FUDBALSKA POSLA

N.Šofranac: "Zlatna lopta" i 5. Silvijov rez

U fudbalu, ovakvom kakav je danas, "Zlatna lopta" je važna, previše važna, pogrešno važna. Nekad je to bila nagrada za individualca koji je iskočio iz kolektiva, ali obavezno pobjedničkog kolektiva, mada je teško bilo izbjeći kontroverze čak i kad su dobitnici bili i najveći asovi u istoriji ove igre.

Пише: Види све колумне

Ova godina će ostati upamćena kao najkontradiktornija u istoriji, a u svijetlu toga podsjetimo na Zamera 1996. i Kanavara 2006., koji su osvajali iako nisu bili najbolji na svijetu, čak ni previše briljantni konkretno u tim sezonama, ali su dobili na račun Njemačke titule na Vembliju, odnosno Italijanskog Mundijala u Berlinu.

Tako su nagrađeni odbrambeni igrači što je rijetkost, pa su polemike vođene zbog toga što je nikad nisu dobili Barezi i Maldini koji su bili neuporedivo veći igrači od njih. Konkretno, Maldini je bio na domaku 1993., 1994., 1995. i 2003., a te 1994. je osvojio Stoičkov, kojeg je direktno nadigrao u dva ključna duela, finalu Lige šampiona Milan-Barselona 4:0 i polufinalu Mundijala Italija-Bugarska 2:1. Ali trebalo je vratiti Hristu za 1992. kad mu je preoteo Van Basten jednom utakmicom - Milan-Geteborg 4:0. Povrijeđenih je bilo uvijek, čak i veliki Zidan koji je sinoć stidljivo aplaudirao jer je znao da je oštećen njegov drug Riberi, lamentirao je dugo nagradu Figa iz 2000., jer ga je nadvisio na Euru, ali Realov lobi je nakon transfera vijeka iz Barse i tada odradio veliki posao. Roberto Karlos je bio pred izvjesnim osvajanjem 2002., ali je marketinški bio podobniji vaskrsli Ronaldo, onaj pravi, kako kaže Murinjo, 'Il fenomeno', ne ovaj današnji.

Ipak,kontroverze eskaliraju otkad se prepotentno umiješala FIFA, koja je po svaku cijenu htjela da bude nosilac ceremonije. Od 1991. oni su organizovali proglašenje paralelno sa čuvenom "Zlatnom loptom" Frans fudbala, u početku je malo ko to i pratio, skrenuli su pažnju 1996. kad su dodijelili nagradu tada mladom Ronaldu, a ne pomenutom Zameru, a Blater je od svoje inauguracije 1998. uradio sve da to bude glamurozno.

Ipak, prestiž i tradicija "Zlatne lopte" bili su nedostižni, svi igrači su pričali o toj nagradi, ona je bila i ostala ultimativna. Shvatio je to definitivno Blater 2004., kad je FIFA nagradila Ronaldinja u velikoj formi, ali još bez trofeja, a "Zlatna lopta" je pripala Ševčenku, što je imalo neuporedivo veći odjek i težinu. Od tada je imao samo jednu misao - da spoji te dvije ceremonije, što je i uspio u posljednjim godinama, pa 50 odsto utiču novinari što je tradicija Frans fudbala, a 50 odsto selektori što je sistem FIFA-e.

Blaterova posla

Tako dolazimo do današnjih dana i bućkuriša koji pravi ova organizacija i sve senilniji Blater. Samo u posljednja dva mjeseca uspio je da tri puta promjeni kriterijume šešira žrijeba za Mundijal, da spasi i časti Francusku, a žrtva je bila Italija, i to na perfidan način u Kosta do saipe, zatim da napravi zavrzlamu oko Mundijala zimi 2022. u Kataru, gdje je ljeti 50 stepeni, pa da nazove Ronalda frustriranim gubitnikom, izvini se, pomjeri 15 dana glasanje i na kraju ga vrati na ceremoniju i čak mu da "Zlatnu loptu".

Mnogo, premnogo mutnih radnji koje diskredituju cijelu istoriju "Zlatne lopte", koja bi ove godine, da je ostala u rukama Frans fudbala, pripala vrlo ubjedljivo Franku Riberiju, ali isto tako i 2010. ne Mesiju već Snajderu za dlaku ispred Ćavija.

