USTAVNI PUT (19)

B. Vojičić: Oh, do Boga! Ao, do vijeka!

Došlo je do te žalosne pojave u našoj otadžbini, da su se pred prozorima domova neokaljanih i čestitih ljudi mogli čuti uzvici 'Dolje lupeži'! Pošljedice su od toga dvostruko štetne: prvo što oni, koji su nevini i čisti kao sunce, mogu doći do ubjeđenja da je za njih to štetno: a drugo, što će pravi lupeži možda vidjeti, da ih niko ne smatra za lupeže i s pravom moći da postanu još veći lupeži..“

Пише: Види све колумне

Na početku parlamentarnog života (1906), crnogorskoj javnosti ukazivano je na promjene koje će donijeti ovaj sistem – pozitivne i negativne, pri čemu se sugeriše da je važno znati na najbolji način iskoristiti ono što je dobro u parlamentarnom životu, ali i odbraniti se od negativnih pojava koje parlamentarizam donosi. U provladinoj “Ustavnosti“(16.februar 1906) se navodi da je parlamentarizam brana za navalu ćudi i prohtjeva pojedinca, kao i da je brana za mnoge zloupotrebe kojima su skloni ljudi koji čine vlast. Za zloupotrebe nesavjesnih činovnika, koje oni čine pod apsolutizmom, najčešće krivicu snosi vladar, ali u parlamentarnom sistemu krivica činovnika isključivo je samo njihova, i oni zbog toga moraju snositi odgovornost. Zato se, kako se navodi u tekstu, protiv parlamentarizma i ustavne vladavine najodlučnije bore gomile pojedinaca, povlašćenih zvanjima, titulama i položajima, a opoziciji najprije pristupe oni koji su u apsolutističkom sistemu činili najveće zloupotrebe. Oni koji su, kako se kaže, u autokratskom režimu činili što su htjeli, i koji su iza tuđih leđa navikli da imaju samo prava a nikakve dužnosti, prirodno je da će biti najveći i najogorčeniji opozicionari. U parlamentarnom sistemu zaklanjanja iza vrhovnog autoriteta – nema, a svi oni koji budu kršili zakon, moraće da odgovaraju.

Opoziciona “Narodna misao“ (15.oktobar 1906) napominje se da su sve do prvih godina XX vijeka, crnogorski građani uglavnom sticali neke predstave o strankama na osnovu izvještaja o političkom životu Srbije. Zbog lošeg parlamentarnog iskustva ove zemlje, i čestih stranačkih sukobljavanja, crnogorski čitaoci su stekli predstavu da su stranke negativna pojava u političkom životu, kao i da bi Srbija bila srećna zemlja da nema stranaka. Ali, u članku se kaže da stranke nijesu zlo, nego potreba koja prati ustavno doba, tako da je ustavnu zemlju nemoguće zamisliti bez stranaka. Partije postaju štetna pojava samo onda kada pređu iz opšte i načelne borbe u sebične račune i borbu za položaje. Naravno, stranke treba da se bore za vlast, ali ne da se to radi na štetu opšteg napretka. Čitaocima se objašnjava i da postoji nekoliko tipova partija: konzervativne, liberalne, progresivne..., kao i da od partija treba razlikovati frakcije, odnosno, dva krila jedne iste partije. Izvjesne sličnosti sa partijom imaju koterija (družina) i klika, koju čini krug bliskih ljudi, čije je zajedničko djelovanje isključivo motivisano ličnim interesima.

U poluzvaničnoj podgoričkoj “Slobodnoj riječi“(20.juna 1907) objavljen je i komentar na primjedbe koje su iz Narodne stranke upućivali suparnicima iz Prave narodne stranke zbog toga što nemaju pisanog programa. U tekstu se kaže da nije problematično što Prava narodna stranka nema programa, već je mnogo važnije imati ljude koji će znati da se izbore za dobrobit društva i njegov napredak. U članku “Biće i program, ne brinite” se kaže:

