Objavio: P.R.

BOMBONJERA U ZAGREBU

N. Šofranac: Vamos, vamos

Pjesma, pjesma, pjesma i napokon se desilo. Argentina osvajač Dejvis kupa, šampion svijeta u tenisu, to su te stvari koje istorija uporno odbija, pa kad se na kraju dogode djeluju gotovo nestvarno. A ova godina je donijela takve prvijence, osim Argentine tu je Portugal u fudbalu, konačno šampion, pa Đoković-Rolan Garos, Brazil Olimpijsko zlato u fudbalu te Srbija u vaterpolu, Klivlend prsten NBA, a opet se nije dalo za dlaku Atletiko - Liga šampiona. Ipak, Argentinci su priča za sebe.

Пише: Види све колумне

U Zagrebu je viđena sportska drama, susret za nezaborav, ali i sudar kultura, filozofija života. Stiglo je 2000 Argentinaca iz daleka, preko okeana, nakon 15 sati leta, i još od četvrtka je krenula njihova zarazna pjesma ispred Arene koja nije stajala do kraja. Niko nije mogao ostati ravnodušan, koliko je tu strasti i iskrene ljubavi prema sportu, zemlji, životu, djevojke sa ofarbanim licima u boje zastave, i staro i mlado, žena koja drži u rukama bebu i 15 hiljada kilometara od kuće pjeva "vamos vamos a ganar", dresovi Boke i Rivera, Maradona koji plače za Kastrom u subotu, ali ipak ostaje i u transu prisustvuje istoriji - bestseler.

Pošto sam u Riju najviše vremena provodio baš sa njima, i van borilišta, a pogotovo u basket areni gdje su pravili ludnicu, taj urnebesni stil navijanja mi je dobro poznat, ali Hrvate je ipak iznenadio. Mislili su da im je predaleko i da je Arena njihovo grotlo, a oni su je pretvorili u Bombonjeru. Suprotstavili su im se kako su znali, u petak nije bilo puno i vatreno zbog radnog dana, ali u subotu i nedjelju jeste, doveli su i fudbalske ultrase, dali su i oni silovitu podršku, na balkanski način. Nijesu bili tako složni i ujednačeni u pjesmi kao Argentinci, pa ni spremni na bezuslovnu i bezbrižnu podršku, ali su osjećali da je blizu veliko slavlje, pripremili trg Bana Jelačića, i kasnije noćni klub H2O, već proglasili ovu godinu za najbolju u istoriji. Pa i bila bi, sa 10 olimpijskih medalja, a čak pet zlatnih, ova druga Dejvis kruna bila bi šlag. Ovako,ostaju uzdasi, za njom koja je bila u rukama, za rukometašima koji nakon partije vijeka protiv Poljske padaju od Španaca kad su imali sve na EP, za fudbalerima nikad jačim i boljim koji u 117. minutu padaju od Portugala, sportska su velesila, ali sa 1% iz budžeta za sport i ovo je previše. Što se samog navijanja tiče, sigurno da bi se glasnošću, energijom i fanatizmom mnogo bolje Argentincima suprotstavili u Splitu, po temperamentu najsličnijem Buenos Airesu, tako je bilo i na rukometnom SP 2009., ali oni bježe od Dalmacije kao od kuge.

