USTAVNI PUT (3)

B. Vojičić: Ne odmah potpuna ustavnost

Za samu Crnu Goru od pregoleme je važnosti da prvi koraci u ustavnosti budu trezveni i odmjereni, kako bi se nesumljivo utvrdila i javno priznala korist od promjena, koja je došla inicijativom vladaočevom.

Пише: Види све колумне

Da će Crna Gora dobiti ustav, prvi put se javno pominje u člancima Stevana Ćurčića i Mihaila Polit Desančića, koje je zvanični “Glas Crnogorca“, prenio iz „Beogradskih novina“ i novosadskog „Branika“.

Ćurčiću je to bilo poznato, jer je već bio poslao nacrt ustava koji je od njega zatražio knjaz Nikola. A dr Mihailo Polit-Desančić, poznati srpski političar i publicist iz Vojvodine (tada u sastavu Austro-ugarske) protumačio je značenje toga čina za Crnu Goru i srpstvo. Desančić je, inače, autor rasprave “Istočno pitanje i njegovo organsko rešenje” (Beč, 1862) u kojoj kaže da su narodi u Osmanskom carstvu na Balkanu samostalni organizmi koji imaju sposobnost izgradnje nacionalne države. Prema tadašnjim podacima, u evropskoj Turskoj ima oko 15 miliona stanovnika, od čega je između 2,5 i 4 miliona muslimana. Zato je, po Desančiću, izvjesno da će doći do podjele evropske Turske, shodno istorijskim i etničkim granicama između 4 najbrojnije nacije – Srba, Bugara,Rumuna i Grka, pa je najbolje za njih da stvore konfederaciju. On smatra da je pitanje trenutka kada će se Srbiji priključiti Bosna, Hercegovina, Crna Gora i Stara Srbija, budući da u ovim provincijama živi isti narod – Srbi, koji treba da obrazuju jedinstvenu državu, pod vođstvom Srbije.

Zvanični cetinjski list “Glas Crnogorca” najavio je “novo doba” – sazivanje Narodne skupštine! U kratkoj crtici (23.jul 1905) čiji je predmet “istorijski tok razvoja crnogorskog života“, list objavljuje “prijatnu vijest” da je knjaz Nikola naredio da se napiše Zakon o štampi i da će “početkom idućeg decembra sazvati na Cetinju Narodnu skupštinu pred kojom će se iznijeti, kako svi državni prihodi, tako i tačan izvještaj, o tome našto se ti prihodi upotrebljavaju. Poslanike za tu skupštinu biraće sam narod po svojoj volji“. A u avgustovskom broju (6.avgust 1905), iz “Beogradskih novina” cetinjski list prenosi detalje, kako je Knjaz Nikola “naredio je, da se početkom decembra o.g. sastane na Cetinju Narodna skupština, koju će narod slobodno izabrati. Pred tu skupštinu, koja će za sada imati samo konsultativni karakter, iznijeće se tačno suma prihoda državnih, kao i na što se ti prihodi upotrebljavaju. Tim korakom narod će se upoznati sa najvažnijim pravom narodnoga predstavništva u ustavnoj državi, pravom kontrole nad prihodima i rashodima državnim”. Osjećajući da će “Crna Gora od samodržavnog oblika vladavine, po zakonima prirodnoga razvitka, morati da prijeđe na predstavnički sistem sa učešćem naroda u upravljanju državnim poslovima, mudri crnogorski Knjaz želi, da izvede postupno tu promjenu bez naglih skokova i prelaza, i da tako svojoj državi obezbijedi miran i trajan razvitak”, cijene “Beogradske novine”.

Inače, “Glas Crnogorca” (22. oktobra 1905) na naslovnici objavljuje “Proglas narodu crnogorskome”  knjaza Nikole  obnarodovan na Lučindan 1905. godine, u kome iskazuje opredjeljenje da se ograniči njegova dotadašnja apsolutna vlast. Proglas kojim je vladar pozvao narod da izabere svoje predstavnike za narodnu skupštinu, u istoriografiji se naziva “Lučindanskom proklamacijom”, budući da je donešena na Lučindan (18/31. oktobra). U Lučindanskoj proklamaciji, knjaz nije direktno saopštio da će dati Ustav, već je samo nagovijestio da će na Nikoljdan 1905. godine, izabranicima svog naroda povjeriti “drugo oružje za napredak mile mi Crne Gore.”, te da će im darovati izvjesna prava za sudjelovanje u narodnim poslovima i upravi.

