Prostor kao Alajbegova slama

Crna Gora nema usvojen Prostorni plan, a samim tim ni Plan generalne regulacije, koje, po najavama aktuelnog ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, Vlade kojoj je povjerenje uskraćeno, rade paralelno i ponavljaju tu mantru, gotovo svakodnevno - da se ta dva plana rade paralelno što je besmislica.

Пише: Види све колумне

Piše: Predrag Nikolić

Da definišemo ova dva pojma na jednostavan način. Prvi je vizija razvoja gdje ima struke (inače je u suprotnom uništenje), a drugi je sprovođenje vizije razvoja. Na žalost opet ćemo se svesti na copy – paste varijantu, što projektuje konstantu nečega što se zove uništenje prostora. Kao što je copy – paste informacija ministarstva da kvalitet vazduha u Pljevljima narušava cementara koja već decenijama ne postoji. Izađite iz kancelarija...

Ako pogledamo istorijat tog ministarstva unazad više od 30 godina, doći ćemo do zaključka da je prostor, kao najveći resurs Crne Gore u kontinuitetu uništavan, a da su se nadležne institucije pravile mrtve i uredno primale nadoknade i benefite u vidu bezpovratnih kredita (opet nonsense) za svoj nerad, kao i plate.

Avgustovska replika DPS-a 2020. godine nije donijela ništa novo.

Budva, kada je pogledate s Lapčića, izgleda kao karijes na lijevoj šestici vilice. Dobre vode u Baru, uz Utjehu su primjer kako se uništava prostor. Sutomore takođe. Podgorica ima najveći broj neformalnih naselja, koja je Crne Gora, prema preuzetim međunarodnim obavezama, trebala da urbano sanira do 2015. godine, što nije ni do danas sprovedeno. Razlog je manipulisanje mozgovima i dušama ljudi koji su bespravno sagradili objekte na svom zemljištu ili na državnom (uzurpacija - a to su u Podgorici: Malo brdo, Dajbabska gora, Kakaritska gora, Park šuma Zagorič) u cilju ostvarenja političkih ciljeva partija koje im obećavaju nemoguće – od besplatne legalizacije pa na dalje.

Najnovija najava rušenja objekata u naselju Borje na Žabljaku je vrlo inspirativna. Nadležno ministarstvo donosi rješenja o rušenju koja nijesu sprovodljiva. Nekako bi bilo logičnije da se ministarstvo bavi sa naseljima koja upravo na Žabljaku ugrožavaju ne samo granice NP Durmitor, već i (ne)upravljanje otpadnim vodama koje ugrožavaju čak i vodoizvorište iz koga se vodom napaja Žabljak.

Zašto rješenja o rušenju u konkretnom slučaju nijesu sprovodljiva?

Zbog toga što se radi o konstanti kriminalnih radnji cijelog sistema:

• Nelegalni objekat ne može biti upisan u katastru izuzev kao napomena u teretima i ograničenjima da je zabilježena gradnja. Bez mogućnosti dodjeljivanja obima prava svojine.
• Nelegalni objekat ne smije biti priključen na infrastrukturu – vodovod, elektro napajanje, kanalizacija…
• Nelegalni objekat ne može biti predmet prometovanja na tržištu ukoliko su sprovedene prethodne tačke.

Šta imamo:

• Objekti se upisuju kao svojina, čak i na lica koja su sagradila objekte na uzurpiranom državnom zemljištu, čime im se daje prava svojine
• Svi objekti su uredno priključeni na infrastrukturu.
• Objekti su bez obzira na sve predmet kupoprodaje ili rentiranja.
• Institucije se i dalje prave mrtve i njihova nemoć se može okarakterisati isključivo kao neznanje sa elementima tradicionalne sistemske korupcije.

Ozdravljenja nema bez bolnih rezova.

Najprije treba primijeniti zakone i poslati jasnu i mjerljivu poruku nemogućnosti početka bilo kakve gradnje, osim planski predviđene, uz odobrenje nadležnih institucija. Inspekcijsko praćenje, sa nultom tolerancijom nelegalne gradnje ili prekoračenja gradnje.

Samo je jedan put – formiranje Instituta za upravljanje prostorom. Planove može donositi samo Institut koji će biti na izvoru struke, a ne njenog taloga, izdvojen od politike i kao nezavisna državna institucija. Centralizovana, osim u dijelu prihoda lokalnim uprava koji im pripadaju. Sve ostalo je bacanje perja i produžetak jasnog projekta uništenja prostora Crne Gore od politički instruiranih sveznalica, a u osnovi vrlo prepoznatljivih neznalica kojima je ekologija cvijetić, a urbanizam zgrada.

Ova vrsta projekata je ples profesije s umjetnošću, vizija razvoja i filigrantski vez, poput onoga na Crnogorskoj nošnji.

Do tada ćemo imati sporadična Borja sa Žabljaka, gdje će neznavena ministarstva selektivno primjenjivati zakone, što je gore nego ih neprimjenjivati, preskačući naznačena uništenja prostora i na primorju i u Podgorici. Jedna klasična demonstracija opravdanja nerada institucija koje su bile dužne da to ne dozvole i gdje njihova odgovornost nije ni naznačena.

Nakon donošenja naznačenih planova, Crna Gora treba da podvuče crtu – legalizacija će obezbijediti prihod. Povraćaj u prvobitno stanje ne donosi ništa ni državi ni onom dijelu građana koji su prekršili zakon, jednako krivi kao i insistucije koje nijesu radile svoj posao.

Uzurpatori su dužni da plate dodatno tržišnu vrijednost zemljišta koje su uzurpirali. Institucije da sprovode zakone jer prostor kao najvažniji resurs, koji jedini ne može da se stvori, a može da se uništi još uvijek jeste naša strateška prednost uz jako mali broj populacije u Crnoj Gori, koja može da vrlo brzo postane jedna od najbogatijih zemalja i zemalja koje su najpoželjnije za život.

Ne Alajbegova slama! Jer imamo jak esnaf koji se ćuška ili da ide vani ili da nikako ne bude blizu centra odlučivanja.

Najavljena rušenja nelegalnih objekata na Žabljaku, trebala bi da se vrate institucijama sistema koje ne sprovode svoj posao decenijama kao bumerang samouništenja.