пише: Мишо Савовић

RASTE NEIZVJESNOST

Pažnja svijeta usmjerena na izbore u Turskoj

Dok se drugi krug predsjedničkih izbora u Turskoj polako približava, raste neizvjesnost o epilogu koji može značajno da utiče na buduće svjetske geopolitičke tokove. Otud i velika pažnja mnogih ključnih globalnih igrača, usmjerena ka toj zemlji.

Пише: Види све колумне

Izbori u Turskoj su na neki način preslikali svjetsku polarizaciju kroz neskrivenu podršku jednom ili drugom kandidatu, što predstavlja svojevrstan diplomatski presedan, ako uzmemo u obzir načelo nemiješanja u unutrašnja pitanja druge države. U ovom slučaju – izborni proces.

Od početka ruske invazije na Ukrajinu, dogodile su se tektonske promjene na geopolitičkoj sceni. To je iskoristio aktuelni turski predsjednik Erdogan u svom spoljnopolitičkom pozicioniranju, što mu se sada djelimično i vraće kao bumerang.

Ono što je zanimljivo istaći, jeste da je u susret izborima Erdogan optužio SAD za miješanje, dok je Kiličdaroglu, i to na Tviteru, eksplicitno uperio prst u Rusiju.

Rezultat prvog kruga izbora

Ranijim ustavnim reformama u Turskoj, predsjednik je dobio značajno veća ovlašćenja u odnosu na premijera i Vladu, zbog čega su i danas predmet interesovanja ove analize aktuelni predsjednički izbori i njihovi rezultati.

4 kandidata, od kojih se jedan (Ince) povukao u poslednji čas u korist zajedničkog opozicionog, borila su se za podršku više od 65 miliona turskih državljana u zemlji i inostranstvu.

Uoči izbora, u Turskoj ali i svijetu, objavljivane su ankete i predikcije gdje je prednost isticana onom kandidatu koji je uživao podršku u tim sredinama.

Rezultati, pristigli u smiraj večeri, bili su otrežnjavajući sa 49,52% glasova aktuelnom predsjednika. Neizvjesnost do duboko u noć, bila je samo oko toga da li će doći do drugog kruga izbora ili će Erdogan ipak uspjeti da ostvari pobjedu u prvom.

Ilustracija koja pokazuje dobijenu podršku obojici kandidata, gdje prevagu u urbanim sredinama odnosi opozicioni, a aktuelni predsjednik u ruralu i manjim gradovima, kao i u području pogođenom zemljotresom,

Istovremeno sa predsjedničkim, održani su i parlamentarni izbori, gdje je Erdoganova konzervativna partija zajedno sa koalicijom ostvarila još ubjedljiviju pobjedu, što ukazuje na to da je dio birača koji su podržali parlamentarnu koaliciju, zaokružio drugog kandidata za predsjednika.

Zanimljivost predstojećeg drugog kruga biće u pogledu podrške preko 10 miliona Kurda opozicionom kandidatu, kao i podrška nacionalističkog kandidata Ogana, trećeg po glasovima (5% u prvom krugu), koji je podršku Kiličdarogluu uslovio upravo odstupnicom prema Kurdima.

Ne treba stoga da iznenađuje da je upravo Kiličdaroglu u četvrtak izjavio da će sve izbjeglice "poslati kući, ako dođe na vlast" čime jasno pokušava da se dodvori nacionalističkom i konzervativnom biračkom tijelu.

Strateško pozicioniranje i neo-otomanizam

Tursku spoljnu politiku oblikovali su različiti faktori, uključujući njenu istorijsku i geopolitičku poziciju kao mosta između Evrope i Azije, njen status članice NATO-a i njene težnje za regionalnim liderstvom. Poslednjih godina, spoljna politika Turske je pretrpjela značajne promjene, posebno u odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama i Rusijom, kao i u nastojanjima da proširi svoj uticaj na Bliskom istoku i susjednim zemljama.

Jedini koji u NATO savezu žargonski rečeno rade „po svome“ su upravo Turci u poslednjoj deceniji.
Faktički od 2002. godine i dolaska Erdogana na čelo Turske, počinje da se kristališe autonomija države u vođenju spoljne politike koja je, polako ali sigurno postajala sve manje usklađena sa dotadašnjim strateškim partnerima.

Kako je ipak osmanska istorija, ako uzmemo u obzir Seldžuke i Oguz Turke od kojih potiču, stara duže od jednog milenijuma, tako je i poriv za ponovnim postankom svjetske sile, u nekom trenutku 21. vijeka, morao doći do izražaja.

