MJESEC LUDOG FUDBALA

N.Šofranac: Barselona - sada je zaista kraj?

Prošla je još jedna noć stvarnog i nadrealnog. Fudbalska noć koja u jednom dahu donosi: Barsu koja baca sve na najapsurdniji način i još promašujući šansu svih šansi u 90. minutu, Siti koji vrši samoubistvo i takođe na kraju promašuje zicer za 3:2, ala 13.maj, preko Nasrija, Benfiku koja s igračem manje uspijeva da postigne dva gola i sa potrebnih 3:1 izbaci Porto u klasiku i osvijetli duplu krunu pred Juve, Everton koji baca Ligu šampiona na najbanalniji način, Galatasaraj, koji, nakon 2:2 kući, gubi u Bursi 2:0 u 45.minutu, pa daje 5 golova za 20 minuta, Šahtjor koji iz ratnog stanja i krize ide u Kijev i sagori sve milione Dinama, ostavlja ga bez Champions i nastavlja trku sa Dnjeprom, potop CSKA, odgovor Gvardiole sa 5 golova. Stvarno i nestvarno.

Пише: Види све колумне

Ko želi još, mogao je da vidi i jedno košarkaško samoubistvo, Milano koji igra sezonu snova blista i sinoć, vodi 13 razlike samo dva i po minuta prije kraja protiv Makabija u ratu za fajnal-for čiji je domaćin, i prosipa sve, promašujući čak i bacanje za trijumf pola sekunde prije kraja preko asa Lengforda, dok je narod već slavio reprizu Lozane '87. i Genta '88.

Overdoza uzbuđenja, ali vratimo se Španiji, epicentru fudbala, i da vidimo šta nas sve čeka u ovih tačno mjesec dana do kraja još jedne godine fudbala. Valensija je kao prije tri godine bila poprište finala Kupa kralja, idealan neutralan teren za "El klasiko", mnogo bliža geografski Barseloni, mnogo bliža ideološki Madridu, oduvijek izrazito "španska". Kao što se u tri godine ponovilo finale Barsa-Bilbao 2009-2012, s istim jasnim epilogom, ali i šikaniranjem himne i kralja, tako se isto ponovio "El klasiko" 2011-2014, takođe s istim epilogom i odom patriotizmu.

Opet se "Mestalja" posrećila Realu koji slavi princa od Velsa, njegov bijeg u pobjedu u stilu Pelea u antinacističkom filmu, ali koliko drukčiji meč i ukupan nivo u odnosu na 2011. Tada smo imali Barselonu, ubjedljivo najjači tim na svijetu koji se prošetao i Španijom i Evropom te sezone, i Real koji je nesumnjivo bio br.2 na globalnom nivou, u prvoj godini Murinja koji je i doveden da bi zaustavio katalonskog monstruma, ali izgubio 5:0 na "Kamp Nou", eliminisan od njih u evropskom polufinalu, i koji je baš na uzanom stadionu Valensije uspio da primjeni taj svoj besomučni presing, bar u prvom poluvremenu i stvori probleme savršenoj mašini Gvardiole. Imao je 5-6 šansi Real, svijet je bio zaprepašćen onim što vidi, potom potpuno nadigran i iscrpljen u drugom poluvremenu, ali kad je to preživio opet revitalizovan golom Ronalda i kontrama u produžecima, izginuli su tada 'blankosi', želja da se oslobode Pepove diktature bila je nadljudska, Di Maria je pretrčao nestvarnih 18 i po kilometara!

Euforija, slomljeni pehar na ulicama Madrida, fiesta, ali ubrzo je Barsa slavila i titulu i na Vembliju nadmoćno krunisana, a u avgustu, pa decembru, januaru nastavila taj dugogodišnji teror u "El klasiku" u eri Gvardiole. "Mestalja" je dakle bila oaza Reala, izolovani bljesak sa toliko simbolike, ali smo svi imali jasan utisak da smo vidjeli okršaj dvije najjače ekipe planete, i igrački i taktički daleko ispred svih, i da ova "druga" može da pogura prvu na još veći nivo, čak i da je pobjedi.

