O RAZVOJU

Nije škola pojata

Da smo makar od Crnojevića sačuvali kontinuitet kapitalnog razvoja zemlje, danas bi Crna Gora bila značajno drugačija država. Nije da nijesmo imali vrhova razvoja, ali ni oni nijesu bili kontinuitet. Vazda smo se vezali za ličnosti, a ne za institucije.

Пише: Види све колумне

Piše: Predrag Nikolić

Ako pogledamo šta su političari današnjice u Crnoj Gori i njihove Tviter objave kojima nas svakodnevno zasipaju, kapiramo i da je dodjela po 200 eura varijabile vatrogascima iskorak vrijedan vizionara, sa sve pratećim fotografijama onih koji bi htjeli da im se divimo. Vizionarstvo bi bilo da se vatrogascima obezbijedi osnovna oprema za rad i da se kupi kanader, njima obezbjede primanja koja zaslužuju i time se spase šume koje nam gore svake godine. Naravno zabrani i nelegalna sječa šuma, pa svi da u doglednom vremenu sjednemo na zelenu granu, a ne da nam gori i ne da je sječemo.

Kralj Nikola je znao koliko je neophodno obrazovanje, ali dok ne dobije osnovu u populaciji za kapitalne projekte, onda pozove Sladea da od Nikšića napravi evropsku varoš ili Valtazara Bogišića koji dođe iz Odese i za 16 godina napravi Zakonik, koji jeste temelj preobražaja plemenskog društva i prelazak na osnove modernog i evropskog. Današnje kapitalne investicije su ulaganje u zvona i praporce, dok u pojedinim redovnim školama nema grijanja, izgradnja spomenika, izgradnja parkova itd. Znači svega onoga što neće donijeti opštu korist u budućnosti ovoj državi.

Država Crna Gora bi trebala da shvati da je kapitalni razvojni projekat obrazovanje i zdravstvo i u narednom periodu postane centar regiona, a moguće i šire, opet u ograničenom periodu. Ali moramo krenuti od osnove – od temelja. A nekome je temelj za izbu, a nekome za soliter.

Mora se konstatovati da je Crna Gora kao država pala na ispitu osnovnog održavanja objekata koji su u njenom vlasništvu. Uvjeren sam da nema ni spisak tih objekata.

Sala za vjenčanja je u Podgorici postala ambasada. Objekat CANU godinama zjapi prazan. Država započinje izgradnju objekata i nikako da ih privede namjeni. Ni dalje nije u punoj funkciji objekat Opštine Podgorica. Gradsko pozorište će da se završi o kukovu ljetu. Država nema koncept razvoja obrazovanja i zdravstva, kao ni kulture – do te mjere da je to bezobrazluk.

Neznanje je majka uništenja. A PISA testiranje nas redovno baca na dno i ispod prosjeka i pokazuje koji smo smjer uhvatili.

Vlasništvo nad školama je Države Crne Gore, raspolaganje Vlade Crne Gore, a upravljanje JU OŠ. I centralne gradske škole su u fazi neophodne rekonstrukcije, sa zapuštenim dvorištima. Ovdje škola nije institucija gdje moraš da se pokloniš prilikom ulaska. A trebalo bi zbog poštovanja, a ne iz straha.

Pošto sam se sa planinarenja sada malo više prebacio na obilaske napuštenih ili gotovo napuštenih mjesta, primjetio sam da objekti nekadašnjih škola, propadaju, urušavaju se ili su dobili novu namjenu. Jedna od škola je pretvorena u štalu, jedna je srušena, jedna je otvorena. Nijesu ovo samo tri primjera, nego su izabrani kao uzorak. U selu Miljkovac u Pivi škola služi kao štala – nova namjena objekta je prisvojena od strane jednog mještanina. U selu Komarno na putu Virpazar – Rijeka Crnojevića, školi je u potpunosti urušen krov.

Škola u naselju Komarno

U selu Gradac u Lješanskoj nahiji je umjesto da se objekat konzervira i zaustavi njegovo propadanje, skoro postavljena tabla sa natpisom “Spomen soba i Biblioteka”. I to granitna ploča u neposrednoj blizini kamene ploče na kojoj piše “Osnovna Škola Gradac – osnovana 1863. godine”. Tu školu sam više puta obišao. Krov se urušava, na spratu popadali plafoni, a na prizemlju porazbijana stakla, kroz koje možete da vidite da su đačke klupe još tu. Slike pretpostavljam narodnih heroja na zidovima. Umjesto konzerviranja objekta do nalaženja nove namjene, ovdje je prvo otvoren objekat sa novom namjenom. Zbunjujuće za svakog prolaznika, a bogami i sramota.

Otvorili su objekat koji su zamislili. A ako se prije toga uruši – nebitno, bitno da je „otvoren“. I to je sigurno bio spektakl.

Bilo bi poželno da naši „kapitalni“ političari od Crne Gore obiđu makar svoje opštine i izraze pijetet prema ruševinama naše zemlje, koje nijesu stradale od bombi, nego od nemara za zaostavštinu, koja nije mala. Sa Ukrajinom su upoznati u dijelu korišćenja nečije muke za performanse ovdje i treba da ih je sramota svijeta u kom živimo, a i svijetonazora koji nam nude.

Pitanje je šta da radimo sa našim ruševinama i da li nas uopšte pogađaju? Tj. njih koji treba da brinu i o svojini koja je državna, na jednostavan način, koji makar u konzerviranju objekata ne košta više od par spomenika i zvona i praporce, do definisanja njihove nove namjene.

Do tada će fakat o prvom štampanom slovu lagano prerasti u legendu, s kapitalnim potencijalom da će u par budućih generacija, đaci koji se obrazuju u ruševinama, povjerovati da je to bajka. Dok će nam pojate postati realnost.

Autor je diplomirani inženjer građevinarstva