A sad nekoliko ključnih detalja velikog finala. Čilić je bio u životnoj formi i potpuno mentalno sazreo, ogroman adut Hrvatske, ali čak je i on morao igrati pet setova prvog dana sa Del Bonisom, što je samo pokazalo koliko će biti teško, koliko su Gaučosi srčani i opasni. Momenat Hrvata je bio kad je Karlović dobio 8:6 taj brejk protiv Del Potra, došao na 1:1 i najavio da će ga dobro iscrpiti, a možda i donijeti ukupnih 2:0. Delpo je to dobio, a začudo Oršanić ga je stavio opet i u dublu, i pored pouke iz Glazgova kad ga je izgubio za posljednji dan, ali rekavši da bez njega nemaju šansi. Nijesu mogli ni s njim, taj dubl Dodig-Čilić je zaista najveći profit Hrvata, u julu iz očaja spojeni u Americi, a funkcionišu genijalno, kako su razbili braću Brajan, pa najbolji par Erber-Mau, a u ovom meču su samo rasli, u perfektnoj sintoniji, servirali sjajno, Dodig doktor na mreži, a Marin kao da je klasičan dubl igrač potpore, osnovne linije. Perfektan doprinos specijaliste Dodiga, računati na subotnji poen znači enormno, voditi 2:1 kući i imati dva meča za inauguraciju, taj mentalitet dobro znamo, neki su već mislili samo na slavlje. Čak se možda sigurnije računalo na poen Karlovića, ali Čilić je izašao da pobijedi, igrao je fenomenalno, vodio 2:0, a kod 5:5 u trećem setu bio blizu da prelomi, osjećao da protivnik fizički jedva odolijeva. Kasnije je Del Potro otkrio da je igrao sa slomljenim prstom desne ruke, da se borio sa sobom i da ga je samo srce spasilo. Tako malo je dijelilo Argentinu od novog poraza i noćne more, matematički šest poena, objektivno i manje, ali upravo je Delpo njihov heroj za sva vremena, sada u rangu Maradone i Mesija. Znalo se da je opet moćan, bio je čak i protiv ovakvog Čilića snažno favorizovan od strane bukmejkera, ali u Dejvisu je potrebno upravo srce, oduševljeni su njegovom igrom i ponašanjem Ančić i Ljubičić, heroji Hrvatske salatare iz 2005.

Pratili smo Delpa uživo ove godine, prenosili pokušaje povratka, protiv Berdiha u Indijan Velsu kad se borio, pa protiv Tima u Madridu kad je pobijedio i zaplakao, pa trijumf nad Vavrinkom na Vimbldonu, mukotrpno, sve do eksplozije u Riju. Sa 800. Mjesta vratio se u prvih 35, sad više nema dileme da će opet u vrh, ali uradio je kolosalne stvari za svoju zemlju van ATP turnira, srebrom u Riju i prvim osvajanjem Dejvisa. I što je morao da uradi, u Riju da odmah izbaci Đokovića u stravičnom meču, svaki naredni mu je bio drama, a s Nadalom klasik za pamćenje na jednu loptu, pa finale od 4 ipo sata s Marejom. U Dejvisu se pojavio u julu u Italiji, ali ko će zaboraviti septembar i pobjedu nad Marejom u Glazgovu nakon 5 sati i 10 minuta, uvod u veliku pobjedu koja je za njegov narod najslađa, ostrva Malvinas su živa rana svakog Argentinca. Izgledalo je juče i nakon trećeg seta da je Čilić jači, da će ga brejkovati, u petom setu je to i uradio, ali snaga volje je čudo, i taj njegov forhend koji okreće svijet. Kako su samo proslavili njegov trijumf, od tog momenta adrenalin je skroz prešao na stranu Albiseleste, a Del Bonis istrčao pun samopouzdanja. Očekivao se možda specijalista "death rubber-a",koji je dobio maratonski peti meč u Brazilu prošle godine protiv vječnih rivala, i naravno nedavno u Glazgovu protiv okupatora, kad su se svi uhvatili za glavi što Delpo ne može da igra, a on preslišao Evansa. Ipak, to što je igrao dubl, i sjajna partija Del Bonisa prvog dana učinili su da ljevak dobije prednost, a svo iskustvo i snaga koje su trebale biti prednost Karlovića, bile su njegova prednost.

Malo ko zna koliko je Karlović bio ismijavan tokom karijere, trebao je biti dio zlatne generacije Ljubičića i Ančića, ali nije ga bilo, sve je uradio od svoje 30. godine, pobjeđivao je najbolje igrače svijeta, a sad u 38. godini u svom rodnom gradu "div sa Šalate" mogao je da zauvijek ostavi trag u Hrvatskom sportu, pred cijelim državnim vrhom i slavnim asovima raznih sportova donese tu radost koja se odlagala. Trebalo je da bombarduje igrača od kojeg je duplo bolje rangiran, kojeg je savladao prošlog mjeseca u Tokiju (istina 7:6,6:7,7:6), s kojim je pozitivan 3:1 i realno bolji. Ali sinoć okovan strahom bio je toliko inferioran da je i njegov famozni servis uvijek visio u vazduhu, protivnik se tako razigrao kao da je Nadal, nijednom se nije pojavila varijacija, samo je tonuo u ubjedljiv poraz. I to je Dejvis, pronaći igrača koji će na kraju sve da iznese nezavisno od rejtinga, Pelja im je donio pobjedu u Italiji i nad Edmundom u Glazgovu, Majer zlatni poen protiv Evansa, a sinoć Del Bonis koji kaže da nije igrao sam nego sa cijelim timom i narodom. Preokret se ipak desio, sa 3:2 pehar ide preko okeana, kako su se samo bacili na njega u tom momentu vječnosti, besmrtnosti, nešto kao kad su golman Filjol i Luke zagrlili onog navijača bez ruku na travnjaku Monumentala 1978. nakon prve fudbalske titule, čuveni "zagrljaj duša", još jedna slika za istoriju. Slavlje je trajalo dugo,pjevali su i na pres konferenciji i naravno u diskoteci,biće dočekani kao heroji. Sve su pobjedili u gostima što je u Dejvisu nevjerovatan podvig,zaslužili su odavno a sada pogotovo.