Sada, tri godine kasnije, imali smo jak utisak da je to duel dvije ekipe sa problemima, jedne potpuno raštimovane poput Barse, koliko god igrački i dalje moćne, a druge koja nije mnogo iznad i ne zna sve to ni najbolje da iskoristi. Strah je vladao "Mestaljom", Barsin da doživi potpuni kolaps sezone, a Realov da izgubi sva tri duela s njom i takođe dođe u ćorsokak, još bez Kristijana. Nije Atletiko slučajno na domak titule, oba velikana su trenutno i fizički i mentalno glatko ispod njih. Nije slučajno onako razigrani Dortmund bez 7 prvotimaca imao u šaci Real, predobro su i prošli kad se vidi šta su potom uradili Bajernu. Taktički stav Barse bio je sulud, nemajući štopere sve su stavili na kocku uključivši i Maskerana u kobalicu, stvarajući heksagon umjesto popularnog pentagona na sredini, i svaki put kad se izgubi lopta ostajući na milost i nemilost sprintera poput Bejla i Di Marije, ali i Modrića, Iska i Benzeme, kasnije čak Kasemira, koji su lakoćom iznosili loptu bez otpora, samo je bilo pitanje u kakvu će šansu doći, previše prilika, previše prostora, previše svega za ozbiljan nivo.

Da je igrao Kristijano, Barsa bi rizikovala potop, bio bi idealan meč za njega, a prije su mu pravili kobalicu i nije mogao da je pipne. Ovako, ni Real nije koristio brojne situacije, a naprijed je Barsa dobro kombinovala zahvaljujući prije svega Injesti i bljeskovima Neimara, mučila se da napravi šanse, ali bekovi su bili visoko kao u nedavnoj pobjedi 3:4, i kad je Bartra efektno izjednačio i to iz skoka, moralo je ipak tako, imali su inerciju i osjećaj da je finale njihovo zaista.

Ali i taj pritisak je daleko od nekadašnjeg, Mesi je bio daleko od pravog, a uzdrmani Real je i dalje imao previše prostora umjesto da mu ga više ne dozvole, ne kod 1:1. Bejl je imao jedan bijeg i projektil pet minuta prije gola, i tu je shvatio kako može riješiti ovu priču, ići do kraja. Nije bilo dovoljno izbaciti ga tri metra u aut, onamo je tačno znao šta da radi, i u stilu Gigsa '99. protiv Arsenala, na isti dan 15 godina kasnije ušao u istoriju. Tek onda pravi juriš Barse, opasni naleti, i neoprostiva stativa Neimara jer ono je bio gol. Ali oni kao da su mentalno išli u novi poraz, ekipa je sada bez lidera, juče je i legendarni Menoti pričao da je njegov zemljak Mesi zbog nečeg tužan i potišten, i da jedva čeka da ova sezona završi.
 
Šta je zaista dovelo do ovoga? Da li je zaista sada kraj? Izaći bez glave i repa na još jedno finale i završiti sezonu sa samo Superkupom Španije je katastrofa, ali u najkraćem, po meni se ne radi o devalvaciji ideje, sistema igre, i najmanje o kraju tika-take. Na kraju, od tog naziva sada bježe svi, i sam Gvardiola kaže da ga nije on izmislio i da ne zna šta je to, isto kaže i Del Boske koji je usporio igru moćne i premoćne Španije, ali najvažniji su na kraju igrači, i ono što prezentuju na terenu.

Nakon apoteoze 2011., Barsa je izgledala suvereno, način na koji je drugi put zgromila Mančester u finalu, a potom Santos nije davao nikom ni nadu, osim u jedan klasičan bunker koji su protiv nje primjenjivali i svi top timovi kao jedini lijek, i to slab. Ali tog ljeta 2011., Pep je osjetio da treba da ide dalje, da pravi reforme, da bi vladao i za tri ili pet godina. Tog ljeta su lako osvojili turnir u Minhenu pobjedivši na kraju Bajern 2:0, bez Mesija i pet asova, ali sa dva gola Tiaga Alkantare, koji je čuda radio u julu i avgustu. Hajnkesova kompletna ekipa koja se danas smatra neprikosnovenom bila je skroz nemoćna i to nikog nije čudilo. Uz Tiaga je lansirao odmah i Telja i Kuenku, koji su danas iščezli, ali i Montoju, Barbosu i nove mladiće iz La masije na kojima je htio da gradi novu eru.

