JUNACI RIJA

N.Šofranac: I bi Olimpijada

Nedostajaće mi Rio, svakog dana. A Riju će nedostajati Olimpijske igre. Ta velika kiša koja je okupala nostalgičnu feštu zatvaranja nosila je puno simbolike, ljudi su igrali, slavili život i medalje, ali i nešto što je bilo magično, ali se više neće vratiti. Prve igre u Južnoj Americi bile su iznad očekivanja, a "veličanstveni grad" pokazao svijetu svoje srce.

Пише: Види све колумне

Priča o Olimpijadi je knjiga bez kraja, u svakoj sekundi se paralelno odvija desetine drama, ovom prilikom o glavnim utiscima i najvećim junacima. Prvo, za razliku od Londona, ovdje je stalno postojala duša, brazilska zima je toliko inspirativna da budi najbolje osjećaje kod navijača iz cijelog svijeta, Olimpijski park bio je uvijek pun, razdragan i centar provoda, tu su bili smješteni tenis, košarka, vaterpolo, plivanje, gimnastika, džudo, rvanje, tekvondo, mačevanje, biciklizam, skokovi u vodu i sinhrono plivanje, dakle većina sportova. Trebala je biti i odbojka, ali ona je bila u hramu Marakanazinju, odmah do mitske Marakane, dok su u Deodoru u centru Rija bili boks, streljaštvo, badmington kao i super gledani hokej na travi. Kopakabana je iskorišćena, jasno, za odbojku na plaži, ali i za plivačke maratone, triatlon, kao i dijelom jedrenje i brzo hodanje, a iznad nje brdo Korkovado i novo svjetsko čudo statua Hrista koji se provlačio stalno kao čuvar ovih igara, slikan iz svih perspektiva, megalomanski.

Ta mjesta bila su meta navijača iz Amerike, Azije, Evrope, ali ipak su ton davali Brazilci i njihova čuvena Torcida koja je patriotski fanatično gurala sve domaće takmičare, često i izluđujući protivnike poput Gasola, Nadala ili La Vilenija, ali buka koju su pravili na odbojci, bič voleju, finalu fudbala i kad je plivao Tiago Pereira na 200 mješovito, nešto je do sad neviđeno na Igrama. To je priznao i Nadal, ali i Felps, pobjednik te trke, jer sinhronizovani huk tokom prsne dionice tačno kad Tiago izroni, pogurao je i njega ka fanastičnom vremenu. A ubrzo su stigli Argentinci i pokazali da može još bolje, pjevali su melodično dan noć, prepucavali se s Brazilcima, i sa hiljadama zastava pravili fudbalsku atmosferu na svakom borilištu gdje igra Argentina, čak i rukometu gdje nijesu jaki. U svemu tome treba reći da su uslovi bili dobri, prevoz efikasan jer u pitanju je grad od 12 miliona stanovnika, tzv. Olimpijska traka samo za aktere Igara vodila je od IBC centra do svih destinacija, a u medija centrima kao i u hotelskom smještaju imali smo 45 kanala sa prenosom svih mogućih događaja, posljednji 45. kanal stalno je vrtio osvajače medalja plus izjave, a imali smo i četiri kanala Brazilskog Sport TV koji je maestralno pokrio prenose, analize, a eksperti su bili legende Karl Luis, Nađa Komaneči, Mark Špic, Greg Luganis, Havijer Sotomajor.

To u Londonu nismo imali. Ipak, najbolje od svega bila je ta energija koju su nam davali Brazilci, od vojske koja je čuvala sve, osoblja i volontera s vječnim osmjesima, do naroda u parku gdje su svake noći bile žurke "open air", sa sambom i rokom pomješano, do duboko u noć. Igrali su ljudi iz cijelog svijeta, bezbrižno kao da je cijela planeta srećna, ali osjećaj je bio zaista takav, a kažu da postoji samo jedna stvar koju Brazilci vole više od fudbala, a to su ljudi. I tu lekciju su dobro naučili mnogi ovom prilikom. Na tom čuvenom travnjaku za žurke s njima sam gledao uživo boksersko finale Robson-Oumima koje je donijelo prvo zlato ikada brazilskom boksu, kako je odjednom sve stalo i kako su navijali na daljinu još jedna je stvar za rubriku "nikad viđeno".

