ČETIRI PUTA 4. MART

N.Šofranac: Burni Zvezdini rođendani

Baš na rođendan, 4. marta, Zvezda je četiri puta igrala epske evropske utakmice, kalendarski jasno sve četvrtfinala, a baš u tih 17 godina staje najsvjetlija istorija najvećeg Balkanskog kluba.

Пише: Види све колумне

Na ovaj dan 1945., kad je rat već bio na izdisaju nastao je FK Crvena Zvezda i odmah počeo da piše istoriju u oslobođenoj zemlji. Mnogo toga blistavog je urađeno, dok jedan novi rat nije sve srušio do temelja.

Ovih dana gotovo alhemičarski i s našim čovjekom na čelu projekta stvari se dižu iz pepela i vraća se euforija, niko u Evropi nema ovakvu seriju pobjeda, ugrožen je i rekord benfike svih vremena.

Ali, baš na rođendan Zvezda je četiri puta igrala epske evropske utakmice, kalendarski jasno sve četvrtfinala, a baš u tih 17 godina staje najsvjetlija istorija najvećeg Balkanskog kluba.

4. mart 1975. Real-Zvezda 2:0

Sve je počelo na legendarnom Šamartenu, tada već i zvanično Bernabeu, pred zamislite 130.000 gledalaca! Ogromno interesovanje za ovo četvrtfinale Kupa pobjednika kupova, jer se i Realova publika zaželjela evropskih trofeja, a te sezone su angažovali upravo tvorca jake Zvezde i selektora jugoslovenske reprezentacije Miljana Miljanića! On je prethodne sezone sa Zvezdom osvojio kup Maršala Tita, ali predao titulu novom moćnom Hajduku Tomislava Ivića koji je igrao najmoderniji Evropski fudbal.

U Kupu šampiona Miljanić je napravio podvig osvojivši Enfild (1:2 u Liverpulu), ali u četvrtfinalu nemoćan protiv Atletika s veteranom Aragonjesom, dok je Jugoslaviju uveo među osam najboljih na svijetu u Njemačkoj, ali u toj fazi izgubio sva tri meča, iako je imao super asove, nadigrao Brazil na otvaranju. Bilo je vrijeme da ode.

U Real sa njim stižu i novi prvaci svijeta, veliki njemački asovi Brajtner i Necer, uz protivljenje Bajerna, ali istina je da je Brajtner htio da se udalji od Bekenbauera, i vratio se tek kad je ovaj prestao da igra. Tako je Real imao velike planove, bili su tu i Del Boske, Velaskez, super strijelac Santiljana, oštri bek Kamaćo, pa veteran Amansio (junak finala s Partizanom '66).

Novi trener Zvezde Miljenko Mihić gurao je dobro, nije se moglo ništa protiv Hajduka u prvenstvu, ali u Evropi je izbačen PAOK na produžetke, golom novog idola sjevera Duleta Savića u 103. minutu. Prije njega pogodio je još jedan mladi as Pižon Petrović koji je već bio slavan, i uz nestvarnog driblera Miloša Šestića i centarfora Zorana Filipovića oni su činili taj novi talas. Ali, bio je tu i dalje najveći svih vremena Dragan Džajić (tri mjeseca kasnije ide u Bastiju), kao i junak sa Enfilda Slobodan Janković, pa igrači poput Antonijevića, Ratkovića, Panajotovića, Mađar Keri komandant odbrane, kao i nestašni virtuoz Sead Sušić, super klasa, iako će ga brat Safet kasnije prevazići.

Jedna sjajna generacija, i tada je takva ekipa mogla slobodno da prijeti i Realu. Ipak, Mihić se u prvom sudaru sa Miljanićem povukao, ostavio vani Savića, Šestića, Filipovića, Sušića, i naprijed držao samo Džajića i Pižona koji su bili odsječeni. Vidjelo se da Zvezda ima više klase, ali golovima Necera i Santiljane Real je slavio 2:0. Taj 30. rođendan je sigurno mogao biti srećniji, ali uslijedilo je 14 emotivnih dana Miljanića, trenera virtuoza sa riječima koji o svima zna sve, ali koji je uoči Marakane ostao bez teksta, misterija i dan danas.

