doc. dr Radoslav T. Stanišić

STANIŠIĆ

Đurović i Stojanović reformatori jugoslovenskog dokumentarnog filma

Ratko Đurović scenarista i Velimir Stojanović reditelj, najznačajnije su stvaralačke filmske ličnosti i prvi afirmisani filmski par u crnogorskoj i jugoslovenskoj kinematografiji koja je formiranjem "Lovćen filma", `50-tih godina 20. vijeka, napravila izuzetan iskorak u stvaralačkom i produkcijskom smislu na ondašnjem jugoslovenskom prostoru i izvan njega.

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Kako su se rodonačelnicima crnogorske kinematografije ukrstili putevi, kao utkani tokovi. Film je za obojicu bio stvaralačka avantura, iako su slučajno dospjeli na film. Đurović zahvaljujući naređenju Ministarstva prosvjete NR Crne Gore, 1951. godine morao je pisati scenario za dokumentarni film o Njegošu, a Stojanović je tražeći se, od studija prava preko Pomorske akademije, stigao na film 1948. godine, kada je dodijeljen u vojsci na rad u "Zvezda filmu".

Već svojim prvim dokumentarnim filmovima i samim početkom crnogorske kinematografije, Đurović i Stojanović su shvatili da dokumentarni film nije ilustracija spikerskog teksta, filmska reportaža ili žurnal, u kome slika mora slijepo slijediti ređanje verbalnih podataka u unaprijed datom tekstu, već autentično djelo, kazivano sredstvima novog medija i osobenim filmskim jezikom.

Profesor Đurović kao prvi jugoslovenski scenarista, i osnivac katedre za dramaturgiju na FDU Beograd, osjećao je da dokumentarni film ne treba gurati prema verbalizaciji, i da ga treba oslobađati spikerskog teksta, da ga treba posmatrati i pratiti kroz život i u pravcu koji djeluje kao da je prividna igrana struktura, i da se radi sa naturščicima, samo sa glumcima sa terena. Od ravne priče koja se iščitava, relativno banalne sa spikerskom podlogom, do umjetnosti ima mnogo koraka. Treba pronaći trenutak koji je profesor Đurović zvao gvint (važan obrt), kada se iz svakodnevne priče prelazi u više značenje, kada se čitava priča rasprostre na univerzalniji prostor, kada osjetimo da je lokalni događaj samo povod da bi se razvila priča koja se obraća gledaocima svih meridijana i vremena. Profesorov gvint je prelazak iz banalnosti u umjetnost. U njihovom prvom dokumentarnom filmu "Njegoš", proizvodnja Lovćen film, rađenom za stogodišnjicu pjesnikove smrti, 1951. godine, Đurović i Stojanović odbacili su ustaljeni manir da se spikerskim tekstom ispriča pjesnikova biografija. U dokumentarnu strukturu filma Njegoš ubacili su igrane elemente, ostvarivši za svoje vrijeme novitet i visok umjetnički domet. Stojanović je u filmu "Njegoš", prvi u jugoslovenskoj kinematografiji snimio i montirao igrane scene, i to je bio dokumentarani film sa elementima igrane strukture.

Već sljedeće, 1952. godine, snimljen je antologijski dokumentarni film "Mrtvi grad". Baladu o mrtvom gradu upotpunjava bugarštica o tragičnoj ljubavi mladog mornara i lijepe Kate: po mramornom ženskom torzu klizi uveo list na kapi kiše... Prava, čista poezija! Ima čitav niz zanatskih klasičnih primjera vizuelnog izražavanja, upotrebe čistog filmskog jezika, od kojih u neizbrisivim sjećanju ostaje onaj iz pobune Peraštana protiv Francuza: puščana cijev - bljesak - prskanje stakla razbijenog fenjera. Taj vizuelno-akustički efekat trebalo bi da uđe u Leksikon najljepših izraza filmskog jezika.

Ponesen poetskim utiscima ovog filma, Aleksandar Vučo je zapisao: "Mrtvi grad se može ubrajati u najbolja filmska ostvarenja. I ne samo to. Njegovo je mesto i među najuspelijim savremenim dokumentarnim filmovima svetske filmske proizvodnje". Kompozicija kadra u "Mrtvom gradu", zajedno sa izgovorenim stihovima koji stoje daleko od svake tematske bukvalizacije, odišu istovremeno plemenitom patinom jednog minulog doba, ali i savremenom zapitanošću nad tragikom mnogih čovjekovih napora i žrtava.

Film je nagrađen od Udruženja filmskih proizvođača FNRJ (1953). Prikazan je na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je i nagrađen. "Mrtvi grad" je prvi nagrađeni crnogorski film i veliki uspjeh filmskog para Đurović-Stojanović. Prikazan je i u Edinburgu, gdje je bio veoma dobro primljen. Godine 1954. "Mrtvi grad" prikazan je u okviru Filmske nedjelje u Manhajmu.

