- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Novosti dana
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- Muzički program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Kolumne
07. 09. 2023.
06:53 >> 16:36
Čitaj mi:
STAV
Rudnik i patriotizam generacija
Jama Petnjik, beranskog Rudnika uglja, potopljena je i poslije deset mjeseci. Ne znam zbog čega bih ja osjećao stid zbog toga? Da li zato što se i taj poslednji industrijski trag u ovom gradu koji je nekada imao deset hiljada radnika u privredi, lagano gasi, naičigled svih građana, ili zbog činjenice da nosim ime strica, koji je bio prvi predratni rudarsko geološki inženjer u Beranama, sa Univerziteta u Ljubljani, pa nekako zbog toga pravim kopču za kolumnu kojom se ništa neće promijeniti.
Blago rečeno bijesan, napišem mejl privatnim vlasnicima, „Metalferu“ iz Sremske Mitrovice, i naravno odgovor ne dobijam ni poslije deset dana. Pitam, kakve su im namjere, da li osjećaju odgovornost kao vlasnici, zašto ne zatraže raskid privatizacionog ugovora i prava na koncesije, ako već ne žele da rade, i nailazim na zid ćutanja.
Reklo bi se, može im biti. Beranski rudnik uglja prošao je kroz nesrećnu tranziciju sve i svašta, išao iz ruke u ruku, dok nije došao do poslednjih vlasnika. Sjećam se zatvaranja poslije najboljeg perioda rada, kada su u rudniku radili uporedo naši radnici i Slovenci, samo što je kod Slovenaca bila mnogo veća plata. Sjećam se i nesreća i pogibija rudara, uglavnom zbog urušavanja uskih hodnika, i sjećam se konačnog zatvaranja rudnika.
To vrijeme najteže su podnosili oni koji su gubili posao, tako da pamtim i pet samoubistava bivših rudara koji nisu vidjeli izlaz iz bijede u koju su se odjednom našli, ne svojom krivicom.
Samoubistvo je, ako se ne varam, izvršio i jedan od prvih privatnih vlasnika iz Vojvodine, koga su slovački partneri iz firme „HPB“ iz Providza, na ko zna koje načine, izgurali iz posla. Ta prva privatizacija je bila i najozbiljnija. Slovaci su dopremili iz svoje matične zemlje mašinu za automatsko kopanje uglja, takozvani kombajn i široko čelo.
Tada sam i ja prvi put sišao u jamu, na dvjesta metara ispod zemlje. Nas nekoliko kolega koji smo izrazili želju da vidimo tu novu opremu, dobili smo vodiča koji će nas sprovesti kroz lavirint podzmenih hodnika.
Ne mogu reći da mi je bilo svejedno, ali je novinarska znatiželja da se prošeta hodnicima dvjesta metara ispod zemlje nadjačala strah. Savijali smo glave dok smo se na nekoliko takozvanih uskih grla, jedva provlačili ispod potpornih drvenih greda. Imali smo samo jedan digitalni fotoaparat, koji su se tek pojavili i bili jako skupi. Njime je napravljena i ta jedina fotografija slovačkih mašina u dnu polja B.
Pitao sam jednog inženjera, poslije dugog hodanja, gdje smo sada, šta je gore iznad. Budimlja, odgovorio je. Bile je to lijepa šetnja i lijep osjećaj, biti dvjesta metara ispod naselja. Šta se poslije sve izdešavalo, duga je priča. Slovaci su završili eksploataciju u tom polju, iznenada se se i oni povukli iz posla, a mašine su do danas ostale pod zemljom. Kažu, vadjenje bi bilo neisplativo.
Vrijednost im je tada prikazana sa tri i po miliona eura.Onda je krenuo stečaj, pa beskonačan niz neuspješnih licitacija. Svakakve su se kombinacije pravile i ko zna koliko inostranih delegacija prošlo kroz rudnik. Kobajagi zainteresovanih, i to po pravilu, nekako prije izbora.Interesovanje je u jednom trenutku pokazao i indijski milijarder koji živi u Engleskoj, Pramod Mital, dao je i kauciju, sklopljen posao, potpisan ugovor, a onda je saopšteno da je odustao i da traži da mu se vrati depozit koji je položio.