Ali fudbal, fudbal, Marakana. Oni ne skaču na šansu ili gol, oni skaču na svaki potez na centru terena, to im je u krvi, podrhtavaju tribine, pjeva se "O Brazilero", i "Seras campeao" da se naježiš opet i opet. Vidio sam uživo stotine događaja u Riju, samo išao sa spektakla na spektakl, od borilišta gdje su nastupali naši, preko Akvatik centra za plivanje, Olimpika sa atletikom, legendarne Vista Ćineze sa koje se vidi cijeli Rio, a gdje se lomio biciklizam, Marakane, Karioke sa magičnom košarkom, velelepnim teniskim centralom gdje su viđeni epski mečevi, potom gimnastiku, rukomet, vaterpolo, rvanje, maraton i puno toga još, ali posebna dimenzija je direktan kontakt sa asovima, a i bivšim šampionima, novinarima sa svih meridijana. Nadal, Del Potro, Felps, Manjini, Nibali, Neimar, Djurent, Rodrigez, Čilić, Filipović, Đinobili, teško je reći ko je pozitivniji, jednostavniji.

Jedna od tih epizoda desila se prošlog ponedjeljka nakon povratka sa Kopakabane, u večernjim časovima - gledao sam basket Španija-Argentina, ključna pobjeda Španije za prolaz i komplikovana, ali jasna računica za rasplet te grupe uoči meča Litvanija-Hrvatska. Otišao sam da vidim kraj rukometa Hrvatska-Tunis, a onda nazad na košarku, ali začudo srijećem Skolu i Noćionija koji idu u suprotnom smjeru. Ne da prate meč koji im određuje sudbinu Litva-Hrvatska, već da bodre svoje rukometaše u ključnom meču protiv Katara. Noćioni mi čak klima glavom kao neki znak pozdrava, a kad je već to uradio pitam ih zašto ne gledaju košarku i navijaju za Litvance. Skola čak pita zašto za Litvance, i postaje jasno da oni ne znaju za složenu mini tabelu četiri ekipe na kojoj su oni najgori u slučaju pobjede Hrvata, što automatski znači da bi išli na drim tim odmah. A s obzirom na to da bi i Litvance rađe na Australiju nego na Srbiju, rekao sam im da se spreme za USA. Skola se samo zamislio, govoreći da ipak neće ići na njih, ali samo dva dana kasnije to će se upravo pretvoriti neminovno u emotivni oproštaj njihove "generacion dorada", posljednji meč Skole, Đinobilija, Noćonija i Delfina. Slično bih mogao reći za odbojkaše Italije Lancu i Đanelija i njihovog kultnog komentatora Jakopa Volpija, koji nisu bili neki optimisti pred početak, rekao sam im da će se ponoviti 1990. kad su u Marakanazinju postali prvaci svijeta i srušili Brazil, oni su to zaista i uradili u grupi da Brazil nije znao gdje je, gazili sve, preživjeli i epohalno USA, ali izostao je opet završni korak. I nakon puno šaranja, evo da napravimo presjek najvećih šampiona Rija.

Rastanak sa dvojicom supermena

Prvo, ovo je bio rastanak sa dvojicom supermena, najvećih sportista ovog vijeka, a moguće i svih vremena, Boltom i Felpsom. Prethodne tri Olimpijade, a u slučaju Felpsa mora se pričati o četiri, potpuno su obilježili i sad kad je zaista kraj možemo samo da mjerimo beskraj njihove veličine. Felps je osvojio pet zlata i jedno srebro, a Bolt ponovo sva tri zlata, i otišli u legendu. U slučaju Felpsa sve smo najavili u julu, nije se vratio da bi paradirao već da bi opet dominirao, bio je nevjerovatan u kraul štafeti kad je isplivao 100 metara za 47.10 što je brže čak nego u Pekingu kad je oborio sve rekorde, nenormalno dobro. Onda srcem osvojeno zlato na 200 leptir i u dugoj štafeti, pa najbriljantnije na 200 mješovito gdje je blistao u svim stilovima, a pogotovo prsno, preko srebra u njegovoj 100 leptir jer je rođen novi fenomen Skuling, do šlaga u miks štafeti u njegovom stilu. Sve se vrtjelo oko njega, bio je lider, primjer, fenomen. Tako su u sjenci ostali i nestvarna Keti Ledecki koja je još dobro spustila već lude rekorde na 400 i 800 kraul, uzela 4 zlata, pa univerzalna Katinka Hosu, ili fenomen leđnog stila Marfi kao i prsnog Piti koji su takođe oborili rekorde, onda tamnoputa Manuel koja je umjesto Kejt Kembel vladala u sprintu, ili sjajni Italijan Paltrinijeri koji je pisao istoriju na najdužoj pruzi, a misteriozni Sun Jang opet pobjegao. Očekivali smo nešto više od sjajne Sjostrom, pa Larkina, Pelegrini, Frenklin, Lohtija i Le Kloa, ali spektakl plivanja i novi rekordi zaista su bili za pamćenje.

