Danijel Garić

Pariska kiša

Predstavnici iz 175 država prekosjutra će se sresti u Parizu u novoj rundi pregovora, sa ciljem da se pokuša spasiti još jednom šta se spasiiti može od preostalog života na planeti. Ovog puta će pokušati da dođu do globalnog konzenzusa o daljoj upotrebi sveprisutne plastike. Moraće tom prilikom ponijeti i kišobrane, ali ne zato što postoji šansa za kišu.

Пише: Danijel Garić Види све колумне

Pljusak

Znaćemo od ponedjeljka i zvanično da u francuskoj prijestonici pada i neka druga kiša, nju smo sami stvorili i poslali u atmosferu. I, eto nam je sada nazad. Milijarde mikro čestica plastike padaće s neba i predstavljaće istovremeno prvu zvaničnu vremensku prognozu o zagađenju plastikom.

Predviđeni pljusak će se kretati između 40 i 48 kilograma slobodno plutajućih plastičnih komada, koji će prekrivati Pariz. Ako, pak, bude i prave kiše, pomenuti „plastični pljusak“ će se vjerovatno povećati i do deset puta.

Plastično objašnjenje

To je sve što treba da znamo o nesluđenim razmjerama problema koji nam stiže na naplatu. Sve kese, flaše, garderoba i gume, igračke i sve ono drugo što u konformističkom ludilu masovne potrošnje svakodnevno koristimo i brzo bacimo, sada nam se vraća kao kiša. Svakodnevno je u našoj kosi, u nosu, u krvotoku. Kišobrani nam nisu od koristi, a nema ni kabanice da nas od nje zaštiti.

Naučnici iznova traže načine da plastično objasne kreatorima politika razmjere devastacije životne sredine, posljedice upotrebe fosilnih goriva, opasnosti od klimatskog sloma i kontaminaciju raznim polutantima, izazvanu ljudskim aktivnostima.

Ovog puta je plastično objašnjenje doslovno tako- u Parizu će se od ponedjeljka znati da tamo pada plastika, a diplomate će na licu mjesta imati “privilegiju” da neposredno i vide i osjete kako to izgleda kad se čestice plastike razlažu u životnu sredinu, a onda ovaj otrovni koktel završi u našem tijelu i nanosi nezamislivu štetu našem zdravlju.

Naučnici su otkrili da su većina plastičnih čestica koje padaju na površinu od dvije i po hiljade kvadratnih kilometara Pariza najlon i poliester, vjerovatno od odjeće. Ostali djelovi su od guma, koje se troše i osipaju kada vozila koče.

Procjenjuje se da će se do 10 metričkih tona mikroplastičnih vlakana pasti na područje Pariza tokom ove godine. Prva znanična “prognoza plastike” pokriva samo veće čestice, uglavnom sintetička vlakna dužine najmanje 50 mikrona. Poređenja radi, ljudska kosa je prečnika oko 80 mikrona. Pariz je izabran kao studija slučaja i u njemu se od 2015. godine prikupljaju uzorci sa više lokacija tokom cijele godine.

Trpeza

Zabrinutost zbog uticaja plastike na životnu sredinu i dobrobit ljudi porasla je posljednjih godina, zajedno sa istraživanjima koja dokumentuju njenu sveprisutnost i postojanost.

Svakog minuta se jedan kamion plastike baci u okean. Skoro 10 milijardi tona plastike je proizvedeno u posljednjih 70 godina, a sav taj otpad je završio u životnoj sredini i na našoj trpezi. I nije to samo problem površnog, vizuelnog zagađenja- plastika mijenja staništa i prirodne procese, smanjujući sposobnost ekosistema da se prilagode klimatskim promjenama, direktno utičući na živote stotina miliona ljudi.

Plastika je pronađena na Sjevernom polu i u tijelima riba koje plove na nekoliko hiljada metara dubine, u najtamnijim djelovima okeana.

Sedmi kontinent

Ako bismo ređali zemlje po veličini, krenulo bi se od Rusije. Kanada, Kina, SAD, Brazil... I tako do prvih 20, zaključno sa Mongolijom. Onda, na 21. mjestu dolazi površina bez ijednog stanovnika, bez života i reljefa. Ona je odraz naše bezumne, nemilosrdne, surove, bezobzirne, bezdušne, nasiln(ičk)e, drske, osione vladavine planetom, ona je ogledalo naše svijesti i savjesti i plod naših (ne)djela.

Milion i četiri stotine hiljada kilometara kvadratnih, odnosno teritorija veća hiljadu puta od Crne Gore nalazi se u svjetskim morima. Nije to, kako se često pogrešno tumači, plastika skoncentrisana na jednom mjestu koja zauzima toliko teritoriju, već sveukupna procijenjena plastika koja bi na toj površini plutala morima. Da stvar bude gora, samo jedan odsto te količine se može sakupiti, vidljivo je i pluta.

