Vlatko Simunović [ Piše: Vlatko Simunović ]

POSLjEDNjI DANI JELENE SAVOJSKE

Rim ili Rijad?

Onomad je Vlada Crne Gore donijela odluku da u organizaciji izložbe EXPO 2030 podrži Saudijsku Arabiju a ne Italiju. Gospodin Abazović i gospoda ministri, birajući između Rijada i Rima, izabrali su Rijad. Ove i svih narednih godina svi Crnogorci koji pođu u Italiju dolaziće tamo kao ljudi koji će stid nadživjeti. Ako su Crnogorci!

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Nije to bila prva odluka Vlade Crne Gore koja svijetu šalje poruku da ova zemlje više nije ono što je bila. Vjerovatno nije ni posljednja.

O gorčinu poraza koje su iskusili muškarci i žene čija su imena ispisvala povijest rijetko se govori. Izuzetak ne predstavlja ni kraljica Italije Jelena Savojska, kćerka crnogorska kralja Nikole Prvog. Priča koju ću vam ispričati je priča o njenoj fizičkoj smrti izazvanoj snažnom embolijom. Intimna je i manje je strašna od ove posthumne, izazvane javnom amnezijom aktuelnog vlastodršca u Podgorici.

NARAV I HRABROST
Poslije smrti Vitoria Emanuela sa kojim je od 1943. godine dijelila dane izgnanstva, Jelena je živjela skromno u Egiptu. Gotovo sva imovina kraljevske porodice bila je blokirana zbog spora sa državom Italijom čiji su pravni zastupnici zahtijevali konfiskaciju. U januaru 1950. godine, bila je spremna da napusti raskošnu vilu „Jela“ i nastani se u staračkom domu italijanskih časnih sestara, u Aleksandriji. Nije slutila da je neće dočekati skromno opremljen dvosoban stan u ustanovi čiji su stanari decenijama sa zahvalnošću pominjali njena dobročinstva.

Početkom proljeća, ljekari profesor Mađorino Peta i profesor Abdel Razek Bej posumnjali su uzrok sve učestalijih zdravstvenih problema koji su je pratili nešto vrlo ozbiljno. Poznajući njenu narav i hrabrost, nijesu bili spremni da skrivaju istinu. Nakon novih analiza i saznanja potvrdili su dijagnozu: Kraljica boluje od raka. Govorili o izuzetno opasnoj formi karcinoma. 

Preporučili su joj boravak u Evropi. Kazali su da će joj boravak na francuskoj rivijeri učiniti dobro, da će blaga klima koristiti njenom tijelu a duši goditi mogućnost da zagrli svoju djecu i unuke.

Kraljica je savjet liječnika prihvatila nevoljno. Nerado se odvajala od Aleksandrije. U katedrali Svete Katarine vječno smirenje našao je čovjek sa kim je pedeset godina dijelila svo dobro i zlo.

"Ko će donijeti cvijeće mom kralju? Ko će doći da se moli na njegovom grobu?", pitala je.

Utješile su je italijanske redovnice iz skloništa za stare i nemoćne koje je u Aleksandriji 1921. godine osnovano pod pokroviteljstvom Vitorija Emanuela III.

"Njegovo Veličanstvo uvijek će imati cvijeće na grobu. Svaki dan ćemo moliti za njega", kazala je opatica.

Na kraju je Jelena Savojska prihvatila savjet ljekara. Biografi tvrde da možda ne bi prihvatili taj put da nije njegovala san da može ujediniti svu svoju djecu i sve unuke. To je u tom trenu bio jedini cilj njenog života. Da bi bio ostvaren prvo je morala pobijediti podlu bolest koja joj je prijetila.

PRVI I ZADNjI LET
Uvjerena da se nikada više neće vratiti u Egipat Jelena Savojska u Francusku je stigla u maju 1950. U posljednji čas, izabrala je putovanje avionom. Bio je to njen prvi i posljednji let. Prednosti putovanja vazduhoplovom nikada nije koristila po savjetu ljekara. Rezultati jednog rutinskog pregleda u danima njene mladosti pokazali su da postoji problem koji je daleko od onoga što se smatra laganom anomalijom srčanog ritma i let avionom joj je bio strogo zabranjen.

Zašto je nekadašnja kraljica Italije, mada je znala da se ne smije suočiti s rizikom koji donosi letjenje, izabrala da napusti Egipat avionom? Što se dogodilo?