Tim povodom, komentarom pod naslovom “Cetinje, 22. oktobra”, zvanični list podsjeća da je nagovijestio tri radosne pojave, koje se u Crnoj Gori spremaju i od kojih je jedna bila ustanova i saziv Narodne skupštine. “Danas pak donosimo i proglas, kojim Nj. Kr. V. Gospodar poziva svoj dragi narod da se preko svojih izabranika okupi na Nikoljdan oko Njega, da se zajednički posavjetuju o onome što bi u današnje doba najviše doprinijelo napretku Otadžbine i njenom slobodnom razvitku. Proglas je izdat na Lučindan – dan predstavljanja sv. Petra, slavnoga Gospodara Crnogorskoga – oko čijih se sv.moštiju i danas okupljaju Crnogorci, da tu nađu duševne utjehe i mira, kao što ih je nekad on sam svojom riječju okupljao i ujedinjavao, uništavajući među njima raspre, a unoseći mir i slogu.Tako je radio sveti Petar, a tako su radili i drugi gospodari crnogorski iz Doma Petrovića-Njegoša”.

Ocjenjujući da knjaz svojim mudrim reformama postepeno uvodi Crnu Goru u kolo prosvijećenih i naprednijih država, ”Glas Crnogorca” upozorava: ”Ali kako suviše slobodna i neobazrivo primijenjena građanska politička prava mogu biti više od štete nego od koristi po narod kome se tek daju, to i naš uzvišeni Gospodar, kao mudri vaspitač i budni stražar svoga naroda, poznajući dobro duh Crnograca, ne daje im odmah potpunu ustavnost, već ostavlja Sebi i Svojim Našljednicima da danas data prava, prema potrebama i duhu vremena, usavršavaju i proširuju. Kakav će, prema tome, biti djelokrug naše Narodne skupštine i koliko će ona imati učešća u državnoj upravi, odrediće ova prva Nikoljdanska skupština, kojoj jest zadatak, da se o tome s knjaževom Vladom posavjetuje.“

Povodom Lučindanskog proglasa zvanični list (12. novembra 1905.) preštampava Ćurčićev članak iz “Beogradskih novina” u kome se navodi da je od teokratske države Crna Gora postala najprije autokratska monarhija. Sada, po uviđavnosti njenoga vladaoca, ulazi u novi, savremeni oblik državne uprave, u ustavnu monarhiju. Mada se u knjaževom proglasu izrekom napominje da se novi oblik i vladavine ne daju veoma mnogo, u ovom listu su uvjereni - naročito zato, kako navode, što znaju, da vladalac Crne Gore pažljivo odmjerava svaki svoj korak, i prethodno ga duboko i svestrano proučava - da će crnogorski ustav, dajući narodu učešće u upravljanju državom, imati za glavni smjer, da vladaocu pruži onu dragocjenu pomoć, koja uvijek potiče na jednodušnosti između naroda i vladaoca. U njemu će svakojako biti one odredbe koje čine esenciju ustavnih prava u slobodnim i naprednim zemljama.

Za samu Crnu Goru od pregoleme je važnosti da prvi koraci u ustavnosti budu trezveni i odmjereni, kako bi se nesumljivo utvrdila i javno priznala korist od promjena, koja je došla inicijativom vladaočevom. U tom pogledu odmjerenost, koju vladalac napominje u svom proglasu, može biti samo od koristi za utvrđivanje novoga režima u državi, i za pravilan i prirodan razvitak parlamentarizma, konstatuje list. Kao što u prirodi ne može biti skokova bez štete po normalan razvitak, tako ih isto ne može biti ni u društvu ljudskome. Ustavna zgrada, koju vladalac Crne Gore nalazi za potrebno, da danas dade svojoj državi, mora biti izraz pravih prilika u zemlji. Ona ne smije biti ni šira, nego što je potrebno, ali ne smije biti ni odveć tjeskobna, da ne bi sputavala sasvim opravdane težnje narodne ka napretku. Mada je vrlo teško pogoditi pravu mjeru u tom pogledu, veliko iskustvo crnogorskoga vladara, i visoko cijenjena i priznata mudrost kojom je on kroz dugi niz godina srećno upravljao poslovima svoje države, ozbiljno su jemstvo da se neće ni u čemu prenagliti, kao i da se narodu neće uskratiti ono bez čega se uloga njegova u zakonodavstvu ne daje ni zamisliti.