„Turski svijet“ ili zvanično Organizacija turkijskih zemalja, koja okuplja turkofone zemlje poput Azerbejdžana, Kazahstana, Kirgistana, Turkmenistana, Uzbekistana predstavlja na neki način i pokušaj Turske da oživi vjekovni uticaj, ali i iskoristi izazove sa kojima se surijeću Saudijska Arabija i Iran, u njihovim nastojanjima za preimućstvo u Islamskom svijetu. Podrška koja je stigla Erdoganu iz turkijskih zemalja, u susret izborima, govori o naraslom uticaju.

Nakon gotovo dvije decenije pod njegovom vlašću, Turska se nalazi na raskršću ili kako to danas moderno nazivamo – referendumu.

Zbog svega navedenog, brojni američki analitičari su turske predsjedničke izbori nominovali za najbitnije u 2023. godini, jer imaju potencijal da oblikuju smjer kretanja turske vanjske politike, i budu možda i od u krucijalnog značaja u geopolitičkom dvoboju sa Rusijom (i Kinom...).

A sve je moglo drastično da bude drugačije nakon jula 2016. godine, da je frakciji turske vojske pošlo za rukom da izvrši državni udar i svrgne Erdogana. To je, kako mnogi vjeruju, bio glavni okidač za značajno zahlađivanje odnosa sa SAD-om, ali i Njemačkom.

Pravi državni udar

Upravo se oštrica kritike ali i optužbi usmjerila na te dvije države koje su, kako se vjeruje u turskom državnom vrhu, pružile podršku organizatoru državnog udara – Fetulahu Gulenu, nekada Erdoganovom savezniku, a sada disidentu sa prebivalištem u SAD-u, posredstvom egzila.
Ono što zapada za oko, prema informacijama iz Turske, jeste zabilježeni telefonski poziv koji, nekoliko sati pred pokušaj puča, upućuje šef FSB-a (ruska obavještajna služba) turskom resornom kolegi. Interesovanje zašto se na brojnim turskim vojnim aerodromima, uključujući i najveći Indžirlik, pripremaju i pune gorivom helikopteri i lovački avioni i da li je u pitanju nastavak njihovih vojnih operacija u Siriji, nailazi na zaprepšćenje i njega ali i načelnika generalštaba, a zatim i Erdogana.

Presudni događaj, koji je doprinio da do konsultativnog poziva uopšte dođe, dogodio se dvije nedjelje ranije, 27. juna. Kremlj je saopštio da je Vladimir Putin primio pismo od Erdogana u kome se turski predsjednik izvinjava za obaranje ruskog „SU-24” iznad Sirije. Erdogan izražava žaljenje zbog incidenta, ali i spremnost da se učini šta je potrebno, kako bi se povratili prijateljski odnosi.
Te julske večeri, nekoliko sati prje nego što je planirano, dolazi do napada helikopterima u Ankari na parlament, predsjedničku palatu i sjedište MIT-a (turska tajna služba). Tenkovi u Istanbulu blokiraju dva mosta na Bosforu, a napadaju se i policijske stanice i sjedišta službi bezbjednosti.
Pučisti iz tzv. „Savjeta za mir kod kuće” prisiljavaju spikera državne televizije TRT da pročita saopštenje o tome da je vojska preuzela vlast zbog „erozije sekularizma, eliminacije demokratske vladavine, nepoštovanja ljudskih prava i gubitka kredibiliteta Turske na međunarodnoj sceni.“

Ispostaviće se da je slučajna spoznaja, ključno uticala na spontanu reakciju preko društvenih mreža i poziv građanima na ulice, da se mahom goloruki suprostave puču, što bi teško pošlo za rukom u ranim jutarnjim časovima, kada je početak pobune inicijalno i planiran.

Na jedno pitanje se, čini se, ostalo bez odgovora. Ukoliko je Moskva imala informacije o pripremnim vojnim aktivnostima u Turskoj, o istom se moralo znati i u zvaničnom Vašingtonu. Iz kojeg razloga to nisu javili Ankari?

Nakon dvije godine vanrednog stanja i desetina hiljada uhapšenih, gdje se Erdoganov režim obračunao i sa opozicijom, naivno je bilo očekivati da neće doći i do čišćenja nepodobnih ali i do potpunog soliranja na spoljnopolitičkom planu, na šta NATO saveznici ne samo da nisu navikli nego i ne gledaju blagonaklono.

Podrška opozicionom kandidatu - iz druge perspektive

Neskrivenu podršku opozicionom kandidatu od strane zemalja „Zapada“, treba ipak posmatrati iz drugog ugla.