Atletika ovaj put čak i više od toga, tri svjetska rekorda i to dva ujutro-Anita Vlodarčik kladivom skoro do 83 metra, te Almaz Ajana 29:17 na 10 kilometara, bukvalno polomljen drevni rekore Đianhue i to bez pejsmejkera,ludo. Onda se nadovezao egzotični Van Nikerk u klasik trci 400 ravno, opet se pričalo o legendarnom Meritu koji je još 2004. vodio bitku s Vorinerom, a 2008. bio zlatni, te o šampionu 2012. Kirani Džejmsu iz Grenade, ali kao prošle godine pomirio ih je "kvik Nik" sa 43.03, pa još zvuči nemoguće da je pao veliki Majkl Džonson, nemoguće, ali kakav finiš iz prljave osme staze. Ujutro je oboren i Olimpijski rekord na 3000 stipl, to Birmin Kipruto u super brzoj trci,mogao i ispod barijere 8 minuta. O Boltu se sve zna, vremena nisu kao 2008., ali dominacija potpuna, napunio te kišne nedjelje 30 godina, vjeruje se da ćemo ga vidjeti još u Londonu narednog ljeta. Čovjek gepard je opet vladao, ako je Getlin kad mogao da ga pobijedi, to je prošle godine na 100 i sam je kriv za to, ali Bolt je od 2008. do danas izgubio samo jednu trku i to u Daeguu 2011. tako što je diskvalifikovan na 100, samo tako. Triple krune bile su u Pekingu, Berlinu, Londonu, Moskvi, opet Pekingu i sada u Riju. Šteta što ga ne gledamo u Cirihu ili Briselu, Judžinu, Lozani, na velikim mitinzima, ali rijetko se pojavljuje i tempira za najveće ciljeve, priznao je i Karl Luis sad kad ga je stigao sa 9 zlata da je monstrum. Ali i Kanađanin De Grasi sa tri medalje se dobro najavio za blisku budućnost, čak ga drsko napao u polufinalu. Rudiša opet moćan na 800, po kiši te noći 1:42 vrijedi kao rekord 1.40.91 u Londonu, a odlični Maklufi bio srebrni, sad mu je omogućeno da trči i 800 i 1500 u punom režimu. Ipak, izgubio je svoju glavnu trku od Centroviča, prvog Amerikanca zlatnog na 1500 nakon 104 godine! Šta reći o Mo Farahu opet zlatnom i na 5 i na 10 km, mislilo se da će ga Etiopljani Gebrehivet i Gebremeskel pritisnuti na 5000, uz Kenijski savez, ali opasan mu je bio mladi Amerikanac Ćelimo, nasljednik slavne loze Kenijaca-pokojnog Ričarda Ćelima, Mozesa Kip Tanuija, Ismaela Kiruija i Vilijama Tanuija, monstruozno pleme olimpijskih i svjetskih rekordera.