Odlazak u Evropu organizovao je njen sekretar Gaetano Skalići. Računali su da će u Francuskoj ostati nekoliko mjeseci. Planirano je putovanje brodom. Neposredno pred polazak, kraljevsku vilu „Jela“ posjetio je službenik brodarske kompanije sa molbom da njeno veličanstvo za putovanje izabere drugi brod i drugu maršutu. Talijanska vlada diplomatskim kanalima spriječila je mogućnost bivši kraljica u tranzitu posjeti Napulj koji bješe jedna od stanica na putu broda kojim je kraljica Jelena trebala putovati do Marselja.

"Tako je slaba ta italijanska republika. Kako bilo ko može biti zabrinut da jedna stara dama može stvoriti nemir ili dići revoluciju", sa tugom je kazala Jelena Savojska.

Nije joj se dalo ploviti morem danima. Egipatski kralj je za nju i njenu pratnju obezbijedio odgovarajući vazduhoplov. Napustila je Egipat. U Francusku je stigla sa slutnjama i strahom da nikada više neće osjetiti mir vile „Jela“ okružene vrtom mirisnih ljiljana.

Dolazak u Pariz prošao je gotovo nezapaženo. Kraljica je odsjela u hotelu „Napoleon“ na Jelisejskim poljima. Razlog njene posjete gradu svjetlosti bio je fizičar Frederik Žolio Kiri. Sa njim je željela razgovarati o efektima radijuma i radioaktivnosti u liječenju raka.

Efektima tog susreta neće biti zadovoljna. Možda komunistima naklonjeni Žolio Kiri nije bio pretjerano ljubazan prema kraljici? Možda nije imao vijesti koje su mogle da umire gošću? To niko ne može da zna. Jelena Savojska napustila je kuću slavnog fizičara tužna, tamna u licu, zabrinuta kao nikada ranije.
Nekoliko dana kasnije, otputovala je za Monpelje. U Provansu koja je krila njeno posljednje prebivalište, spremala se za borbu protiv zla koje je napalo i čiju prirodu nije poznavala.

PRIJATELj I POTPORA
Abdel Razek Bej bio je lični ljekar egipatskog kralja Faruka i prijatelj profesora Pola Lamarka, jednog od najslavnijih onkologa u Francuskoj. Lamark je radio na klinici Sveta Eloiza. Raspolagao je najsuvremenijom opremom za liječenje raka pomoću radijuma. Kao ljekar i kao prijatelj on će kraljici Jeleni biti snažna potpora do kraja života.

Lamark je porijeklom bio Gaskonjac. Italijansku kraljicu upoznao je nakon njenog dolaska u Monpelje. Otišao je u hotel „Metropol“ da joj se predstavi i ponudi usluge. Hol hotela bio pun ljudi. Bilo je policajaca na ulazu. Kada su kasnije pitali što pamti od tog prvog susreta svjedočio je da je njeno veličanstvo izgledala vrlo umorno, ali je ipak pristala da ga vidi.

"Bilo je djece koja su trčala niz ulicu i njihovi krici su dopirali u stan kraljice. Sjećam se da iskazala puno vještine i mira. Nije insistirala na razgovoru o bolesti. Pitala me o mojoj porodici i počeli smo razgovarati kao da smo dvoje ljudi koji su znali jedno drugo dugo vremena. Govorila je savršeno francuski, poigravajući se prstima sa niskom bisera oko vrata", pričao je Pol Lamark.

Kraljica nije provela dugo vremena u „Metropolu“. Hotelski život nikada nije voljela. Hotel, makar i najbolji, definitivno nije bio mjesto gdje je mogla naći sebi duboko potreban mir.  

Smješten u neposrednoj blizini željezničke stanice „Metropol“ je bio gotovo obavezna destinacija brojnih turista. Kad se vijest o dolasku italijanske kraljice proširila gradom, mnogi ljudi su mislili da je to dobra prilika da je vide i iskažu poštovanje. Jelena je konstantno bila opkoljena znatiželjnicima. Nemoguće je bilo izbjeći ljude koji su željeli da je pozdrave, turiste, italijanske emigrante, lokalne dokoličare koji bijahu spremni da satima stoje na pločnicima uz „Metropol“ da bi je dočekali ako izašla na kratku šetnju.

Primijetivši da kraljicu iritira gužva u horelu. Pol Lamark joj je ponudio da se preseli u Mas de Ruel, njegovu rezidencija u kojoj je provodio veći dio godine sa suprugom i djecom. To imanje udaljeno je nekoliko kilometara od centra Monpeljea. U početku se ljekar ustručavao da kraljici Jeleni ponudi gostoprimstvo. Znao je da ona traži kuću ali je brinuo da li je Mas de Ruel nije odgovarajuće opremljen. Nije znao da kraljica Italije personifikacija jednostavnosti i da će u njegovom ljetnjikovcu provesti lijepe dane.