“Ko o čemu naši klubaši, a preko svoje “Narodne misli”, sve o tom: kako Prva Narodna Stranka nema programa, a oni imaju. Da čudna argumenta Bogo moj! Mučne mi muke prepisati program jedne srbijanske partije, kao što su učinili klubaši, a baciti na nj potpise: Đura Cerovića, Sima Šobajića, Šaka Petrovića, popa Vojina, Lazara Sočice, Ilije Bojovića, Baja Gardaševića, Jevrema Bakića, pobogu Gavra Vukovoća i drugih “slobodnjaka” i “narodnjaka” ljudi “od napretka” i progresa kao što su ovi. E to bogme jeste isto tako kao kad bi čovjek na kakvoj boci ozgo napisao da je u njoj šampanj ili kakvo drugo fino piće, a ovamo ona puna kakve smrdljive vodurine. Isto onakih programa rasturenih kroz narod sve će on to držati za lagariju, kad su samo na njemu potpisani oni junaci čija imena gore ispisasmo, jer poznaje njih narod po zlu i vala da tu progovore ustima Jovana Zlatoustog sve im jedno –držaće to za luk i vodu kao što i jeste. Mi smo lijepo kazali i dokazali u jednom od ranijih brojeva našega lista, da program treba cijeniti po ljudima koji se njime javljaju, a ne po onim riječima i rečenicama u programu namještenim, jer nema ni jedne partije, ni jednog javnog društva na svijetu koje bi tako ludo bilo da se javi s programom koji ne bi bio idealan.”

U praćenju političkog života u zemlji, štampa je izvještavala i o političkim krizama, odnosno, smjenama vlade, koje su bile najdrastičniji izraz tih kruza. Tako je nakon pada prve ustavne vlade, krajem 1906. godine, objašnjavano da je prvi “ustavni kabinet“, morao pasti, jer su izbori za Narodnu skupštinu završeni pobjedom opozicije, što znači da se narod opredijelio za duh slobodoumlja i demokratije. Budući da “Narodna misao“ nije bila naklonjena vladama koje imaju podršku Dvora, za novu klubašku vladu se kaže da je predstavljaju ljudi, koji su do juče jednako osjećali teror nesnosnih samovoljnika, a da su novi Radulovićevi ministri mlađi ljudi, koji su zadojeni slobodoumnim i demokratskim principima. Kao njihova posebna vrijednost navodi se i njihova čvrsta karaktera, poštenje, agilnost. Upravo takav karakter ljudi koji čine novu vladu, stvara uvjerenje da se stvari kreću naprijed, i da su stvoreni uslovi za uspješan rad. Iznosi se i pretpostavka da će ministri imati uspjeha ukoliko i na ministarskoj stolici ostanu dosljedni onim principima i težnjama koje su ranije pokazivali. U navijačkom duhu, isto kao što su to činili i listovi naklonjeni Dvoru, i “Narodna misao“ patetično šalje pozdrave novoj Radulovićevoj vladi, želeći joj uspješan rad, uz nadu da će ona izvesti Crnu Goru na pravi put i uvesti je u kolo prosvijećenih država.(“Narodna misao”,˝Promjena vlade”,19.novembar 1906).

Inače, od prve sjednice Narodne skupštine do ostavke prve ustavne vlade Lazara Mijuškovića prošlo je samo desetak dana. Uviđajući da knjaževska vlada nema podršku u Skupštini, knjaz Nikola je sugerisao Mijuškoviću da podnese ostavku, pa je imenovao novu klubašku vladu iz redova opozicije, Marka Radulovića. Za Mijuškovića je vezana epizoda prvog suđenja za klevetu izrečenu u opozicionom nikšićkom listu. U depeši sa Cetinja, u rubrici “Pad kabineta”, “Narodna misao” 12.novembra 1906., javlja: “U jučerašnjoj debati virilac Vuković nazvao ministarstvo Mijuškovića lupežima, a ovaj opet njegovo društvo u staroj vladi. Skupštinska većina tražila anketu za naziv lopova. Danas konferencija skupštinska za sastav nove vlade".

Dr Lazar Mijušković pozivajući se na član 11. Zakona o štampi objavljuje ispravku: "Ovo nije istina, nego je stvar u ovome: 'G. Vuković je kazao uglavnom da je Mijuškovićeva vlada vodila italijanofilsku politiku, i da se bacila u naručje Italije, a Mijušković mu je odgovorio da Vuković to ničim ne može dokazati, jer sva poduzeća koja su data italijanskim kapitalistima djelo je stare vlade, u kojoj je g. Vuković bio glavni faktor, dodavši da je g. Vuković  za vrijeme svoga sedamnaestogodišnjega ministrovanja vodio politiku svojih ličnih interesa i bakšiša, za što je naveo i nekoliko primjera", ("Narodna misao", 3. decembar 1906).