Raznolika turska opozicija, u godinama koje su za nama, nije uspjela iznjedriti pro-zapadnog lidera, za kojeg bi Vašington ili Brisel mogli da kažu da je zaista „njihov“ kandidat kako bi ga strateški podržali. To treba dovesti u vezu sa činjenicom da je država Turska očito sazrela u smislu samostalnog vođenja unutrašnje i pogotovo spoljne politike, i da nezavisno od toga da li će pobijediti Redžep ili Kemal, kontinuitet ne bi smio biti doveden u pitanje.

Čak i ako opozicioni kandidat Kemal Kiličdaroglu najavljuje ozbiljan zaokret, na talasu stihijske podrške NATO saveznika koju je dobio, stvarni i odlučujući faktor trebala bi ostati turska „duboka država“, koja je poslednjih 20 godina sistematski etablirana.

Problemi na ekonomskom planu

Da ipak mnogo toga ne ide po planu u Turskoj i da je neki vid promjena potreban, pokazuje ekonomska situacija u državi koja je, malo je reći, alarmantna. Sve ono na šta treba da „igra“ Erdoganov protivnik.

Sa godišnjom inflacijom od preko 50% i stopom nezaposlenosti od 10%, kupovna moć a sam tim i životni standard Turaka značajno je opao tokom prethodnih nekoliko godina. Kriza troškova života, ne samo da je uticala na stanovništvo, nego i na povjerenje koje uživa aktuelni predsjednik, čija se vlast umnogome optužuje da je drastičnim ekonomskim regulativama samo doprinijela pogoršanju situacije.

A zanimljivo, u prvim godinama kada je tek došao na vlast, Erdogan je zaista transformisao tursku ekonomiju. Stabilizovala se lira (turska valuta) čime je i inflacija stavljena pod kontrolu i time se, uz značajne ekonomske aktivnosti, doprinijelo poboljšanju životnog standarda koje je išlo uzlaznom putanjom do nekoliko godina unazad.

Rat u Siriji i prihvat više od 3,5 miliona izbjeglica, represija nakon državnog udara i egzodus dijela stanovništa, kao i kasnija pandemija, značajno su opteretili tursku ekonomiju. Na to su se nadovezale i diskutabilne odluke poput smanjenja kamatnih stopa koje su posve „poklopile“ tržišta, nakon čega je i lira doživjela krah. Primjera radi, turski državljani koji su prije deset godina imali ušteđevinu u lirama vrijednu 10,000 eura, ukoliko je nisu potrošili u krizi koja traje, danas njome mogu trgovati u vrijednosti od svega 1,000 eura, dakle desetostruko manje.

Nezadovoljstvo u narodu dodatno je doživjelo pražnjenje nakon razornog zemljotresa početkom godine, kada se nespretnim reakcijama vlasti samo došlo do dodatno većeg broja žrtava. Ne treba ni pominjati birokratiju koja je dozvolila izgradnju objekata lošeg kvaliteta bez valjanog nadzora, a koji su pali na prvom ozbiljnom ispitu.

Faktor zemljotres

Sa više od 50.000 poginulih i dva miliona onih koji su ostali bez svojih domova, ovaj zemljotres došao je čini se u najgorem mogućem trenutku, gdje su uništeni faktički i cijeli turski gradovi. Ono šte se zamjera aktuelnoj vlasti jeste zakašnjela reakcija, odsustvo bilo kakvog jasnog plana djelovanja u vanrednim situacijama u prvim danima, nakon čega je i sam Erdogan priznao da su greške napravljene.

Činjenica da je došlo do urušavanja više od 5,000 zgrada prilikom zemljotresa, pokrenula je debate o tome kako su sprovođeni građevinski propisi i ko treba da snosi krivicu za tu katastrofu.
Brojne loše odluke na unutrašnjem socio-ekonomskom planu, mogle su skupo koštati Erdogana. Fokusiranost na spoljnu politiku, morali bi se zamijeniti rješavanjem nagomilanih problema i poboljšanja standarnda građana koji je u ozbiljnom padu.

Zaključak

Sudeći po rezultatima prvog kruga izbora, izuzev nekog neočekivanog događaja u preostalih par dana, Erdogan je značajno bliži pobjedi u drugom krugu, i situaciju treba posmatrati u tom kontekstu.

Njegova pobjeda će navesti SAD i EU da uprkos otvorenoj podršci opozicionom kandidatu, prepoznatljivom pragmatičnošću ipak i „ovakvu“ Tursku (o)drže uz sebe u izazovnim vremenima koja su pred nama. Turci, poznati kao sjajni trgovci, će to znati dobro da naplate.

Autor je geopolitički analitičar.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nijesu nužno i stavovi redakcije Portala RTCG