DOBRA DAMA U CRNOM
Kćerku crnogorskog kralja, kraljicu Italije Jelenu Savojsku, građani Monpeljea upamtili su kao dobru damu u crnom („bonne Dame noire“). Pomagala je siromašne, mada je i sama živjela sa malim izgledima da izbjegne nemaštinu.

Prema predanju polovinu novca koji je na njeno ime otvoren u Lionskoj banci bivša kraljica potrošila je kupujući i opremajući kuću nekoj sirotici koja je u luci Palavas živjela sa nepokretnom majkom.

Ribari je vrlo dobro znali, jer je ribolov bio njen omiljeni sport. Skupa sa dva odvažna veslača na slabašnom čamcu izlazila je na pučinu u danima kada niko od lokalnih ribara nije smio da se suprostavi talasima.
 
Već u novembru 1952. Lamarku je bilo jasno da radioaktivna terapija kojoj je dva puta nedjeljno podvrgavao svoju pacijentkinju ne utiče na poboljšanje bolesti. Savjetovao je operativni zahvat.

"Možda još nijesam dovoljno patila. Ako je potrebno da izdržim i tu probu, ja sam spremna", bio je Jelenin komentar.

Devetog novembra stigla su joj djeca. Sjutradan je operisana na klinici Sent Kom. Operacija koju je uradio profesor Luj Rua bila je tehnički savršena. Uz brigu sestara Ane i Sofije Jakarino polako se oporavljala. Popravilo joj se raspoloženje. Pravila je planove.

"U proljeće, kada stigne lijepo vrijeme, idemo na na pecanje u kanalu Sent. Klinička kuhinja će imati svježe ribe svakoga dana", govorila je.
No, taj izlazak na more neće dočekati.

DAN ODLASKA
Umrla je uznenada, pogođena embolijom, 28. novembra 1952.
U velikoj tajnosti, njeni posmrtni ostaci preneseni su iz klinike Mas de Ruel. Renato Barneski u knjizi „Jelena Savojska“ svjedoči da je počinula u kovčegu od javora, lica uokvirenog buranskom čipkom koju je nosila onog dana kada se udavala, glave položene na jastuk od plave svila u kome su bili grumenovi zemlje iz Ventimilija.

Pogrebna svečanost bila je jednostavna. Prije smrti, kraljica je izrazila želju da bude pokopana u kolektivnoj grobnici. U skromnoj kapeli misu je slavio francuski sveštenik. Onda je uslijedilo tužno hodočašće do groblja siromašnih. Da joj posljednji put oda počast stigla, sa okeana je stigla kiša. Pedeset hiljada Francuza odalo je posljednju počast kraljici koju je papa Pio XI nazvao „gospođa ljubavi“. Oplakivala je sva Provansa. U Crnoj Gori nije objavljena vijest o njenoj smrti.

Godinu dana poslije njeni posmrtni ostaci prebačeni su u mermerni mauzolej koji je o trošku grada Monpeljea podignut u centralnom dijelu groblja. Put do njega nazvan je „Staza kraljice Jelene“.

Od tada, Jelena Savojska čekala je građansku samilost republikanske Italije. Svake godine, na njen grob ljudi su donosli pregršt italijanske zemlje. Dolazili su od Gorice, od Basano del Grapa...Stizali su iz Vile Savoja, iz San Rosore, sa Sicilije. Stizali su iz zemalja koje je voljele i u kojima bila i ostala iznad svega „gospođa ljubavi“.

U Mesini građani su se samoorganizovali i podigli spomenik u njenu slavu. Na pedesetu godišnjicu od njene smrti štampana je poštanska marka koja njen lik povezuje sa borbom protiv rata. Iniciran je prosec beatifikacije Jelene Savojske. Njeni posmrtni ostaci u velikoj tajnosti su 2017. doneseni u Italiju. Sahranjena je u svetilištu Vikoforte kod Mondove, na području Kunea.

Onomad je Vlada Crne Gore donijela odluku da u organizaciji izložbe EXPO 2030 podrži Saudijsku Arabiju a ne Italiju. Gospodin Abazović i gopoda ministri, birajući između Rijada i Rima izabrali su Rijad. Ove i svih narednih godina svi Crnogorci koji pođu u Italiju dolaziće u Vikoforte tamo kao ljudi koji će stid nadživjeti. Ako su Crnogorci i ne prave se Englezi!