"OKAMOVA OŠTRICA"

S.Đurđić: Hitler iz našeg sokaka

Šta je najmanji zajednički sadržalac Mandićevog redarstvenika, Glavaševog bojovnika i Zukorlićevog zelenokošuljaša? - nedoumica je o kojoj sam polemisao s Vilijamom od Okama. Ponudio mi je, kako on to uobičajava, jednostavno rješenje.

Пише: Види све колумне

Gledajući propagandni egzercir redarstvenika DF-a, s jurišnom koračnicom “Onamo, `namo..“, koja je, inače, uglazbljena kao himna, pade mi na um Vilijam od Okama. Taj franjevački fratar iz četrnaestog vijeka, inače vrsni logičar, smatrao je da prilikom zaključivanja pretpostavke ne treba umnožavati, ako nema prijeke potrebe, te da je najjednostavnije objašnjenje uglavnom i najbolje. Lecnuo sam se jer me je, gluho bilo, ne samo “princip Okamove oštrice”, nego i subliminalni rediteljski Inforsov naum, naveo da mi se privide nekakve smeđe košulje.

Kako je ta optička varka potrajala, jer sam jasno nazirao crne uniforme sa žutim fluorescentnim trakama, panično sam se dohvatio her Googlea i našao stručni naziv za moj daltonizam - Sturmabteilung!

“Eureka!”, graknu iz mene Vilijam od Okama. SA, iliti Sturmabteilung, osnovala je Nacistička stranka koja tridesetih godina prošlog stoljeća  bila tek u nastajanju, pa joj je bila potrebna neka vrsta privatne zaštite koja bi čuvala njihove političke skupove od komunista koji su ih redovno napadali. Kada je Hitler došao na čelo nacista počeli su u stranku primati bivše vojnike i od njih su napravili paravojni ogranak stranke. Okam je sve logički uklopio.

Budući da me je bog stvorio da počnem razmišljati tamo gdje drugi prestaju, počeo sam unutrašnji dijalog s engleskim logičarem.  Jes` da DF desničari, ali daleko je od nacizma, više su narcisti, jes` da misle kako im komunisti rašćeruju skupove, ali ovi vladajući i komunizam su k`o bog i šeširdžija, i jes` da su DF-ovi redarstvenicii bivši ratnici, ali nijesu naoružani. Konačno, Mandić jes` vojvoda, ali je, brate, svjetlosnim godinama daleko od Firera, velim ja crnoriscu.

Ali ni fratar nije sjedio skrštenih ruku. Kad sam se najmanje nadao tutnu mi pod nos onog Glavaša iz Hrvatske. Okamove informacije kažu da je Branimir  osnovao Slavonsku sokolsku gardu nauman da brani kršćanstvo  i hrvatsku opstojnost na njenim povijesnim nacionalnim i državnim prostorima. I dok javnost još raspravlja o pravoj ulozi garde, u kojoj je tridesetak mladića, ona se svakodnevno širi. Sami ističu da je uloga garde čisto protokolarna, te da će uskoro preuzeti redarstvene dužnosti, pa će stranka, na taj način, uštedjeti i novac.

Opet partijska vojska, veli Okam i mašući smeđom košuljom, opet mi ponudi najjednostavnije rješenje. Naravno, ni ja se ne predajem nego branim Branimira Glavaša. Bogoradim te kako je on star i bolestan, takoreći piše nosom po zemlji, te da ne može taj gerelj srušiti hrvatski demokratski sustav koji je usaglašen s evropskim stečevinama.

Ali, fratar je uporan ko` đavo. Opet mi iz sjećanja izvuče, ovog puta, nećete vjerovati – muftiju. Onog Zukorlića, brate, mirotvorca novopazarskog. Podvižnika čiju gardu moj franjevac, po defaultu posadi uz Handžar diviziju. Ali, ni tu se ne zaustavi – u mislima mi postroji, u potiljak, Glavaševog bojovnika s crnom kapom,  Zukorlićevog zelenokošuljaša pod crvenim fesom i  Mandićevog redarstvenika u žutom đubretarcu.

Šta da kažem, fratar me je prićerao uz duvar. Još kad me podsjeti da vojvoda Mandić nije angažovao bašibozuk, no pripadnike elitnog sedmog bataleona, ljude sa zavidnim demokratskim iskustvom ratnika iz ko zna koje sve balkanske vukojebine, te da ih njegova marketing služba toplo preporučuje kao garantiju bezbjednosti i civiliziranosti prosvjeda, nije mi preostalo ništa drugo nego da Vilijamu od Okama pružim ruku. I da zaključim kako Momci iz Brazila nijesu filmska fikcija. Nego da se jedan od njih naselio tu, preko puta... U našem sokaku.