Naime, kriterijum je bio jasan, veliki trofeji, redom - Mundijal, pa Euro, pa Liga šampiona su imali prioritet, i jedino u ekstremnim slučajevima, poput Grčke 2004. moglo se tražiti neko drugo rješenje. A ove godine nije bilo potrebe da se traži, Riberi je igrao konstantno odlično, osvojio je pet titula sa Bajernom, oborio sedam rekorda u osvajanju Bundes lige, impresivno uzeo Ligu šampiona, nacionalni Kup, zatim sjajnom partijom i Superkup Evrope dan nakon što ga je UEFA proglasila najboljim igračem, a potom i svjetsku titulu, uz još veću dominaciju u tekućoj sezoni, i takođe kvalifikaciju na Mundijal uz odlučujući doprinos u Minsku 2:4 i paklenom revanšu sa Ukrajinom.

Ronaldo za uzvrat nema ništa, jedna od rijetkih godina u karijeri bez ikakvog trofeja, desilo mu se samo još 2010. u Realu i 2005. u Mančesteru, izgubio je čak i finale kupa na svom terenu od Atletika kao kruna razočaravajuće sezone, a u tekućoj, Real kaska za Barsom i Atletikom, i na tabeli i po igri, što je još gore. Nije bio ni najbolji strijelac lige, bio je opet Mesi sa 46 golova iako nije igrao posljednjih sedam kola. I kako, šta? Nije teško reći da je Ronaldo bolji igrač od Riberija, da nakon Mesija pravi najveću razliku na terenu u posljednjih deset godina, da striktno individualno njih dvojica odskaču žestoko, a onda dođu Ibrahimović i Roben, koji sami mogu dobiti velike utakmice. Ali ovakvo odstupanje od zakonitosti rezultata u datoj godini je opasno za postulate fudbala kao timske igre i onoga što je u njoj najbitnije.

Ronaldo imao i boljih sezona 

Previše paradoksalno dati je sada Ronaldu, u godini koja uopšte nije bila njegova najbolja u karijeri, ni blizu, i da bi se nadoknadile sve frustracije akumulirane u dugoj vladavini Mesija. Podsjetimo, u oktobru je njegov stav bio da neće više ni dolaziti na ceremonije, već je propustio dvije jer je znao da ne dobija, a poludio je kad je Injesta dobio UEFA nagradu 2012. U novembru kvota na njega je bila čak 8, dok je na Riberija bila 1.70, a na Mesija 2.20. Onda Blater pod pritiskom misteriozno pomjera glasanje sa 15. novembra na 29., igra se mundijalski baraž 19. novembra i njegov het trik u Švedskoj u duelu sa Ibrom. Već sjutradan kvota na Ronalda pada na 1.80, a rethodnih dana je bila 1.15, a na Riberija nestvarna - 14, sve se znalo. Jedan meč je presudio, ali da je uspio savladati bar jednom slabašni Izrael ili kući Sjevernu Irsku išli bi direktno kao što su i morali, pa taj baraž ne bi ni igrali, kako to izgleda minorno prema Ćaviju i Injesti kojima nije bilo dovoljno ni osvojiti Mundijal da bi došli do nagrade.

Riberi je ukupno odigrao bolje kvalifikacije od njega, dva strašna meča sa Španijom, a Mesi je odveo Argentinu do glatkog prvog mjesta u Južnoj Americi. Ali druge stvari su presudile ovaj put, Blaterov dug, ne njemu lično već premoćnim i uticajnim lobijima bez kojih njegova organizacija ne može da funkcioniše i kojima duguje reizbor pred ofanzivom, takođe, moćnog Platinija. Jedna ružna priča i previše providna, tek da je "Zlatna lopta" ostala u rukama onih koji su je izmislili. Sam Ronaldo bi emotivno umro da je ovaj put nije dobio, njegov ego je toliki da bi bio previše tužan, imao je nesreću da mu se desio Mesi pa nije do kraja valorizovan, s tim teretom se bori godinama, posljednjih dana je bio toliko napet da je promašivao i nemoguće u kupu protiv Osasune i prekjuče protiv Espanjola, a njegov uzdah olakšanja i suze, iako se sve znalo, pokazuju da se oslobodio košmara. Dani Alveš čak smatra da on i u ogledalu ispred kojeg dugo stoji često vidi Mesija. Ni događaj iz 2009., kad je platio 17 miliona dolara sobarici iz Los Anđelesa s kojom je dobio dijete da zauvijek nestane, ne uklapa se u najljepše sportsko-životne priče. Ipak, ako neko želi da posmatra to sa strane silnih majstorskih golova koje je postizao svih ovih godina jasno je da je njemu mjesto na zlatnoj listi, uostalom, već je tu bio potpuno zasluženo 2008. Sa 29 godina, ovo je bila jedna od posljednjih šansi., jer ove godine 99 odsto osvojiće je neko ko će obilježiti do kraja Mundijal u Brazilu i podići pehar, a to neće biti on, zar ne?