Bilo je različitih teorija zašto nije došao, ali meč je vodio njegov pomoćnik Srećko Radišić, a Real izgorio pred 105 hiljada ljudi. Džajić je izludio Kamaća kao niko nikada, dao i gol, golman Olja Petrović povećao iz penala, a na penal ruletu nakon 5:5 Đorđević promašio i dao Realu meč loptu. Onda Petrović brani dva penala, posljednji Santiljani i Zvezda ide u polufinale! Tamo će protiv Ferencvaroša biti 110 hiljada ljudi, rekord Balkana svih vremena, ali i tragično ispadanje.

4. mart 1981. Inter-Zvezda 1:1

Prošlo je šest godina. Nova groznica evropske srijede, Zvezda je prezimila u eliti jer je golovima Janjanina i Repčića, pojačanja iz Osijeka i Sarajeva, izbacila Bazel, u odsustvu povrijeđenog kapitena Pižona i tada Šestića. Bila je to nova odlična generacija, grabila ka drugoj uzastopnoj tituli, uspjela da svrgne Hajduk povratnika Ivića, u kojem su igrali braća Vujović, Slišković, Šurjak, Gudelj, Krstičević, Primorac, i bio jedan od najboljih timova Evrope.

U Zvezdi trener je bio Branko Stanković, Džajić je sad bio direktor, samo dvije godine ranije u rukama je bio pehar Kupa UEFA, milion šansi u finalu, autogol Jurišića dao ga Menhengladbahu.

Ali, bila je to Zvezda koja napada svakoga, naš Nino Jovanović moderni desni bek, isto tako Jovin na lijevoj strani, preteče današnjih ful bekova. Odlazak na San Siro ipak sa brigama, još bez Pižona, a Inter je bacao sve karte na to.

Ekipa Berselinija u krizi u Kalću, sa glavnom zvijezdom Altobelijem, bez Hansi Milera, igrao je poznati austrijski vezista Prohaska, potom Mimo Kazo koji je ponikao u Fiorentini sa Antonjonijem, pa Muraro, kapiten štoper Bini, Bepe Barezi koji je te godine otkrio žene i diskoteke i pogubio se (brat Franka Barezija), golman Bordon.

Utakmica odlična, Zvezda je uzvraćala hrabro na njihove napade, ali tačno na kraju poluvremena šut iz daljine Kaza savladao je Simeunovića, koji je mijenjao Stojanovića (starijeg Diku). U nastavku Simeunović brani penal Altobeliju, potom ga povređuju pa mora da brani treći golman Živanović.

Ipak, Šestić pravi pometnju, namješta sjajno zicer Srebrenku Repčiću i junačkih 1:1! Umalo i pobjeda u finišu. Svi su mislili da je prolaz tu, preko 100 hiljada ljudi na Marakani, pekao se vo prije revanša, ali rani gol Murara i noć košmara.

Koliko je Zvezda bila bolja, vratio se i Pižon, on i Šestić su pravili šanse, bilo je više od deset stopostotnih, pritisak ogroman, lopta nije htjela u gol. Savić, Borovnica, Janković (novi, Milan). Jedan od najbolnijih poraza jer ova ekipa je mogla do kraja, a rival u polufinalu bi bio opet Real, sada sa Boškovom na čelu, koji će izbaciti Inter.

Poraz koji je zvezdaše zabolio koliko onaj nestvarni od Panatinaikosa u polufinalu '71. Mnogo drugačiji osjećaj biće sedam godina kasnije protiv super Milana Ariga Sakija, iako sličan film. 