Del Potro je poklonio dres i reket kojim je juče igrao Dijegu Maradoni, fanatičnom navijaču, spaja ih i ljubav prema Boki, i Delpo je tamo ponikao, tek sa 15 godina prešao na tenis. Šta bi bilo da njega nijesu oporavili, nakon osvajanja US opena 2009, propustio je cijelu 2010. godinu, pa onda još i 2014. i 2015., čak četiri operacije lijeve šake i dvije desne, koliko je volje tu bilo potrebno da se i treći put vrati. Nijesu previše igrali zajedno on i Nalbandijan, koji sad ima 34 godine, a davno je prestao, nekad crna beštija Federera, finalista Vimbldona 2002. Nijesu se naigrali ni Koria i Gaudio, finalisti Rolan Garosa 2004., velika klasa je bio Koria, ali se mlad povukao zbog psiholoških problema, a nekada davno imali su velemajstore Viljasa i Klerka. Govorili smo zato da je Argentina jedina preostala teniska velesila koja nikad nije osvojila Dejvis, nije je bilo među 14 zemalja osvajača, istorijska nepravda. Sad kad su na epohalan način postali 15. slavodobitnik, evo da se sjetimo njihovih dosadasnjih 4 finala.

Davne 1981. stigli su do finala sa najvećom silom Amerikancima, a problem je bio što su ih samo godinu ranije šokirali na svojoj šljaci u Buenos Airesu, pa su morali ići u Sinsinati. U četvrtfinalu tog ljeta 1980, u zapaljivoj atmosferi izrešetali su novog svjetskog broj 1 igrača Džona Mekinroa, koji je upravo skinuo Borga sa trona. Prvo ga je Klerk pobijedio nakon šest sati igre, i to 11:9 u prvom setu, a 14:12 u trećem, a posljednjeg dana i kralj šljake Viljas ga je savladao nakon pet sati! Mekinro je dobio naravno dubl sa Flemingom, ali je proveo tog vikenda 16 sati na terenu i poraz mu je teško pao, i sva ta pjesma i slavlje. U decembru 1981., bio je najsrećniji što im dolaze u finalu, a te godine je pobijedio Borga u finalima Vimbldona i US opena i poslao ga u ranu penziju. Novi selektor legenda Artur Eš imao je broj 1 Mekinroa i broj 3 Konorsa, sam vrh tenisa (broj 2 je bio Lendl koji je godinu ranije zaustavio Argentince i osvojio), ali je Džimi Konors odlučio da ode na Bahame i razbijesnio sportsku Ameriku. Zato je Eš zvao Roska Tanera, još jednog ljevaka slavnog po servisu koji ga je doveo i do finala Vimbldona, i koji je tada bio broj 11, a imao je i Telčera (broj 8), i Fleminga za dubl. Veliki favoriti i zbog super brze podloge, a Argentinci su imali svoj tandem Viljas-Klerk, svjetski broj 5 i broj 6, isto zvijezde, ali prije svega na šljaci. Prvog dana Mekinro je pojeo Viljasa 3:0, ali Klerk uspjeva da pobjedi Tanera u četiri seta, tako što je njegove super servise samo blokirao, studiranom taktikom, jer nijesu imali uglove, samo brzinu. Dubl meč je bio epski, Argentinci su stavili na muke ubjedljivo najbolji par svijeta Fleming-Mekinro, odveli ih u peti set, iako je Mekinro vrijeđao Viljasa dok je servirao. Zato je Klerk uzvratio više puta i čak gurnuo Mekinroa kad su mijenjali strane, jer ako ga pustiš on će te zgaziti, govorio je tada. Viljas je čak kod 7:6 u petom setu servirao za pobjedu, ali nije uspio i izgubili su bolno 11:9. Posljednjeg dana razigrani Klerk je nestvarno namučio Mekinroa na toj podlozi, ali bio pokraden i izgubio 7:5 u petom, pa je pehar ostao u Americi na radost njihovih navijača. Dvije godine kasnije opet su se sreli u Argentini, Klerk je dobio Mekinroa opet u pet setova, Argentina je izbacila šampiona, ali bilo je to prvo kolo, a počinjala je nova era Šveđana, slavlje je odloženo za neka bolja vremena.

