Vlatko Simunović [ Vlatko Simunović, TVCG ]

NAŠA DJECA

Tuga i opomena

Rat se vratio doma. Vratio se s licem djeteta. Neko je ispratio kćerku ili sina u školu i nije ih dočekao. Neko je ispratio sina u školu. Njegovo je dijete ustrijelilo školske drugove, nastavnicu i domara.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Narod kaže: Što vidiš u svijetu, nadaj se u vijeku. Slike s poprišta bestijalnih nasilja u školama do nas su decenijama dolazile iz dalekog svijeta. Juče su došle iz komšiluka. Vjerujete li da su djeca koju ispratite u školu bezbjedna?

Vjerujete li, da sjutra, kada dijete ispratite u školu posljednji put nećete spustili poljubac na njegovo čisto čelo?

Vjerujemo. Vjerujemo jer smo normalni ljudi i vjerujemo životu. Vjerovali su i ljudi nastanjeni na Vračaru. Sad su tamo porodice zavijene u crno. Život zna biti kučka.

KLjUČ U BRAVI

Na zidu moje prijateljice, ozbiljne žene koja misli svojom glavom, nije malodušna i sama podiže dvije djevojčice, jutros čitam: Moja djeca su jagnjad, pregaziće ih vuci.

Dok drži čas, potonjih dana, učiteljica njenu Tinu i drugu djecu zaključava u učionici. To se dešava u Nikšiću. Hoće li to biti obavezujuće uputstvo za sve prosvjetne radnike? Da se ne lažemo, razum kaže da bi trebalo biti. Ali, mijenja li ta mjera opreza iz temelja sve naše predstave o tome što bi škola trebala biti? Mijenja. Škole nijesu kavezi. Škole ti daju ključ da otključaš sve brave i tamnice. A što ako se škole pretvore u kaznionicu?! U kaznionicu u kojoj utamničeni usavršavaju strategije kažnjavanja unutar grupe! Kriv je i posramnjen jer u školu uvijek dolazi u istim cipelama i nema iPHONE 14 pro max...

Jeste gruba, ali to vam je slika u kojoj djeca pasivnom agresijom zlostavljaju svoje vršnjake, pedagog nema načina da djeluje terapeutski, a psiholog se izbjegava jer “ za Boga, moje dijete nije ludo”.

Strah se nastanio tamo gdje mu, prije nego što smo mi po svome uredili svijet, nije bilo mjesta. Od utočišta koje je na bolje mijenjalo naše živote, hoće li škole za našu djecu postati najmanje bezbjedno mjesto na kom mogu boraviti?

Sjetite se koliko je nas u školu dolazilo u pratnji roditelja. A koliko se vama puta dogodilo da svoje dijete ne dovedete do školskih vrata i sačekate ga, nakon nastave, pred tim vratima? Odavno mi, intuitivno, osjećamo što se sprema.

Slijepi, gluvi i glupi, mi smo svojevremeno dozvolili prosvjetnim vlastima da u jedinoj gimnaziji “našeg glavnog grada” kastinskim aršinima vrednuju djecu i formiraju nekakve “VIP smjene i odjeljenja” skrpljena po kriterijumu “od zla oca i još gore majke”. Nije to davno bilo...

A juče? Juče nam se dogodilo najgore. Dogodilo se u komšiluku. Alarm je aktiviran jer je fenomen oružanog nasilja u školama i studentskim kampusima, pošast infektivnog karaktera. Tu činjenica su utvrdili američki pedagozi i psiholozi. Nijedan krvni ili prestupnički delikt se ne oponaša intenzivnije i učestalije od masovnih ubistava u školama.

Povrda te teze stigla je iz komšiluka svega dan poslije masakra na Vračaru. Mladić je nemilosrdno izrešetao osam i ranio trinaest ljudi. Krvavi pir započeo je u školskom dvorištu!

To opravdava oprez i mjeru koju je preduzela učiteljica u Nikšiću. Dobro, Nikšić nije gradska opština Beograda, a Mladenovac jeste. Ali, ne zaboravite, princip je isti, a sve ostalo su nijanse.

NAŠA MJERA

U Nikšiću, Mladenovcu, Osijeku, Bihaću... nije bilo kuće u kojoj, okačena o klin na zidu, nije visila puška. Vjekovima je visila ali nijesmo se međusobno ubijali. Granicu iza koje je zlo i vrijednosti se ruše, stablo po stablo, prekoračili smo prije trideset i pet godina.

Što smo mi učinili? Bagatelisali smo ljudske živote. S krvlju ili bez krvi, ubijali smo i bivali ubijeni. Sistematski smo ponižavali i bivali poniženi. Ludost je bila pravilo, a ne incident. Zgaženi su zakoni. Logika i etika bile su čist višak. Škole su oslobođene dužnosti da vaspitavaju. Jedan dan života postao je vrjedniji od vječnosti. Djeca nijesu bila blago nego višak. Sva su zla pripisivana politikama drugih i “silama nečastivog”.

Pravili smo svijet po svojoj mjeri. I nije da ga nijesmo napravili.

Pojednostaviću. U Poglavlju 26 pristupnih pregovora Crne Gore i EU, u dijelu O čemu se pregovara, piše - dok je funkcija klasičnog obrazovnog i kulturnog sistema prenošenje kulturnog nasljeđa na nove generacije, u društvu koje se neprestano mijenja i teži da opstane u modernim svjetskim tokovima, cilj obrazovanja i kulture jeste priprema mladog čovjeka za izazove koji ga očekuju.

Desetak godina nakon što je to poglavlje privremeno zatvoreno, bez mjerila za otvaranje i zatvaranje, u školskim dvorištima imamo obijesne tinejdžere koji sistematski iskaljuju bijes na nedužnoj djeci. Vršnjačko nasilje je mjesecima tema broj jedan. I onda vam ministar pravde Kovač kaže da je nasilja među adolescentima bilo i u našim djetinjstvima, ali se o tome tada nije govorilo. Ne sluteći što govori, rekao je svu istinu. Nijesmo govorili i cvijeće zla je izraslo u besplodno, gorostasno stablo u čijoj hladovini ništa neće nići.

Nasiljem organizovan sistem multiplicira nasilje i podršku bezumlju. Takav mi svijet ostavljamo našoj djeci.
Djeca su slika doma. Ignorišući njihove strahove ili ih puneći bijesom, pripremamo ih za izazove koji ih očekuju. Jedne da budu jagnjad, druge da budu vukovi koji će ih pregaziti. To je naš način da mlade pripremimo da “budu aktivni članovi društva”. Obrazovanje i kultura su bespomoćni. Mi tim sektorima ispostavljamo račune i gotov proizvod. Sad nam je preostalo da se nadamo kako će nas zaobići “Vračar u našem sokaku”.

MOJA ZEMLjA

Ruska spisateljica Ljudmila Ulicka napisala je davno, objavio je to Bild, jedan sjajan esej. Taj naslov je sam po sebi dovoljan. I na nas se odnosi, Glasi Moja zemlja je bolesna. Zapisano je: “Krivicu više ne možemo svaliti na mistične snage zla, na đavola i njegove pajtaše… Zlo u čoveku nadmašuje sve što je hrišćanska teologija ikada pripisala đavolu. Teza o paklenoj prirodi zla odslužila je svoje, čovek bez tuđe pomoći stvara zlo i nadmašuje đavola u tome”.

Rat se vratio doma. Vratio se s licem djeteta.