Odlazak Alegrija, stiže Sidorf

U eri Silvija Berluskonija, dugoj čak 28 godina, samo četiri trenera dobili su otkaz u Milanu. Do juče. Masimilijano Alegri je postao peti, iako je osvojio istorijski Skudeto iz prvog pokušaja 2011., skinuvši s trona Moratijev Inter, što je bio apsolutni imperativ te godine, a važnost te titule se gotovo izjednačuje s Sakijevom titulom iz 1988., briljantno preotete Maradoninom Napoliju na početku Silviove ere.

Prije njega, smijenjeni su samo slavni Lidholm, aprila 1987., ali njega je Berluskoni tu zatekao i jedva čekao da promjeni, zatim Tabarez, decembra 1996., nakon poraza u Pjaćenci, pa Zakeroni nakon drame s La Korunjom, marta 2001., iako je i on osvojio Skudeto iz prve, i na kraju Fatih Terim novembra te iste godine, da bi došao legendarni Karleto. Zanimljivo da je Terim samo 14 dana prije otkaza demolirao Inter 4:2, nije dobio pravu šansi, a bio je kao i Zakeroni i Alegri čovjek Galjanija, a kad nije u srcu predsjednika onda te samo rezultati drže, a nekad ni to. To su ljudi van Milanovog svijeta, sa strane, a Silvio je uvijek htio 'milaniste', koliko puta je pokušao dovesti najvećeg miljenika Van Bastena, kad mu je sinulo za Leonarda tada je odzvonilo Anćelotiju, što mi je unaprijed otkrio ovdje u Podgorici marta 2009., a isto je njegova intuicija bio i Saki 1987.,tada anonimni trener Parme koga su milanski novinari dočekali na nož, tjerali nakon Espanjola, a on napravio istoriju svjetskog fudbala, i takođe Kapelo, već četiri godine zaposlen u njegovoj firmi, bavio se menadžmentom i hokejom, postavljen iz vedra neba 1991., a postao čovjek Milanovih rekorda, ali i trener Rome, Juvea, velikog Reala, engleske reprezentacije. Izmišljen u vili Arkore, toj istoj koja će postati raj žurki i orgija mnogo godina kasnije.

Sada jedna slična intuicija - Klarens Sidorf. On, a ne Pipo Inzagi, kojeg je želio Galjani, ali i navijači čiji je idol, i koji bi po mnogima dao veliku energiju sadašnjem Milanu. Uostalom, odlično vodi omladince, prekjuče savladao Inter 2:0, oduševio u Barseloni, dao već prvom timu Brajana Kristantea, najboljeg igrača turnira u Viaredju.

Svi su ga čekali, ali Berluskoni je htio Sidorfa, koji će naglo prekinuti karijeru, napustiti Botafogo i već preksjutra voditi trening u Milanelu pred duel s Veronom, samo sjutra u kupu vodiće Tasoti. Sidorf će imati zadatak da se podigne u prvenstvu do petog mjesta, a s obzirom na očajnu formu Intera djeluje sasvim moguće, zatim da pokuša osvojiti kup i naravno proba na sve ili ništa sa sjajnim Atletikom. Ali prije svega da radi na mentalitetu igrača i programira narednu sezonu, gdje će on birati igrače, a u njegovom štabu biti Stam, Klajvert, Krespo i moguće Davids, sve bivši 'milanisti'. Jedna nova priča, a Pipo ostaje da čeka priliku koja je juče bila tako blizu. Ali bila je to nova pobjeda Barbare nad promrzlim Galjanijem koji više nije mogao spasiti Alegrija, juče se u suzama oprostio od njega, a Pipa već pozvao, pa morao da otkaže jer je stiglo naređenje sa vrha. Sve se manje pita.

Kako bez podrške uprave?

Alegri je svakako uradio velike stvari, te prve godine je dobio zvijezde, ali je imao hrabrosti nakon Madrida da se odrekne jednog Ronaldinja, onda čak i Pirla, nađe sistem 'tre incontristi' s Ambrom, Flaminijem i čeličnim Boatengom, u januaru dovede Van Bomela i Kasana, povrati Pata na proljeće i napravi ekipu oko super zvijezde - Ibrahimovića. Sjajan Skudeto, ali i bezumno poklanjanje Pirla Juventusu iduće godine, pa Milan iako još jači nego prethodne godine, u stanju da raznese Arsenal i četiri puta namuči Barsu, olako odustaje od Hamšika i Teveza koji su već kupili kuće u Milanu i gubi već dobijeni Skudeto od neporaženog silno motivisanog Juventusa. Bila je tu i krađa gola Muntarija u derbiju, i ne samo ta, pa dugi lanac povreda, ali u aprilu je imao titulu i ta ide na njegovu dušu.