4. mart 1987. Zvezda-Real 4:2

Opet je prošlo šest godina. Protiv Intera i godinu kasnije protiv Ivićevog Anderlehta su bili posljednji pokušaji generacije Pižona, Savića, Šestića, Filipovića, Krmpotića, Jovina, Miletovića, da osvoji Evropu, vječni san ovog kluba. Oni su napunili 28 godina i pošli u inostranstvo, ali još dok su bili tu sazrijevali su braća Milko i Boško Djurovski i igrali dosta, kao i Janković, Đurović, a ljeta '83. su dovedeni asovi poput Mrkele i Elznera, izmakao je Kranjčar. Kasnije su stigli napadači Halilović i Musemić, a tek kad je 1986. iz Niša doveden Dragan Stojković napravljen je kalibar za napad na Evropu.

Nakon Šajberove rašomonijade i haosa u YU fudbalu, Zvezda se našla u eliti, osvetila se Panatinaikosu, lako prošla Rozenborg i u četvrtfinalu naišla opet na Real Madrid, koji je osvojio dva vezana Kupa UEFA i išao kao nikad da vrati Euro krunu. Vodio ih je Holanđanin Leo Benhaker, pojavila se super generacija poznata kao "Kinta de Buitre", po zvijezdi Emiliju Butragenju, dakle on, Mićel, Sančiz, Martin Vaskez i Pardeza. Sve su prošli zajedno od pionirskih dana, blistali već za Španiju na SP u Meksiku.

Ali bili su tu još i stari asovi Santiljana i Huanito, kao i svjetski prvak Argentinac Valdano, pa i dalje Kamaćo, Ćendo, Bujo, Galjego, i zastrašujući Meksikanac Ugo Sančez, čuven po makazicama i 37 golova u ligi! Velibor Vasović je imao tešku jesen, ali podigao ekipu i hrabro govorio da će napasti Real.

Beograd je bio pod snijegom, ali opet 100 hiljada gledalaca, a bilo bi i 500 hiljada da je moglo. U špicu nema više Musemića, igra "lane sa Korane" Boro Cvetković, iza njega Mrkela i maestralni Stojković. Sredinu su držali Boško Đurovski (brat Milko zbog Piksija otišao u Partizan), Đurović i Janković, kao tzv. moderni half.

Početak ubitačan, zicer Mrkele, pa gol Boška Đurovskog, a već u 7. minutu penal za Real. Stojanović brani Sančezu i Real je u šoku. Lob Đurovića za 2:0, Cvetković dribla Buja i poluvrijeme 3:0! A igra je obećavala da može i još, plesala je Zvezda. Ali kao dvije sezone ranije na Kantridi Real se vratio, Sančez 3:1, onda penal Jankovića za 4:1, ali još jedan penal Uga Sančeza 4:2. Janković već u aprilu senzacionalno ide u Real i odmah im donosi pobjedu u Hihonu!

Ali tog 4. marta najbolje su zapamtili Stojkovića, njegove driblinge i kontrolu igre. Revanš je bio druga priča, vratio se Butragenjo i odmah dao gol, onda je Zvezda vezla dobro, ali Sančiz glavom donio potrebnih 2:0. Igrao je vječni Santiljana, strijelac iz 1975., umjesto Valdana, i nama kobni Huanito, ušao je Martin Vaskez, kasnije zvijezda Torina, kao i Solana.

Bio je to moćni Real, ali neće prekinuti svoj post zbog Bajerna, a ostale su brojne priče o regularnosti tog revanša. Čekaće se ipak da se Stojkoviću priključe i asovi poput Savićevića, Pančeva, Prosinečkog, Belodedića, za završni udarac. Ali igra kući protiv Reala ostaje jedna od najboljih ikada.

Inače, Realov rođendan je 6. mart i sva ta bliskost datuma davala je posebnu boju ovim mitskim duelima. Real obično nije imao sreće na rođendan, osim kad je golom Raula savladao Juve '96., ali otkad su na 100. rođendan izgubili finale Kupa Kralja od La Korunje 1:2 2002. više ga i ne slave!