Drugo finale stiglo je tek 2006., tada su Nalbandijan i Čela u polufinalu nokautirali Australiju, i pošli u Moskvu da osvoje sanjani pehar. I tada ih je bodrio Maradona, bio je tu i Jeljcin, decembar 2006, a Rusi su lagano poveli jer je Davidenko preslišao Čelu. Onda Nalbandijan glatko dobija bivšeg broj 1 Safina, a u dublu Rusi nakon bitke stižu do 2:1. Posljednjeg dana Nalbandijan ruši čak i Davidenka i daje veliku nadu, a na Safina šalju iznenađenje Akasusa. Ipak, Marat to dobija u četiri setu, i opet bol i samo bol velika kao Patagonija. A što tek reći za 2008. kad su imali jedino finale kući i to im dolazi Španija bez te godine nedodirljivog Nadala. Izabrali su dvoranu u Mar del Plati, umjesto otvoreno u B. Airesu, a bilo je kod njih ljeto, dozvolili da kod 1:0 za njih osvoji dva poena za Španiju Felisijano Lopez, a da Verdasko dotuče Nalbandijana, uzalud nova zvijezda Del Potro u formi. Odigrali su još jedno finale sa Španijom 2011., na stadionu Kartuha u Sevilji, tada su u polufinalu u Beogradu skinuli šampiona Srbiju, Del Potro u meču odluke pobijedio broj 1 Đokovića, koji je predao, ali već je išlo teško. Međutim, Nadal ovaj put igra finale, dobija lako Čelu, potom Del Potro ruši svjetskog broj 5 Ferera, ali u dublu nijesu mogli, a posljednjeg dana Nadal iako je krenuo sa zapanjujućih 1:6, 0:2 protiv Del Potra, svojom energijom i klasom okreće sve i donosi petu salataru Španiji.

Sinoć je noćna mora okončana. Priča se u Argentini da je žrtva koja je bila potrebna za njihovu drugu fudbalsku krunu 1986. s Maradonom bila smrt velikog pisca Borhesa nekoliko dana ranije, a Maradona će ovu tenisku krunu pamtiti kao žrtvu svog intimnog prijatelja, kubanskog revolucionara Fidela Kastra, i njegov moto "hasta la victoria siempre" koji je prenio na Delpa i ekipu. Nevjerovatna simbolika.

Jasno da će se Hrvati uvijek bolno sjećati vođstva 2:1 i 2:0 Čilića juče, sjetiće se da je on u ovoj odličnoj godini prokockao 2:0 i protiv Federera na Vimbldonu, i protiv Soka u četvrtfinalu Dejvisa u Portlandu, uz meč lopte. Imali su sjajan put, pogotovo taj preokret u Americi nakon 0:2 kad niko nije vjerovao, ali i magično polufinale s Francuzima u Zadru, sad žale što se povrijedio Ćorić. Imali su zicer kući, štaviše navijali za Argentince u Glazgovu kad se zaljuljalo tamo, jer da je dobila Britanija morali bi Mareju i bratu na noge, užasno teško. Da, imali su uslove da osvoje, ali argentinska glad je bila ogromna.