Iz novosadskog “Branika“, iz pera dr Mihaila Polita Desančića, “Glas Crnogorca” u istom broju donosi članak u kome se kaže da je u Crnoj Gori teško poznata riječ, a kamoli pojam: šta je, i šta znači ustav. Ko je bio u Crnoj Gori i vidio tamošnji narod, taj zna da Crnogorci još ne poznaju državne forme modernih država, jedva da znaju za državnu upravu uopšte. Tome se nije čuditi. Crnogorci su junački, ratoborni narod.

Nekad je pok. Jovan Ristić rekao: Crna Gora nije država, to je vojnički logor. Danas to već ne stoji, jer danas Crna Gora ima svoju administraciju, ima svoje sudstvo. Ima u klici sve atribute moderne države. A ovo je zasluga viteškoga knjaza Nikole. Valja znati, podsjeća Desančić, da je prošlo tek pola stoljeća od kad se Crna Gora iz neke teokracije, iz vladavine svojih vladika, pretvorila u knjaževinu, sa vladavinom svjetovnjačkoga knjaza. Valja znati da je prije pola stoljeća državna veza u Crnoj Gori bila još labava, da su vladala plemena, da je još u cvijetu bila krvna osveta među pojedinim porodicama. “Branik” dalje navodi da je tek prvi svjetovni vladar, knjaz Danilo, počeo da čini red, da uvede neke ustanove, što bi državnu vezu označivale, što bi naličile na neku državnu administraciju. Knjaz Danilo bio je kratkoga vijeka. Umro je od krvničke ruke. U dobri čas bilo je suđeno Crnoj Gori da dobije vladara kao što je knjaz Nikola, kojim bi se i svaka velika država mogla ponositi. Uz napomenu da godine unutrašnjeg preobražaja u Crnoj Gori nijesu bile sve godine mira, Desančić piše da, što se tiče onoga prigovora da knjaz Nikola bez kontrole rukuje sa državnim finansijama Crne Gore, to on ovo opovrgava, i u tom leži baš najveći dokaz da knjaz Nikola neće da rukuje bez kontrole sa crnogorskim finansijama, što se odlučio da uvede ustav u Crnoj Gori.

“Mi nemamo još podataka da bismo mogli znati, kakav će biti taj crnogorski ustav. Na svaki način željeli bi da ne bude po šablonu, po kalupu zapadnih jevropskih država, kao što je željeti, da i ruski ustav, u svojim pojedinostima, ne bude po šablonu zapadnih država. Mi ne sumnjamo da će knjaz Nikola znati za svoj narod stvoriti takav ustav koji odgovara životu, običajima i predanju crnogorskoga naroda. Da! U Crnoj Gori jedva da je poznata riječ: Ustav, ali je poznata riječ: Sloboda, za koju je Crnogorac vjekovima prolivao svoju krv, pa i ustav je ono, u čemu se ogleda sloboda u duhu civilizacije i jevropejskoga napretka”, ističe Desančić.

„U dugom nizu godina svoje vladavine, naravno da je knjaz Nikola pored svojih prijatelja i velikih poštovatelja morao imati i svojih neprijatelja i svojih klevetnika, i to ponajviše u srpskom narodu. To je tako u nas Srba, ali to je sudbina svih velikih državnika i vladalaca. Da! Knjazu Nikoli prebacuje se najveća samovolja prema crnogorskom narodu, prebacuje mu se najveće rasipanje u beskontrolnom rukovanju sa državnim finansijama. Samovolja? No bi li moglo biti reda, bi li se mogla uvesti državna administracija, mnoge korisne ustanove, da knjaz sa svojim knjaževskim autoritetom nije mnogo puta intervenirao? Rasipanje? Može li se nazvati rasipanjem, što je Knjaz Nikola udesio dvor tako, da kod mu dolaze ugledni i odlični stranci jevropejskoga glasa”, kazao je Desančić.