Imali smo retro i u maratonu posljednjeg dana na sambodromu i na moru, zlato za Elijuda Kipščogea koji je još 2003. bio prvak svijeta na 5000 ispred velikana El Geruža i Bekelea, a u Atini bronzani iza njih. Kao Tergat kao veteran pronašao je sebe u maratonu, ali i Amerikanac Džejlen Rap veliki drug Faraha i takođe pulen Alberta Salazara, koji je u Londonu uzeo srebro na 10 km iza Faraha. Sada bronza u maratonu, stopama Salazara-šampiona u maratonu u Helsinkiju 1983. Srebro je uzeo Etiopljanin Lilesa kojem kiša nije prijala. Drama skoka motkom i čudo 6.03 Tiaga Brasa, suze izviždanog La Vilenija kojeg su tješili Bah i Bubka, pa zlato u visu Kanađanina Drona ispred letećih Baršima i Bondarenka, u odsustvu Italijana Tamberija, ponovo mašina Iton u desetoboju. Kod žena nova kraljica brzine Elejn Tompson umjesto Frejzer Prajs, suze Dafne Šifers, samo srebro velike Filiks na 400 koja se utješila sa zlatom u dvije sjajne štafete, pa povratak Semenje u kožu iz 2009. na 800, poraz rekorderke Dibabe od Kipjegon na 1500, i pogotovo poraz svemoćne Ajane od vječne i pametnije Vivijen Čeriot na 5000, pa dvostruka zlatna Tiana Bartoleta koja ide stopama Hajke Dreksler i Merion Džons. Puno, puno toga, ali po kiši i na nivou mora, s ovolikom vlagom, rezultati fenomenalni.

Divno je bilo vidjeti da je na ceremoniji zatvaranja Isinbajeva postala novi član MOK-a kad već ne svojom krivicom nije mogla da ponovi trijumfe iz 2004. i 2008., i da je bivši maratonac Vanderlej Lima upalio Olimpijski plamen 5. avgusta na Marakani, kao nadoknada za silom oteto zlato na drevnom Maratonskom polju 2004., postoji kosmička pravda. Grci su pobjedili Persiju 550. godine prije nove ere, Igra postoje još od 776 p.n.e., nasljednik Filipidisa bio je Dorando Pjetri, ono što on nije uspio jeste zemljak Baldini 2004. baš stazom kojom je trčao i umro Filipidis, bizarno ali Limi je sada vraćeno i to pod pogledom ushićenog Isusa koji je u mraku sijao od sreće.

Bič volej imao najbolju atmosferu

Samo preletjeti druge sportove, iako je Sajmon Bajls već mega zvijezda, prva koja je nakon Nađe Komaneči, a i ona pod palicom vječne Marte Karolj, podigla gimnastiku na novi nivo, i ekipno i u višeboju, i po spravama, a pogotovo spektaklom u parteru. I sjajni Japanac Išimura je na vratilu došao do novog zlata u višeboju velikim obrtom, Kinezi sišli sa trona, kao u više sportova. Ostali su premoćni u skokovima u vodu kao i stonom tenisu, ali ne skroz i u badmingtonu, nova kraljica je Španjolka Karolina Marin, prva ne-Azijatkinja na tronu. Bič volej je bio čisti adrenalin, domaći idoli Bruno i Alison su u paklenoj atmosferi srušili 2:1 američke zvijezde Dalhauzera i Lusenu, a onda prokockali 20:16 u drugom setu protiv Holanđana i šest meč lopti, da bi iščupali srcem 16:14 u trćem setu na razliku, nemogućim spašavanjima. U finalu protiv iznenadjujućih Italijana Nikolaja i Lupa sve je bila pjesma i fešta. Prepuna Arena Kopakabana do 1 iza ponoći i kod žena, najveće nade Brazila Larisa i Talita u suzama četvrte, ali manje forsirane Renata i Agata srušile su Amerikanke u polufinalu, samo bronza za tri puta zlatnu legendu Keri Volš Dženings. Ipak i one u finalu padaju od Njemica, ali ovaj sport je imao najbolju atmosferu od svih. Brazilci su osim boksa, atletike i gimnastike još u kajaku proslavili neočekivane medalje, i to čak tri je donio Keožiroš Fereira i postao heroj, dominirao je u sprintu robusni Njemac Brendel, sjajni i Britanci, kao i u veslanju. U mačevanju počeli sjajno Italijani, ali ekipno su dominirali Francuzi i Rusi, dok je Italiji ostalo streličarstvo i trap, a u biciklizmu triler trka pripala Van Avermetu uz pad Nibalija u finišu nakon uspona, odnosno mladoj Holanđanki Van Bregen, nasljednici velike Fos, na pisti opet harali Britanci na čelu sa Kenijem.