Bili su u Areni ovog vikenda osim Kolinde i političke elite, i Ćiro Blažević, Dubravko Šimenc, Janica Kostelić, i mnogi drugi, ali i zajedno dvije legende SFRJ Bruno Orešar i Boba Živojinović. Oni su ostvarili epske pobjede u 80-im nad Rusima 1986, Italijom 1988, i mnoge druge o kojima smo pričali u septembru, učinili tenis popularnim na ovim prostorima. Nije imao priliku da komentariše legendarni Mića Dušanović koji je prenosio još taj meč Ostoja-Meknemi u Splitu 1985., pa nadalje, uključujući feštu u Bratislavi 2005., zaključno sa Portlandom ovog ljeta kad je jedini vjerovao, ali upravo je otišao u penziju. Zato je u ulozi ko-komentatora bio veliki Nikola Pilić, o kojem smo takođe pričali dosta prošli put, junak Ju tenisa u 60-im i 70-im, nekad profesionalac i član "osmorice zgodnih", potom osvajač Dejvisa kao selektor Njemačke tri puta, 1988,. 1989. i 1993., sa Hrvatskom 2005, i Srbijom 2010 (član stručnog štaba). Nevjerovatno kako je lansirao džokera Šteba u Geteborgu 1988. i šokirao tada prvog igrača svijeta Vilandera, uzeo pehar Šveđanima u godini kad je Vilander osvojio tri gren slema, a Edberg Vimbldon! Isto tako je lansirao Mihaela Štiha 1991., u 24. godini protiv Italije, učinio ga Vimbldonskim pobjednikom te godine. Sve je već vidio i prošao Niki Pilić, uticao je mnogo i na karijere Bekera davno, i potom Đokovića, a juče kad Marin nije dobio treći set osjetio je da je voz prošao.

Šteta iz tog ugla za Hrvatsku i tenis na ovim prostorima, pitanje je kad će opet biti ovakva šansa, zbog konkurencije, a i ideje da se finala sad igraju u Singapuru, Šangaju, Dubaiju, tamo gdje će platiti debelo, ali to bi bio kraj ovakvih spektakala poput zagrebačkog, kulturološki šok. Hrvati će već 3. februara dočekati moćne Špance sa Nadalom, Bautistom i Lopezima u dublu, željne da se vrate u vrh. Biće teško protiv Rafe, a i sjajni dubl Dodig-Čilić biće na mukama protiv velikih specijalista Marka i Felisijana Lopeza, ako i tu ne zaigra Nadal. Ako prođu, već u četvrtfinalu može biti okršaj sa Srbijom, koja mora izbaciti Rusiju, taj derbi je već viđen 2010. i 2015., posljednji put u Kraljevu pa bi Hrvatska i tu bila domaćin. Mogao se taj duel lako desiti i sada u finalu, samo da Đoković nije izbjegao da igra protiv Britanaca ljetos u Beogradu. Biće izuzetno jaka naredna sezona, a Argentinci će odbranu početi kući protiv Italije, prilika da nastave feštu, dok će Federer i Vavrinka u goste Amerikancima.

Za kraj, evo jedne pjesme za koju se slabo zna, a koju je veliki fan tenisa i rekreativni igrač Đorđe Balašević napisao za Nikolu Pilića 20. septembra 1989., povodom njegovog 50. rođendana. Bilo je to vrijeme kad se svijet mijenjao, Juga već rastavljala, ali u tenisu letjela visoko (Živojinović, Prpić i nadolazeći Ivanišević i Seleš), ali se Balašević sjetio svog majstora s mora.

Gospod Bog igra sa dosta spina, ova se zemlja vrti sve brže,

i kao stara posebna vina samo se pravi momci održe.

Majstore s mora,pratim te tajno,studiram tvoju dijagonalu,

Već pola vijeka serviraš sjajno, čitav si život u finalu.

Vimbldon zove viteze nove, Njujork i Pariz nebeske kule,

Noseći rekete i snove, odlaze klinci sa Firule.

Gundjaju neki, prošlo je tvoje,al to se samo zlobnima snilo,

Nek amateri poraze broje, njihovo nikad nije ni bilo.

Ti mirno stojiš na Central kortu,sa puno stila,uz dobre nerve,

Dodaje život sveće na tortu, al ti mu ipak uzimaš serve.

Pedeset prvih uvijek su teška,uz zdravlje, sreću i sve što vrijedi,

Želim da igraš isto bez greške, u dugom drugom setu što slijedi.

Da, Gospod Bog igra sa dosta spina, ova se zemlja vrti sve brže,

I kao stara, posebna vina, samo se pravi momci održe.