Pozivajući se na zakon o štampi, ispravku  potom  daje  i vojvoda Gavro Miljanov Vuković: "U jedanajestom broju ’Narodne misli’ pod rubrikom ’Pad kabineta’ saopšteno je da smo se bivši Ministar Mijušković i ja u debati nazvali lupežima. Ovim izjavljujem da je to u osnovi neistinito. U mom govoru napao sam načelno Mijuškovićevu vladu zbog njene spoljne politike, zbog porušenih odnosa sa Rusijom; govorio o bratskoj nam Srbiji; spomenuo Francusku, Englesku; upitao: zašto je Italija izostavljena iz prijestone besjede te protumačio cilj toga. Zapitao, gdje možemo naći boljeg iskrenijeg nezainteresovanijeg zaštitnika saveznika, nego što je Rusija. Eto to sam govorio; ništa drugo. G. Lazar Mijušković, u govoru na moj govor, izjavio je da je stara vlada – bez njegova znanja – zaključila monopol; da sam ja u toj vladi bio jedan od glavnih faktora; da je politika koju sam ja vodio, vlada bakšiša i da to dokaže iznio je telegram Dušana Drecuna sekretara poslanstva da je moj sin primljen u carski licej Galata Saraj, i da je nosio pismo sultanovu sekretaru. Da mi je predsjednik Republike Francuske darovao jedan važ od 'Serves'. Da, potreba je predsjedniku republike francuske da mi bakšiš dade!!!" ("Narodna misao", 10. decembar 1906).

Sve bi se na tome završilo, ali list iz Nikšića dopisom potpisanim M. Đukić "Što je dikla navikla"  uvodi narod u raspravu. Đukić piše: "Veli naša narodna poslovica za one što su jednom nešto učinjeli to će i drugi put. No naša Narodna skupština kao da se toga ne sjeća. Ona mjesto da kazni lupeže, ona ih stavlja u Državni savjet", kako čujemo.

Ja ne znam dal’ su to na osnovu istine izrečene te sramne riječi i po "novinama" odzvučale ili ne, to zna Narodna skupština i "državna" kontrola. Ali, ako je istina da se takvi primaju u Državne službe mjesto zakonite kazne, to je neka zagonetka koju je teško riješiti ako nije.

- Ko ukrade manje od stotine
Tom trebaju po turu batine
Ako smakne po više iljada
Njemu treba dati i nagrade.-

Jer, ni čuveni barski junak Bećo Milin nije bio propušćen zakonom, ni drugi Crnogorci, već i za dva solda ljeba dobili su određenu kaznu, a iljadaši se unapređuju. Oh, do Boga! Ao, do vijeka!" (Gorski vijenac).

Dakle, na osnovu navedenog trebaju dva lupeška "Zakonika", jedan za gospodu od iljada; a drugi za siromahe od glavice zelja pa dalje". ("Narodna misao", br. 17, 24. decembar 1906).

Mijušković ponovo reaguje. "Od nekog vremena u našoj se javnosti mnogo govori i piše o lupežima. Traže ih ondje gdje ih nema. Ne traže onamo gdje ih ima. Gdje ih nema traže ih zato da bi odvratili pažnju od onih strana gdje ih ima...te se došlo do te žalosne pojave u našoj otadžbini, da su se pred prozorima domova neokaljanih i čestitih ljudi mogli čuti uzvici 'Dolje lupeži'! Pošljedice su od toga dvostruko štetne: prvo što oni, koji su nevini i čisti kao sunce, mogu doći do ubjeđenja da je za njih to štetno: a drugo, što će pravi lupeži možda vidjeti, da ih niko ne smatra za lupeže i s pravom moći da postanu još veći lupeži..“ (Narodna misao, 21. januar 1907).

Da će sve završiti na sudu, već je bilo jasno iz teksta u kome list najavljuje "prvu političku parnicu po Zakonu o štampi" i obavještava da je iz stigao iz Kolašina Miraš Đukić, koji je optužen radi članka "Što dikla navikla", odšampanog u 'Narodnoj misli'. Epilog prvog suđenja za klevetu:U rubrici "Dokle ćemo", "Narodna misao" (22. juni 1907), komentariše konačnu sudsku presudu: "Sad se ču da je V. Sud osudio Đukića na 300 kruna globe...Predsjednik ovdašnje vlade Mijušković tuži Miraša Đukića, a članovi njegove vlade (koji su tu zainteresovani) nalaze se u našem Velikom sudu, i to jedan u svojstvu Presjednika suda. Stoga se moramo zapitati: kako se ta presuda donijela kad je jedan član V. Suda na osudstvu, a od ostalih četvorice članova jedan je u dužnosti predsjednika suda, a drugi član suda – a oba zainteresovani u ovoj parnici. Mijušković je tužio Đukića za klevetu, a po našem zakonu o štampi, ako se nađe krivice, kakvu je kvalifikovao Mijušković u tužbi, to onakva kazna nije odgovorila zakonu o štampi, jer za klevetu iznesenu putem javnosti ne može se zatvor zamijeniti novčano" (čl. 28, Zakona o štampi).