Vlatko Simunović

ŠPANIJA I CRNA GORA

Gladna nam jutra predstoje

Ne nadajmo se da će Španci, Italijani, Francuzi raditi na njivama da bi mi u domovini permanentne šetnje i ispijanja kafa mogli sebi priuštiti bogatu i jeftinu hranu. Ponovo jesen. Gotovo je s živom bukom ljeta od čijih pustolovina i ljubavi nije ostalo ništa. Ponovo mirise, boje dosljedne svojoj biti i “mrtvaci koji viču od čežnje u grobu”. Ponovo jesen.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Oslobađam se starih novina. Naslovi, komentari, analize...Ostaci ljeta. Čitam. Podgorica skuplja od Barselone. Brisel jeftiniji od Podgorice... Stotinu smetenjaka sposobnih da pokvare i ćuskiju stvaraju neprilike i zabunu. Taktika je uvijek ista. Objašnjavaju ljudima da ne mora to tako i sve pripisuju pohlepnim vlasnicima trgovinskih lanaca.
Zamišljam ljude koji takve stvari čitaju i naslučujem da bi njihov bijes mogao biti strijela u napetom luku.

Vuelta a España i Opasanica

Gledao sam etapnu biciklističku trku Vuelta a España. Gledao sam Španiju i zemlje u okruženju. I sad mi se čini da znam zašto je Podgorica skuplja od Valensije. Zapravo, znam zašto mora biti. Nije teško razumjeti.

Za dvadesetak dana, nigdje, baš nigdje nijesam vidio ni jednu stopu obradivog zemljišta koje nije bilo pod zasadima voća ili povrća. I samo na jednom mjestu vidio sam trupce i pilanu.
Gledao sam dvorce i katedrale, savršeno očuvane. U ruševinama, svega nekoliko utvrđenja i kula na vrhovima planina. Zaostavština arapskog svijeta.

Starosjedioci to zovu alkazar. Po našim shvatanjima stvari trebali bi to biti siromašni krajevi. Španci su od nečega što bi, da je to nama povjereno na čuvanje bilo pustoš, stvorili zemlju kojoj je suđeno da u vječnosti živi svaki trenutak svog trajanja. Stvorili su kraljevstvo koje mi izgleda kao da nije od ovoga svijeta. Prostori i širine. Španija. Ukusno stilizovana priroda. Lijepa kuća za potomstvo koju su sagradili ljudi težaci i plodonosni mir. Bogatstvo. Obrađena je svaka i najsiromašnija gruda zemlje.

Tih dana, dva puta sam morao da napustim Podgoricu. Jedan put me odveo u Opasanicu, naselje na teritoriji opštine Podgorica. Ranjena Arkadija sva od nezaraslih rana koje su otvorene višedecenijskom, nekontrolisanom sječom šuma. U brdima urlaju motorne testere. Zelenilo i kiša svjetlosti. Šuma šumi. Pjeva. To silazi vjetar u dolinu. Zamišljam što tu noću šapću trave? Što bi mogla ispričati zemlja koja pamti korake ljudi koji su ne napustili ostavljajući na njoj svoja gladna jutra?

Bila bi to priča o radu. Svako imanje u Opasanici hranilo je po jednu višečlanu familiju. I taj kraj ne pamti gladna jutra. Danas, uz desetak kilometara puta vidio sam jedan zasad krompira, tri krave i sedam kamiona koji odvoze drva za ogrijev. Pustoš na praznim poljanama težačke muke. Odmaram u tuđoj hladovini.

Od Žabljaka do Pljevalja

Drugi put me odveo na sjever Crne Gore, do Žabljaka i Pljevalja, sve do granice sa Srbijom. Malo sam što tom putu nijesam vidio nešto veće od okućnice a da je na njemu vidljiv trag ljudskog napora da kultiviše komad zemlje. Vidio sam i dvadesetak skladišta drvene građe. Ogromni lageri tehničkog drveta.

I nigdje nema ničega što je ljudskom rukom stvoreno a starije je od najstarijeg čovjeka kojeg možeš sresti tu negdje uz put, za uvijek istim astalom u lokalnoj kafani. To je “zasluga” činjenice da Crna Gora nije zemlja stvorena za zavjetrinu ali svjedoči i da periodi mira u njoj nijesu plodonosni.

Sami po sebi zadivljujući pejzaži i vedar ljudski duh. Intimne ljudske drame. Nešto malo poštovanja prema stoljetnim predanjima. Uglate duhovitosti. Ljudi nalik zemlji iz koje su iznikli i njihove trpeze za kojima će, ako ga put nanese, i prosjak biti čašćen kao car. To je sve. Poštovanje prema pokojnicima. I ničeg više. Kučišta je priroda k sebi prigrabila.

Napušten prostor. To je naša Crna Gora. Opustošili su je prezir prema težacima, nered, nebriga države. Pejzaš uništava pohlepa koja pobjedonosno leprša na vjetru i koja će i sve nas progutati. Ljudi su se s te zemlje makli. Svako na svoj način.

Zato ne ne pitajmo zašto kilogram paradajza plaćamo 2,80 eura, kilogram krastavca 1, 40 a kilogram krtole vrijedi kao da ga na pijece avionima donose s Filipina...Ne očekujemo valjda da Španci, Italijani, Francuzi rade na njivama da bi mi u domovini permanentne šetnje i ispijanja kafa mogla sebi priuštiti bogatu i jeftinu hranu?!

To nećemo dočekati u zemlji nespremnoj za red i dijalog unutar sebe same. To nećemo dočekati u zemlji koja živi u perfektu zastava i jatagana, prezirući svaki ljudski trud i rad na plodnoj zemlji.

Jesen je i ta zemlja čeka Vladu. S evropskom budućnošću kockaju se ljudi i narodi s istrom strašću i neznanjem kao nekad s ponudom Evropske ekonomske zajednice da Jugoslaviju integriše u prostor slobode i napretka ali “nikad nije Crna Gora jela `ljeba s prijekora” i tako to...

Tiha gorčina. To je svagdašnja i današnja Crna Gora.

Gladna joj jutra predstoje.