liderki poput Jovanke i Đine Jauković, i koliko bi na vitalnim pozicijama srednji-lijevi bek sa Itanom Grbić, Mateom Pletikosić i povratnicom Jelenom Despotović napravila osovinu da se na ovom SP opet nadamo makar četvrtfinalu. A onda po šemi tog plasmana i krucijalnom olimpijskom turniru na proljeće gdje ćemo ponovo probati da dobijemo domaćinstvo, u tom periodu i dva meča sa Srbijom za EP, i u julu najveće moguće takmičenje na stadionu u Lilu.

I za nju samu ova sezona je sigurno trebala biti kruna karijere i svih odricanja tokom 20 godina. Dakle, igračica koja je potrebna svima i odluka koja je praktično na štetu svih. A drugi aspekt je upravo taj što se u 34.godini simbol kluba šalje u rezervni tim, kad teško može negdje i da ode, a potom tihom likvidacijom iz državnog tima joj se praktično gasi karijera tuđom voljom, i nakon svega što je postigla i zaslužila da se oprosti na terenu, u velikom stilu poput Jovanke.

Radi se o tome što je ovo sad državni tim, skroz drugi kontekst. Kad je bio u pitanju klub rekli smo da mogu biti dvije istine, da tu svako štiti svoje interese, i tu je bila diskutabilna priča o ugovoru i domenu prava igrača, samom pravnom aspektu. Ali što god je bilo u klubu kakve veze ima sa spiskom za reprezentaciju?

To što su Kaća i Bojana tu, glavne junakinje iz Londona koje su sa njom osvojile, trebala je biti garancija da se sve ovo neće dogoditi. Nije trenerima lako u ovim situacijama kad se umiješaju drugi faktori i ljudi. I Dragan Adžić nije davao nikakve izjave kad je ostao bez Kaće uoči polufinala LŠ 2011, iako je bilo jasno koliko mu je trebala da osvoji titulu i koliko je bio pogrešan tajming da se traži novi ugovor i dobije suspenzija od kluba.

Tako i sada, izvori informacija pominju dublje uzroke ove situacije. Neću pominjati ime ni jedne bivše igračice zbog svega ogromnog što je dala klubu, iako je ti izvori uporno apostrofiraju kao ključnu u ovom slučaju. Takođe ni poteze nove uprave kluba, jer vidimo da se povratkom bivših zvijezda prave jaki planovi već za iduću sezonu. Takođe, podsjećam na veliki doprinos Bemaksa prošle godine tokom EP, prvo da se obezbijede izuzetno skupe karte navijačima i da dobijemo crveno grotlo u Morači, pa onda i magičnu koreografiju, pa masovni odlazak u Skoplje i Ljubljanu koji je zadivio Evropu. Sve to u momentu kad je sredstava bilo najmanje za naš najtrofejniji sport.

Ali sve to sada neću pominjati, jer ovo je državni tim. Ovdje radi jasnoće mora da se oglasi savez, javnost treba da zna. Juče smo vidjeli emotivne reakcije Radmile Petrović, Sonje Barjaktarović, Tanje Bokan, i sigurno neće biti jedine. Ova tema cijepa javnost. U redu je i podmlađivanje, ali to se radi nakon olimpijskog ciklusa, ova godina je prevažna. A koliko je iskustvo liderki bitno vidjelo se i sada u slučaju Budućnosti, sjajan remi u Brestu, a onda izgubiti od istog tima 13 razlike kući, još jedan od rekordnih poraza koji se nižu ove sezone kao nikad.

Ovdje na kraju imamo još jednu dimenziju. U Crnoj Gori je postao običaj da se preko noći uništavaju karijere, imena, vrijednosti. Više je nebitno ko pripada kojoj struji ili sistemu, dovoljno je da se nekom zamjeri i preko noći sistem ga guta. Pravdu je sve teže obezbijediti jer ne funkcioniše na šta nas uporno podsjećaju izvještaji evropskih instanci, a sad ni najveće sportske karijere više nisu garancija ni za šta, u odnosu na nečije interese. Tako ne ide i utisak je svih da se ovaj put otišlo predaleko. Zato u ovom slučaju moramo tražiti transparentnost umjesto tihe likvidacije jedne legende.