Boks je bio pravi Olimpijski, vještina i tehnika, a ne samo snaga udarca, oduševili Kazahstanci, teškaš Levit porazio sina velikog Savona ali u finalu drastično pokraden protiv Rusa Tiščenka, te noći su mi pokazivali u autobusu borbu kazahstanski treneri i pitali kako da se izbore za pravdu. Utješilo ih je zlato u velteru Jelousinova, i još dva finala, dok je u super teškoj Džojs bio prejak, kao Džošua u Londonu. U poluteškoj posljednji veliki Kubanac Dela Kruz u divnoj borbi nadvisio je srebrnog iz Londona Kazahstanca Nijazimbetova, jedino on pleše kao nekada Savon, Espinoza, Romero,Kindelan. Vidjeli smo jednu nepravdu i u rvanju kad je Rus Gedujev vodio 6:0 protiv Iranca, dominirao, onda rasječena glava, prekid, veliki prevoj, i kad je stoički držao 6:4 na samo 5 sekundi do kraja diskutabilan i nesportski manevar Iranca za 6:6 i zlato po pravilu posljednjeg poena, nešto kao Štefanek zbog pasivnosti Gruzijca. Ali kakva nepravda i neolimpijski duh Iranca.

U džudou Brazilci još slave Rafaelu Silvu i njen vazari za zlato, i tu je viđen top nivo, a pomenimo i jedrenje i prva zlata za Brazilce i Argentince čiji su navijači proslavili bakljama na plaži i nosili na rukama zlatne barke. Argentinci su osvojili i prvo zlato u hokeju na travi ikada za Ameriku, pobjedili 4:2 Belgijance u finalu, blistao kapiten Pelijat, kralj kaznenih kornera, a kod žena penal dramom Britanke dobile Holandiju. Još tenis, kakvo zlato za Portorikanku Puig, prvo u istoriji te zemlje, nešto kao što je kladivaš Nazarov donio prvo zlato ikad Tadžikistanu i to na 25 godina nezavisnosti te zemlje. Nju sam pratio od početka, ne nosilac, 6 senzacija. A kakvi mečevi kod muškaraca, iako bez Federera, Vavrinke, Berdiha i Raonića, klasik Del Potro-Đoković odmah, pa eksplozija Nadala u dublu, kako se samo radovao zlatu, i epski meč sa Del Pom u polufinalu. Onda Marej koji se čudom izvukao protiv Fonjinija i Džonsona, uništava odličnog Nišikorija i igra finale preko 4 sata s Del Potrom, koji dobija ovacije, čak tri puta je sticao brejk viška u 4.setu. Koliko rekorda u dizanju tegova, u kategoriji 56 kg podizana je više nego trostruka sopstvena težina-170 kilograma, dok su teškaši došli i do 300. Opet sjajan Kazahstan, tog dana i njihov plivač Balandin šokantno do zlata na 200 prsno, pa je vladar ove zemlje izdašno častio sve prisutne u Olimpijskom selu i na bajnoj plaži Vermeljo.

Srećno četvrto mjesto u grupi

Na kraju ekipni sportovi, gledali ste, bilo je ludo, ali evo kroz jednu čudnu prizmu-četvrtog mjesta! Nikad se to prije nije ovako događalo, biti četvrti i jedva proći grupu donosilo je veliku sreću. Tri ekipe su čak sa 4. mjesta stigle do zlata, to su vaterpolisti Srbije, odbojkaši Brazila i odbojkašice Kine, a zablistali i košarkaši i košarkašice Srbije, rukometašice Holandije, naši vaterpolisti tako izbacili Mađarsku, rukometaši Poljske sjajnu Hrvatsku, dok su Danci sa trećeg mjesta stigli do zlata, nestvarno. Naravno nije iznenađenje kad Srbija nakon drame pobijedi Hrvatsku u košarci, a još manje Španiju u vaterpolu, ali tu je Španija bila prva samo zato što su u danu olimpijske farse Hrvati i Italijani bježali od toga. Upravo zbog tih skandala Andrija Prlainović mi je rekao da se to može izbjeći sistemom iz Pekinga kad je prvi išao direktno u polufinale, a drugi razigravali sa trećima, da mu se taj sistem više sviđa. Ne znam samo je li u tom momentu bio svjestan da bi Srbija tako otišla kući, jer četvrti je tako ispadao. A zaista su bili pod pritiskom, napali su ih svi nakon 13:13 s Mađarskom iako su Mađari igrali taj meč famozno, pa nakon novog vađenja protiv Grka, a kakva panika nakon poraza od Rudićevog Brazila, i veliko mučenje za spas protiv nezgodne Fatovićeve Australije. Poslije je bila ona stara nezadrživa Srbija koja rešeta.