Nauka u džuboksu

Naučnici širom svijeta se okupljaju i istražuju razmjere devastacije uzrokovane plastičnim otpadom. Jedna od koalicija, nazvana “Scept”, okuplja dvije stotine eminentnih eksperata, koji su prvobitno pozvani da daju komentare prije samog pariškog susreta političara, a onda je njihov izvještaj (pogađate) ignorisan.

Kao u nedavnom slučaju kreiranja standarda nove generacije benzinskih i dizel motora. Evropska komisija je naručila istraživanja, a kad je ono stiglo, poslušala je automobilsku industriju.

Nije jasno čiji je sada glas bio jači od glasa naučnika, koji su za potrebe samita napravili izvještaj. Poznata igra kad diplomate diplomatski pregovaraju. Prvo će im, valjda, političari naručiti kakav im izvještaj konkretno treba, a onda dolaze naučnici. Opet smo krenuli od repa.

Organizator se pravda ovog puta “tehničkim problemima“, navodno i-mejl koji sadrži komentare organizacije “Scepta” nije primljen na vrijeme za objavljivanje. Naučnici tvrde da im je odgovoreno potvrdom o prijemu. Ko će ga znati. Tek, još jednom će se, vjerovatno, gledati interesi država i korporacija, pa možda se i prihvati neko naučno saznanje. Za sada, će najvažniji multilateralni dogovor o zaštiti životne sredine proći bez onih čiji glas mora da se čuje.

Šta očekujemo?

Za početak- gotovo ništa! Ipak, i makar nešto bi bilo mnogo. Zavrtjelo bi zupčanik. Makar na pola jednog zupca. A, znamo da je samo jedan dovoljan da mehanizam krene. Tek, 175 vladinih delegacija, predstavnici korporacija i nevladini aktivisti, probaće da još jednom identifikuju (već identifikovanu) rezmjeru problema i pred sebe stave (odavno deklarisanu) ambiciju i pronađu (već pronađena) konkretna rješenja za eliminaciju, smanjenje i reciklažu plastike.

Zar i reciklažu?

E, reciklaža ne dolazi u obzir. Sve što smo do sad slušali o njoj- zabluda! Makar tako tvrdi istraživanje organizacije Grinpis. Recikliranje plastike, kažu, je čini još toksičnijom i ne bi se trebalo smatrati rješenjem za zagađenje.

Grinpis je objavljivanje istraživanja tempirao za početak pariškog samita. Plastika i cirkularna ekonomija- no way! Tu priču vam, tvrde, plasiraju korporacije, jer je i recikliranje veoma isplativa korporativna djelatnost. Industrija plastike, kompanije za fosilna goriva, petrohemiju i robu široke potrošnje nastavljaju da favorizuju recikliranje plastike kao rješenje za zagađenje i to je veoma opasna priča.

Zapravo, samo usložnjava problem i povećava zagađenje, jer se tim procesom oslobađa više hemikalija, nego što štetu pravi plastična flaša u moru. Jedino rješenje je da živimo sa ovim što smo bacili, da se nadamo da će se priroda nekako izbotiri sa tim, a da u budućnosti izbacimo plastiku u najvećoj mogućoj mjeri.

Pa, kako, onda?

Onda, počnemo od sebe. Najlakši i najdirektniji način da počnemo je smanjenje sopstvene upotrebe plastike za jednokratnu upotrebu. Kese, flaše, slamčice...

Odbijamo da koristimo bilo koju plastiku koja nam baš i nije toliko potrebna. U prodavnicu nosimo stari dobri ceger. Onda prodavnice nabavljaju manje kesa, slamčica i flaša, jer ih manje prodaju, a fabrike ih manje proizvode. Zvuči jednostavno? I logično?

Shvatate da kiša plastike pada i po vašim glavama i da ulazi u krvotok vaše djece. To je ona priča iz Pariza, s početka. Zato vas ubuduće mnogo više zanima npr. zakon o smanjenju upotrebe plastike od nekog drugog zakona koji se tiče nekih (kako su nas učili političari) mnogo važnijih stvari. Onda podržite ili forsirate zakonodavstvo koje poboljšava suzbijanje proizvodnje plastike i plastičnog otpada. Kreatori politika, vođeni vašim interesovanjima, više ulažu u ovu oblast i pokreću stvari.

Jasno je da sada mislite: šta ja mogu uraditi? Tačno je, moja promjena ponašanje neće zaustaviti zagađenje okeana plastikom. Pozvaćemo se na onu: misli globalno- čini lokalno. A, lokalno, pa nacionalno stigne i do globalnog. A, pošto plastika u morima ne zna za teritorijalne vode i granice, ona je jednako problem svakog od nas pojedinačno.