Naredne sezone kad je bio otpisan pravi remek djelo, 16 igrača je otišlo tokom ljeta i Pato u januaru, oproštaj svih legendi plus sulude prodaje nosioca tima Ibre i Tiaga Silve, koje su i dan danas misteriozne, a oni javno govore da im nedostaje Milan, i umjesto da se nastavi trofejni ciklus dobija ekipu, po mnogima, za donji dio pogotovo nakon 17. mjesta u novembru. Iz pepela gradi novu ekipu, oko El Šaravija, kasnije Balotelija, lansira u reprezentaciju šest igrača, među njima i mladog De Silja, izmišlja Nijanga, jedne magične noći ruši i Barsu, a treće mjesto nakon 17. je svakako veći podvig nego titula prve godine. Odjednom svi govore da Milan ima najperspektivniju ekipu, da će ove godine ići na titulu, da je evropskiji od Juventusa, da je fantastično izveo smjenu generacija. Mečevi s Katanijom pa Sijenom, PSV-om, Seltikom i na kraju Ajaksom, preko tanke žice odveli su Milan opet u evropsku elitu, ali je sudbina Alegrija davno određena, znao je da dolazi Sidorf, čekao se samo dan. Nije htio u ambicioznu Romu, želio je da ostane do juna i nastavi projekat, ali su ga izdali još jednom suludom prodajom Boatenga i ponovo nedovođenjem Teveza, još jedan poklon Juveu, a Baloteli, El Šaravi, Pacini, Montolivo, Kaka, Abate, De Jong, svi su bili vani u septembru i oktobru, neki i duže. Tada su čak igre bile iznenađujuće dobre, čudo, jer sredinu su držali Muntari, Poli i Noćerino, a najbolji igrač bio Birsa, ali porazi od Napolija 1:2 i Juventusa 3:2 su bili apsurdno tijesni s obzirom na tadašnji odnos snaga, a pritom i nezasluženi, jer je i takav Milan diktirao igru, čak i u Torinu. Očekivala se eksplozija s kompletiranjem, pogotovo nakon 1:1 s Barsom, ali od kontraverznog poraza 3:2 u Parmi, gdje nisu svirana i dva penala, ekipa je odjednom izgubila dušu, već protiv Lacija i Fiorentine bila je prazna, katastrofalna.

Od tada Alegri nema više kontrolu, trebao je biti smijenjen nakon Kjeva, poneki bljesak kao protiv Rome ili na Befanu nedavno, ali igrači su se pogubili. Puklo je sve protiv Sasuola, ekipe koja je remizirala sa Napolijem i Romom u gostima, bila hit, ali sada u krizi, pet kola prije Milana nisu dali nijedan jedini gol. Prvi Berardijev jeste bio iz ofsajda kod 0:2, ali izgubiti od već potonulog rivala može samo ekipa koja ne prati trenera i gubi skroz glavu. Čudo da Alegri nije želio da pomogne sebi i stavi od početka napad koji je igrao na kraju Montolivo-Kaka-Baloteli-Pacini-Honda koji je bio logično previše za Sasuolo, samo nesreća i dvije stative, te kiksevi Paca spriječili da se ipak izvuče utakmica. Ali kraj kraj kraj. Ne može se više onako gubiti glava, i ovaj Milan ima kvalitet da u Italiji bude u vrhu, pomenuti igrači uz ulazak Ramija i povratak Faraona, te još par igrača koje će Klarens svakako tražiti, i slanje Matrija u Firencu, čine da je ovaj Milan jači od prošlogodišnjeg koji je toliko obećavao. Svakako ne jači od onog prije dvije godine, da nije bilo ludosti sad bi tu igrali Ibra, Tevez, Tiago, Boateng, Hamšik i drugi.

Sidorf ima polufinale kupa blizu, možda ga i osvoji, možda napravi podvig protiv Simeonea, ali uz pomoć Barbare mora da vrati volju Berluskoniju da ne prodaje već da dovodi, a Milanu ne treba mnogo, pokazao je to i prošle godine, jer takav rez bi ubio bilo koju ekipu na svijetu, a takođe na prodaju Ševčenka 2006.,odreagovao osvajanjem Lige šampiona 2007. Sidorf je u Holandiji i Brazilu dobio sve licence, ambiciozan je kao rijetko ko, želi 4-3-3 s intenzitetom i posjedom, ali mu treba klub da ga isprati a ne izda kao Alegrija od 2012. Da nema garancije da se puca na visoko ne bi ni dolazio, kao ni svi ti bivši asovi koji će mu biti pomoćnici. Bar tako kažu. U protivnom bolje je prodati klub, ali nekom šeiku, a ne tipu poput Erika Tohira koji ne želi da investira već da ga dovede na Azijsku berzu. Prevaranata u doba recesije ima i previše.