Psiha igra ogromnu ulogu, totalno okreće vrijednosti u sportu. To isto važi za odbojkaše Brazila, koji su isto imali moranje kući, pritisak, izgubili bizarno finala u Pekingu i Londonu. Sve im je išlo teško, čak im Meksiko kojeg su naši tukli uzeo prvi set, USA i Italija ih razbili, a nakon prolaza Kanade igrali su s prvacima Evrope Francuzima direktan meč za prolaz grupe! Kakva tenzija te noći, uspjeli su sa 3:1 poslati Ngapea i drugove kući, pa onda izbaciti sjajnu Velaskovu Argentinu koja je dobijala sve - Iran, Ruse, Poljake, s Konteom i De Ćekom na stratosferskom nivou. Kao da je najgore prošlo, Ruse su pojeli 3:0 u osveti za London, a onda i Italiju koja ih je u grupi uništila i to 3:0 nakon tri dramatična seta. Nema još pravde za Ital voley, ali kakva fešta u Marakanazinju, libero Serđo drži govore i sa 40 godina se oprašta u transu, polaže dres na parket a Lipi, Valas i ostali se saginju i ljube dres, onda kad ga dva bivša kapitena Nalber i čak Karlao iz 1992. pitaju kako su se digli, počinju da plaču sva trojica, tri sinonima za tri Brazilska zlata, komad TV istorije, i sad se naježim. Ali taj zakon 4. mjesta tužno su osjetile njihove odbojkašice, sve su dobili s nulom, gazile, imale zlato i u Pekingu i Londonu, ali naišla mina Kina i dobila ih u pet setova, a onda preko Holandije i sjajne Srbije stigla čak do zlata.

Šok za Brazil bio je i poraz rukometašica od Holandije, bile su prve, dobile i Norvešku, očekivalo se zlato, ali Polman je probudila ekipu kad najviše treba, kako su bile blizu i protiv Francuske 24:23, mogle su do kraja. Ipak, Rusija je dobila svih osam mečeva veliki povratak, i Holandiju je dobila 38:34, Francusku čak dva puta u stilu, ali epohalna je pobjeda nad Norveškom u polufinalu 38:37 nakon produžetaka i ludnice, ali stalno su vodile, Trefilov je srušio imperiju nakon godina mraka, a naše su ih stalno dobijale, stalno. Maestralne Dmitrijeva i Akopijan. Triler je bio i kod muškaraca, Hrvati prvo krah protiv Katara, potom blistaju, dobijaju i oba finalista Francusku i Dansku, Tunisu daju 25 samo u prvom dijelu, a onda naglavačke protiv Poljske, jer nije im Dušebajev kao Bigler pa da se poigravaju, napravio je duh Kielcea prvaka Evropa, paklena utakmica, kao i polufinale u kom je Poljska umalo izbacila zlatnu Dansku, još jedan triler. Tako su gazile Francuska i Njemačka da je izgledalo to pravo finale, uostalom ko bi još stigao Francuze 22:15 u nastavku, opet moćni Njemci da, ali ih sa sirenom ruši Narsis. A onda ipak Danska, vidjeli ste najvećeg-Karabatića.