Bio sam i na "Vembliju" 28.maja i na splitskom "Poljudu" 23.jula, i bilo je jasno da se događa nešto novo. Uz dolaske Fabregasa i Sančeza, reforme koje su naišle na ogroman otpor uprave i istog Zubizarete, i koje su dovele do njegovog neminovnog odlaska. Vizija se nije poklapala, nezavisno od rezultata, otišao bi i da su dobili Čelsi kao što su potpuno zaslužili i osvojili opet Evropu. Već te godine bi vidjeli mnogo Tiaga, a manje Ćavija da je bilo do njega, evo ga sad u Bajernu nakon dvije bačene godine. Ali cijeli proces involviranja La masije koji je on proslavio je stao, ti igrači sada mnogo teže ulaze, igraju uvijek isti.

Pošto je pamćenje uvijek kratko, podsjetimo da je i Rajkard pronašao fudbal budućnosti pet godina prije Pepa, sa Ronaldinjom, Etoom, Žulijem, Dekom, Ćavijem, kasnije Mesijem, pa je pregorio i sa istim ljudima plus Anrijem, doživio dvije "buć" sezone 2007. i 2008., u posljednjoj ih je svako pretrčao i nadigrao, nakon 4:1 na "Bernabeuu" je smijenjen. Onda stiže vizionar Pep koji odmah otpisuje Ronaldinja, Deka, ubrzo i Etoa, iako mu je puno valjao, pravi nove lidere Mesija, Ćavija i pogotovo Injestu, uvodi svoje Pedra, Buskeca i mnoge iz kantere, i pravi savršeni proizvod.

Ekipa se preko noći preporodila i osvojila sve. Isto bi mogli da urade i sada, jer kvalitet je ogroman, kad bi došao neko poput Klopa, ali neki isto bi morali da odu. Nije bitna ni zabrana transfera, prije tri dana Barsa je osvojila prvu omladinsku Ligu šampiona, 3:0 u finalu protiv Benfike, La masia je sad internacionalna, El Hadadi i Traore su čudesni talenti, sve su razbili osim Inzagijev Milan - 1:1 kuci, ali i njih 2:6 u Milanu. A Real sa Zidanovim sinom demoliran od te iste Benfike, razlika na tom nivou je i dalje enormna u korist Barse, ali taj proces je uprava brutalno prekinula pomenute 2011.

Evo šta nas čeka ukratko do kraja. Barsa je ove sezone gotova, Real ne obećava dobro, ali probaće čudom i savezništvom da preskoči Atletiko. Odložili su subotnji meč u Valjadolidu za 7.maj, pa sad misle samo na crnu beštiju Bajern i famoznu srijedu, mada im šanse nisu prevelike, a imaju dobar raspored u prvenstvu. Atletiko već u petak dočekuje Elče, čudesno se opet oporavio Dijego Košta i može da igra, a Arda spreman za utorak protiv Čelsija. Potom dolazi "dan D", meč u nedjelju popodne 27.aprila na "Mestalji" protiv Valensije, između dva duela s Murinjom koja će mnogo potrošiti fizički. Ako dobiju razigranu Valensiju s Vargasom, Alkaserom, Kartabiom, Keitom i Pjatijem u formi, onda imaju titulu, iako opet gostuju tamo Levanteu, a Barsa sigurno neće pomagati Realu u posljednjem kolu ako bude van igre.

Nije lako dobiti u Valensiji, nisu uspjeli ni u Kupu zimus, ali i Valensiji je to između dva meča sa zahuktalom Seviljom, a to im je mnogo značajnije. Pici će rotirati, mada Real urgira.

Interesantno, ta nedjelja 27.april ce presuditi mnogima, i Liverpul-Čelsi direktno za titulu u tri popodne, a Čelsiju je u sred dvomeča s Atletikom, Real u sred duela s Bajernom, dok će Benfika proslaviti praktično duplu krunu ovog vikenda protiv Olhanensea i tada moći da baci sve na Juve, i sruši to Gutmanovo prokletstvo koje predugo traje.

Biće to mjesec ludog fudbala prije brazilskog sna.