U dokumentarnom filmu "Zatočnici mrijet naviknuti", Stojanović je uzeo za likovnu podlogu samo platna znamenitih slikara, tematski vezana za Crnu Goru: Jaroslava Čermaka, Vlaha Bukovca, Paje Jovanovića. Stojanović je na filmski način ispjevao odu crnogorskoj slobodi, a da pri tom, njegova kamera nijednog trenutka nije izašla iz granica slikarskog rama. Da je upotrebom samo nepokretnog dvodimenzionalnog slikarskog platna, uz vješto kadriranje i dobro izbrani ritam u montaži, moguće na filmskom platnu ostvariti jednu vrstu dramske poeme, u crnogorskoj i jugoslovenskoj kinematografiji prvi je pokazao Velimir Stojanović.

Na svom primjerku scenarija dokumentarnog filma "Utkani tokovi", Stojanović se upitao: "Kako dati igru cesta kroz Crnu Goru, kako uhvatiti melodiju njihovih pokreta i bjelina, konfiguraciju prostora u kome su utkane, kako ostvariti radost i ljepotu oku i uhu njenim snom i javom?". Film priča o putevima koji presijecaju Crnu Goru i koji su izuzetan vizuelni fenomen. Snimljen je 1954. godine.

Pišući u svojoj stalnoj filmskoj rubrici u beogradskoj "Politici", ponedjeljkom, znalac filma Vicko Raspor, 21. juna 1954. godine kaže: "...O prvoj pojavi eksperimentalnog filma kod nas može se govoriti tek poslije Lovćenovih filmova "Utkani tokovi" (scenario: Ratko Đurović, režija: Velimir Stojanović;) i trilogije "Tri pjesme o sužnju". Filmovi "Za život", "San nad bezdanom" i "U odbojima sunca", dio su filmske trilogije "Tri pjesme o sužnju", i prvi su snimljeni eksperimentalni filmovi u ondašnjoj Jugoslaviji. Inspirisani su opštim mjestima o životu, smrti i slobodi, a zbivaju se u konkretnom ambijentu, u mračnim i vlažnim zidinama tamnice na ostrvu Mamula, u Boki Kotorskoj. Ova tri filma su svojevrstan uvod za kasniji igrani film "Kampo Mamula", istih autora.

Njihovo je i djelo "Naša tamnovanja", snimljen 1954. godine, u kome je prikazana istorija slobodarskog naroda Crne Gore. Umjesto zaključka o njihovom dokumentarnom filmskom opusu, navodim citat kritičara Aleksandra Stefanovića iz teksta "Poezija u filmovima Velimira Stojanovića", objavljenog u beogradskoj "Borbi" 6. juna. 1954. godine:

"Velimir Stojanović uspijeva da veoma vješto pronađe pravu riječ, da prema materiji koju obrađuje podesi i svoj izraz. Njegovo kazivanje u Našim tamnovanjima ima nešto od one snage narodne epike; u Zatočnici mrijet naviknuti ono je oratorijski svečano, izgovoreno s romantičarskim patosom, funkcionalno sa slikama majstora kojima se prikazuje narodna borba za slobodu; a u Mrtvom gradu to je čista lirika, prozračna, suptilna, sonetski skladno i otmjeno uokvirena".

Stojanović je tvorac crnogorske škole dokumentarnog filma, koju je nesumnjivi kritičarski autoritet u procjenjivanju jugoslovenskog filmskog dokumentarističkog izraza, Vicko Raspor, nazvao osobenim stilom i istovremeno ocijenio visokim univerzalnim umjetničkim dometom.

Ratko Đurović i Velimir Stojanović su na osoben način reformatori jugoslovenskog dokumentarnog, eksperimentalnog i kratkog filma. Pišući o neimarima filma i književnosti, Branko Lazarević je, za srodnost dara i afiniteta, upotrijebio termin kongenijalni. Ova odrednica najbolje ilustruje posebnost filmskog para i ogromni doprinos ugaonih, temeljnih kamena crnogorske, a i u značajnom dijelu i jugoslovenske kinematografije, Ratka Đurovića i Velimir Velja Stojanovića.

"U dokumentarcu imamo najljepšu tradiciju. Novac nije problem. Vjerujem da novac i nije odlučujući, bar nije faktor koji može da određuje sudbinu onoga što čovjek želi i hoće. Njegova svijest je bila uvijek ispred materijalne snage. Da nije tako ništa čovjek nebi stvorio", govorio je Ratko Đurović.

Autor Radoslav T. Stanišić je filmski i TV reditelj