Pomenimo i ubjedljivo zlato za USA u ženskom vaterpolu ispred Italije i Rusije, a u košarci Amerikanke s druge planete, Taurizi i dalje hara, Španija srebro, a Srbija koja je prosula čak i plus 18 protiv Kanade, jedva prošla, izbacila moćnu Australiju kao četvrta i smogla snage da opet nadigra Francusku za bronzu, Ana Dabović i Sonja Petrović sjajne. Koliko smo velikih mečeva vidjeli u grupi smrti kod muškaraca, Španija nakon triler poraza od Hrvatske i Brazila bila pred nervnim slomom protiv Nigerije, da je samo Akonjon pogodio trojku kod 83:82, a kad su to dobili krenula je magija, 50 razlike jednu Litvaniju, pa kao od šale Argentinu, pa 25 razlike u klasiku jednu Francusku punu zvijezda-Parker, De Kolo, Ertel, Batum, Diao, Gober. Ovaj put nisu mogli da biraju pa su s drim timom morali u polufinalu, ali bio je opet prelijep meč, jedino oni mogu da natjeraju NBA zvijezde na limit igru, tu je falio Mark Gasol da zatvori reket, a bronzu su srećno osvojili protiv superlativne Australije. Srbija je opet imala tri poraza u grupi kao na SP, pa onda eksplodirala, ali finale je pokazalo koliko je USA ispred kad brane kao u NBA, a ne revijalno kao u grupi, tada ih je i Francuska s rezervama umalo dobila, i Australija. Bilo je još velikih mečeva, kao Argentina-Hrvatska 90:82 s varijacijama taktičkim i trojkama do besvijesti, a kakav je bio klasiko Brazil-Argentina 107:111 nakon dva produžetka i sto vratolomija u pravoj košnici Karioka Arene.

Fudbal je ovaj put bio u prvom planu jer u Brazilu mora tako. Marta nije uspjela da ih dovede na tron, ispale su na penale od Švedske koju su u grupi raznijele 5:1, ali Neimar jeste, prvi put nakon preko 100 godina stremljenja. Počeli su loše, ali kad su krenule goleade protiv Danske, Kolumbije i čak 6:0 protiv Hondurasa, uz Neimara probudili se prvo Gabi gol, pa Gabi Žezus, Felipe Anderson iz Lacija, Rafinja iz Barse, Renato Augusto, Markinjos, svi su mislili da Njemačka lako pada. Nakon super gola Neimara sve je plamćelo, ali ponos Hrubešove ekipe, tri prečke, gol Majera, penali, umalo novi Marakanaco koji bi skroz bacio u depresiju Brazilski fudbal pentakampeao. Ipak, kraj iz snova, bili su tu i Pele, Ronaldo, Pareira, Bolt, ta noć na Marakani i samba fešta miliona ljudi na ulicama poslije ostaje da se pamti, pjevali su i vojnici, i policajci, i hiljade žena, delirijum. Brazil je tako osvojio tri najželjenija zlata - fudbal, odbojku i bič volej, a uz ostala iznenađenja osvojio velikih 19 medalja, 7 zlatnih.

SAD nedodirljiv, Hrvati "zlatne" komšije

Moćna USA nedodirljiva sa 46 zlata, a čak 121 medaljom, nikad nisu ovako razbili sve, pogotovo vječne rivale Kineze i Ruse. Prava žetva u plivanju, atletici, gimnastici i mnogim sportovima, ali najbolji i u ekipnim sa dva zlata u košarci, dvije bronze u odbojci i zlatom vaterpolistkinja. Iza njih nije Kina koja je nakon dvije super Olimpijade sada pala i pretekla ih je Britanija, zaprepašćujuće čak bolja nego kući u Londonu, nastavila na tom talasu! Onda Kina, pa Rusija, Njemačka, Japan, Francuska, Italija. Rekli smo odlično Kazahstan, a slabo npr. Turska, ali nije jedina od onih što ulažu dosta.

S ovih prostora apsolutno najbolja Hrvatska sa pet zlata, a čak dva u atletici, Perković i Kolak, ostalo u veslanju, jedrenju u streljaštvu Glasnović, imali su i puno srebrnih. Dobra i Slovenija, a pogotovo Srbija koja je nakon 10 dana razočaranja u finišu nanizala medalje Štefaneka, Bogdanović, Španović i kajakaša Zorića i Tomićevića, pa čak 4 medalje u loptaškim sportovima kao Jugoslavija pred izdisaj u Seulu 1988.,tada isto vaterpolo zlato, isto košarka srebro i muška i ženska, a Vujović donio rukometnu bronzu.

O našima posebno idući put, jer ovaj put nešto zaista treba reći, i to po dubini i širini problema jer neke stvari nisu bile za primjer, bez obzira na to što su vaterpolisti opet ostavili srce i bili u vrhu. Ali, ovako u Tokiju može biti još gore, a Tokio će brzo.