Vlatko Simunović

SOLIDARNOST

Ima posla ko 'oće da radi

Sjutra je Prvi maj. Heroji rada i rad su marginalizovani. Umrla je solidarnost.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Međunarodni praznik rada nekada je u Crnoj Gori imao stvarnosni i ikonografski značaj. S odlaskom socijalizma, u ambijentu tranzicijskog pljačkaškog ekonomskog sistema, izgubio je značaj i značenje. To je samo datum s aromom nostalgije. Iskoristimo ga kao povod za samoispitivanje.

PRIČA PRVA

Crnogorac, zarobljen strahom od gladi, neće izabrati da proda malo imanje i plati amputaciju ženine noge. Neće jer bi to za njegovu porodicu značilo sigurnu smrt. Bez zemlje ne bi mogao da skupi hranu za djecu, a žena bez noge bila bi dodatni teret. To je priča Imanje Nikole Lopičića. Imate je u čitankama.

Vesna Radunović je prije dvadesetak godina na poziciju gradonačelnice Budve došla iz učionice. Ilustrujući, u televizijskoj emisiji, užas naše svakodnevice i mentaliteta, kazala je da naša djeca, kada pročitaju tu priču, kažu da ta sirota žena mora da umre. Da li se što u međuvremenu promijenilo? Provjerite!

PRIČA DRUGA

Evo i još jedne priče o posljedicama užasa egistencijalnog siromaštva. Priča je izmišljena. Reakcije ljudi na tu priču su stvarne.

S padom Sovjetskog saveza mlade žene iz istočnog lagera postale su roba. U grupi djevojaka koja je poslužila kao roba za razmjenu, prije tridesetak godina, našla se Ukrajinka koja je trgovcima bijelim robljem koji su je preuzeli negdje na Ćemovskom polju unezvijereno ponavljala: Oslo!? Oslo! Odgovorili su: Ima posla ko `oće da radi!

Tipičan nekadašnji radnik koji se zbog propasti firme našao na ulici, očajnik koji decenijama preživljava iznajmljujući za mizerne novce svoj život dovitljivcima koji ismijavaju žrtve, muž i otac koji je značajan dio života radio za platu koja mu omogućava tek da sebi i svojima kupi nešto malo hrane, nesretnik koji radi za platu čija je realna vrijednost na nivou elementarne pomoći za život, kada mu ispričate tu priču guši se od smijeha. Provjereno!

S MARGINE U CENTAR

S nestankom radničke klase junaci s margine našli su se u centru naše “porodične fotografije”. Heroji rada i rad našli su se u spremištu starudije.

Socijalizam je zamijenila liberalna demokratija. Komunizam se u istoriografiji i političkim teorijama danas najčešće tretira kao banditizam. U jugoslovenskoj varijanti on je, uz antifašizam njegovao i solidarnost. Konsenzualno smo ga odbacili. A te dvije njegove komponente rješavale su gotovom sve naše i fizičke i metafizičke probleme. Danas smo na čistini i bez uporišta. Ubjeđuju nas nam da liberalna demokratija i solidarnost njegovana kroz koncept ljudskih prava, jedna drugu uslovljavaju. Jesu li nas lagali? Jesu. Liberalna ekonomija i solidarnost jedna drugu isključuju. Uznemirujuću tajnu skontali smo kad smo, praznih očiju i džepova, sebe identifikovali kao naciju praznog novčanika i izgubljenu u megamarketima. S komunistima, odbacili smo solidarnost. Tako smo izgubili najmoćnije oružje u našim rukama. Tu je Prvi maj da nas na to podsjeti.

ŽIVI I BORI SE

Prošle godine, negdje na sjeveru svijeta, našli su skelet star 40.000 godina i na njemu tragove višestrukih preloma na kostima obje noge. Naqučnici su zapazili da su izmoljenje kosti bilr srasle su davno prije no što je tom čovjeku otkucana potonja ura. To ljudsko biće neko je negovao sve dok nije ponovo bilo sposobno da se bori i živi. To je, za sada, najstariji poznati primjer solidarnosti među ljudima.

Od tog dalekog događaja na zemlji se izmijenjalo 1200 generacija ljudi sposobnih da tuđe radosti i patnje doživljavaju kao svoje. 1200 generacija koje su njegovale solidarnost. Mi današnji nijesmo generacija koja će svjedočiti posljednjim manifestacijama socijalne kohezije, ali brojne stvari navode na zaključak da smo jedna od posljednjih koja na primjerima iz života zna što to bješe solidarnost.

PRIČE IZ DAVNINA
Najstariji poznati primjer solidarnost ljudskih bića “star” je 40.000 godina. Primjeri agresije i nasilja sežu u najdublju prošlost.Tragovi nasilne smrti vidljivi su na skeletima hominida starim 200.000 godina. Stotinama hiljada godina moć je bila kraljica svijeta. Potom je na red došla solidarnost. Solidarnost se protivi ideji moći. Zašto je superiorna? Solidarnost je posljedica mišljenja. Sve ostale manifestacije mišljenja možete izopačiti ako ste vješt sofist. Samo solidarnost nije protivurječna i besmislena. Ako ste čovjek...

Za naše đedove i očeve solidarnost je bila imperativ. Pobjeđivala je strah. Za nas ona je etički izazov. Do krajnosti je naglašen individualizam, slika o čovjeku iskrivljena, imovina istinska vokacija...

U podgoričkim, ivangradskim, nikšićkim, cetinjskim radničkim naseljima, dok su postojale fabrike, teško povrijeđenog čovjeka drugovi iz fabričke hale njegovali bi dok ne stane na svoje noge ili ne umre. Živjeli su u miru sa sobom. Rad i solidarnost spajali su ih kao ljude i narod. Imali su vrijednosti koje su istrošene ali jesu bile vrijednost.

Okovani udobnostima, njihovi unuci danas ni šifru za pristup internetu ne bi ni podijelili sa čovekom koga je život, s razlogom ili bez razloga, otkotrljao niz padinu.

Sretan nam Prvi maj.