Vlatko Simunović

STAV

Memoari Besima Jusufovića

U zahuktaloj Njemačkoj jedan čovjek napisao je knjigu o mrtvoj Jugoslaviji. U njoj vam je sabrano sve najvrjednije što su donijeli Mirko Kovač u Gubilištu, Miodrag Bulatović u romanu Ljudi s četiri prsta i Vladimir Arsenijević u svom Potpalublju.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Ne govorim o izukrštanim uticajima. Dekonstrukcija demonske figure oca, bespuća balkanskog arhipelaga izgubljenih duša u zemlji nazvanoj Deutschland i emotivno ništavilo. Najmarkantniji zajednički sadržioci. Na to mislim.

On je Saladin Dino Burdžović. Bjelopoljac. Knjigu je nazvao Memoari Besima Jusufovića. Potresna.

Po temperamentu sama samcata knjiga u crnogorskoj knjižvnosti novijega datuma. Jedna od onih koje nikada ne uspijevate zaboraviti. Baš knjiga! I u njoj slučajno spašeni života. To je priča ljudi koje smo kao čist višak u našim igrama moći i novca prepustili olujama i sudbini.

Da se zlo kakvo je život s nama na našem pijanom brodu nije njima dogodio ne bi bilo te knjige inspirisane otpisanim stradalnicima. U tome je njena vječna novost!

PIJANI BROD

Od svega s čim sam se sreo u čitankama komunističke Jugoslavije ja se sjećam samo ilustracija dvije slike - Splav Meduze Teodora Žerikoa i Pijani brod Save Šumanovića.

Kad razmislim o svemu ništa čudno. Te dvije slike i priče koje iza njih stoje nikada ne gube na aktuelnosti. Vjerovatni ih zato danas nema u čitankama. Ako ovdje nešto slično još uvijek postoji...

Dinova knjiga je “izvještaj” s takvog splava. Narator je Besim Jusufović. Otac nasrtljivi alkoholičar s kojim dijeli samo prezime. Kockar. Biološki otac. I ništa više. Majka borac. Ma ne taj! Pravi borac. Samohrana majka koja pokušava da sastavi kraj s krajem.

Kulise njegovog djetinjstva, dječaštva i mladosti su neokrečen stan, dotrajali kućanski aparati, otučeno posuđe, rašiveni tepisi, raspareni servisi. Garderoba je iznošena. Okolo je Bijelo Polje. Alkohol je najpouzdaniji jatak. Kulise se mijenjanju. Beograd. Subotica. Frankfurt. Gladni očima progutaće Besim sav taj svijet. I neće se utješiti. Krvarenje je trajno. Najteže. Unutrašnje. Besim pjeva poslije rata.

Ontološki - teška je to priča. Goli život. Žive rane. S lakoćom je ispričana. To je majstorija pisca. Teško je biti muško. Kod Hemingveja i Foknera sam naučio nešto o tome. Južnjačka utjeha. Burdžović je samouk. Sin nemilosnog sjeevra. Jes` razlika. Drastična! Poteža je njegova škola i mač nad njegovom glavom teži od onog sakovanog na stranicama knjiga koje su plaćene tuđim životima.

DJETINjSTVO, DJEČAŠTVO, MLADOST

Memoare Besima Jusufoviča pisao je pisac sposoban da posvjedoči o propastima strastno hvaljene zemlje čije je potonuće obilježilo dobro raspoloženje njenih kćeri i sinova.

Pisac skeptik s iskrom iskonskog ljevičara. Pisac, blagosloven bio Safet Sijarić koji to konstatuje, s gvozdenom odgovornošću prema čovjeku. Ne pisac po pozivu odgovoran negdje u dubini bića. Pisac odgovoran u cjelini i cjelosti. Sticajem okolnosti pasivizirani bitnik koji najžeće ne kontrira kada nije u pravu ali smjelo i oštro jedri uz vjetar.

Naš čovjek ali čestit stranac koji sugeriše da ne vjerujemo pjesnicima lutajućim propalitetima koji govore da je domovina majka. Zna iz iskustva da će takvi, dok tuđe kćeri i sinovi za majku domovinu ne iskrvare, svoju djecu držati na sigurnom od svake vjetrometine. Ne krije da je majka žena koja ga je rodila i do potonje ure nikad više nije s mirom zaspala.

Saladin Burdžović. Dino. To je taj čovjek. I napisao je knjigu koja se ne čita poslije dobrog ručka. Najsleđe legne na gladan stomak.