4. mart 1992. Panatinaikos-Zvezda 0:2

Stižemo do kraja ove priče. Zvezda je ovdje već prvak Evrope i svijeta, nije više san nego java. Iako je nakon 0:3 u Kelnu, ona sjajna ekipa koja je razbila Njemce u oba meča, pucala od snage i golova, protiv Žalgirisa odigrala vjerovatno najbolje poluvrijeme u istoriji kluba, rekla da je umorna od čekanja - Lukić zato pošao u vojsku, Piksi u Marselj, zlatno vrijeme je tek dolazilo. Sazreo je Jugović, vraćen ekspres Binić, doveden iz Vojvodine Mihajlović, a Prosinečki odigrao sezonu karijere, kao i Pančev.

Uz Savićevića na vrhuncu, a takvog majstora 1 na 1 Jugoslavije je vidjela samo u Šekularcu i Šestiću, nijesu takvi bili ni Stojković, Sušić, Slišković, Džajić ili davno Milutinović. Poklopilo se sve za ostvarenje sna, bili su tu još i naši Radinović, Marović, Šabanadžović. Ovaj 4.mart '92. nas dovodi do Olimpijskog stadiona u Atini, već je novi format, u pitanju je treće kolo grupne faze iz koje se ide pravo na Vembli u finale!

Rat uveliko bukti, nema više Hrvata i Slovenaca u ligi, nema Prosinečkog u Zvezdi (u Realu je), kao ni Binića, ali je zlatni kostur ipak tu, a dodat je majstor iz Proletera Ilija Ivić, junak drugog kola protiv Anderlehta. Iako je igrala po Mađarskoj i Bugarskoj Zvezda stiže na domak novog finala, a Grci padaju oba puta. U ovom Atinskom meču junak je bio Pančev sa dva izuzetna gola, čak je dobio i aplauze, a dan prije meča na granici se potpisao kao Makedonac, i kako Grci to ime ne priznaju njegovoj zemlji, bio pod neviđenom hajkom njihovih medija.

Bila je to još uvijek moćna Zvezda, nakon što ih je dobila i u Sofiji došla je do meča odluke sa Sampdorijom sa bodom više, i čak i remi je vodio na Vembli. Čak je i povela raketom Mihajlovića koju Paljuka nije ni vidio, ali potom pala 1:3 pred klasom Manćinija i Vialija, ali daleko od svoje Marakane i sa ratom koji je rušio sve, bilo je jasno da odlaze Pančev, Belodedić, Savićević, a otišli su i Mihajlović, Jugović, Najdoski, Stošić, svi redom.

Odmah su došle i sankcije UN, sportsko izgnanstvo, nezapamćena inflacija. Ovaj 4. mart je i dan danas posljednji Zvezdin rođendan u Evropi, sa zlatnom generacijom i ratom otišlo je sve, nikad više nije prezimila u Evropi. Bila je blizu već '96. sa Pericom, Stankovićem, Jovičićem, Njegušem, Živkovićem, Pantelićem, protiv moćne Barse s Ronaldom, Đovanijem, Figom, Stoičkovom, Gvardiolom, Blanom, Enrikeom.

Bila je blizu i s Piksijem kao predsjednikom 2005. kad je pala Roma 3:1, pa šok gol Gameira u Strazburu, ili 2:3 s Bajernom 2007. Bilo je tu dobrih generacija, talenta je bilo uvijek, navijači fanatični. Ali nikad ni blizu kvalitet kao nekada, a svijet se puno promjenio, do vrha sada stoji puno giganata i prije svega puno miliona eura.

Zato ovaj projekat sa Grofom koji je iz ničega doveo do 21 pobjede u nizu, a od besparice ipak nastala ekipa sa i mladim i iskusnim igračima dobrog nivoa, pa strancima poput Vieire, Ibanjeza, Edsona, Le Taleka, sa titulom već u rukama i pripremama za jul i kvalifikacije, obećava da će nešto da bude.

Euforija i nada se ponovo rađaju, ali put je mnogo teži nego prije 40 godina. Ipak, desiće se i peti 4. mart. Prije ili kasnije.