Tada sam shvatio da je sve jedna velika prevara. Čuš, milijarder Pramod odustao, pa onda traži neku siću od depozita, za koji nikada nisam saznao da li je stvarno dat i da li je stvarno vraćen.U sljedeću igranku, poslije više novih licitacija, uskočio je grčki milijarder Viktor Restis. Čovjek kupio Rudnik u Beranama, otvorio podružnicu, odnosno kancelariju u Podgorici. I tačka. Tamo se smjestio i sjedio njegov partner Petros Statis, a u Beranama za sve te godine nije izvadjen ni jedan grumen uglja.
Planovi i priče za ulaganja 120 miliona eura ostali su samo magla.Početkom te 2014. godine, koja je u Beranama bila značajna jer je pobijeđen DPS na lokalnom nivou, odnekuda se pojavio “Metalfer”. Kupili su rudnik od Statisa i krenuli ozbiljno da rade. Te godine, poslije mnogo vremena, počeo je da se vadi beranski ugalj. Nije to djelovalo neozbiljno, u jednom trenutku je radila i treća smjena.
Onda su potpuno neočekivano, poslije čak i najava za povećanje broja radnika, iz”Metalfera” odlučili da prekinu proizvodnju. Navodno su pravili gubitke. Ostavili su samo deset, petnaest radnika da održavaju jamu.U tom čekanju došlo je i do promjene vlasti u Crnoj Gori, i prvi premijer, Zdravko Krivokapic je obećao da će rudnik sigurno početi da radi, da će država dotirati prevoz rude do termoelektrane u Pljevljima.
Tada se desila ona havarija sa strujom, zbog nevremena, i jama je prvi put potopljena. Velikim naporima je spašena i ponovo osposobljena, ali je premijer zaboravio na obećanje. Proizvodnja nije pokrenuta.Aktiviranje rudnika nije iskorišteno čak ni u vremenu energetske krize, kada je bilo nekog interesovanja. Samo još ovo, još samo ono. Konkretno, ništa. Druga havarija je stvar bruke i sramote. Neko je pokrao trafostanicu sa koje se rudnik napajao strujom, i jama je ponovo počela da se puni vodom.
To sa trfostanicama i krađama mineralnog ulja, koje se poslije prodaje za traktore i teške mašine umjesto nafte, posebna je priča.Kada sam javio da je jama potopljena, svi su prenijeli. Pa je prošlo tri mjeseca. Pa šeat mjeseci i neki nagovještaji da će se graditi novi dovod struje. I onda, ovih dana, deset mjeseci, jama puna vode, sve potopljeno, struje ni na vidiku.
Najprije sam bio u nevjerici da niko iz Vlade Crne Gore ne pokazuje interesovanje da se problem riješi i rudnik spasi. A onda pomislim, zašto bi to iko radio pored privatnih vlasnika. Napišem, dakle, mejl “Metalferu”. Postavim nekoliko ozbiljnih pitanja, na koja oni, naravno ne odgovaraju.
Onda kažem sam sebi da sam za njih nebitan. Pitanja treba da im postavi neko iz crnogorskog Ministarstva za kapitalne investicija. Jednostavno - hoćete ili nećete. Raskid ugovora, oduzimanje koncesija i tačka. A zatim da svi gradjani Berana uzmu po kofu, i da idemo da vadimo vodu iz rudnika. Ja bih bio spreman i dužan da to učinim zbog strica kome se ime i danas nalazi uklesano na Fakultetu rudarstva i geologije u Ljubljani, medju nekadašnjim studentima koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Znam dragi moj striko da se prevrćeš.
Htio si i u Španiju, a ja ti sada dođem nag grob i pričam šta se desilo sa SFRJ. Kako da ti objasnim što niko deset mjeseci ne reaguje na činjenicu da je potopljen rudnik? Nije to, strikane, kao ono kada te stigao metak u Pešcima pa si proglašen počasnim građanimom tog naselja. Kada je tvoja majka, moja baba, poklonila zemlju da prodje nova ulica, od glavne, do mosta na Limu. Tada se državi davalo i pomagalo.
Sada se samo uzima, grabi striko ko god stigne. Možeš ti meni govoriti o ideji i patriotizmu genaracija.
Sve je to meni još negdje u djeliću srca i emocija, ali jedino što mogu, to je da napišem, i da spasim dušu.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nijesu nužno i stavovi redakcije Portala RTCG)
Коментари0
Остави коментар