M.V.

Presudom Apelacionog suda povrijeđen zakon u korist okrivljenog za pranje novca

Vrhovni sud Crne Gore presudio je da je Apelacioni sud Crne Gore povrijedio zakon u korist okrivljenog, R.Š. oslobodivši ga optužbe  da je izvršio produženo krivično djelo pranje novca. Vrhovni sud je tako  usvojio Zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva.

U obrazloženju presude Vrhovni sud konstatuje da je presudom Višeg suda u Podgorici, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda Crne Gore, okrivljeni R. Š. oslobođen  optužbe da je izvršio produženo krivično djelo pranje novca, tako što je  u više navrata, u periodu od septembra 2015. do decembra 2016. godine na teritoriji Crne Gore izvršio konverziju novca u ukupnom iznosu od 77.183 američka dolara u 68.842 eura, a taj novac zatim upotrijebio za renoviranje kafe bara u Bijelom Polju. 

Za takav svoj pravni stav, kako kažu, Vrhovni sud navodi da nižestepeni sudovi nalaze da nije dokazano da je okrivljeni učinio djelo za koje je optužen tj. da nije dokazano da je okrivljeni u navedenim zemljama (Ruska Federacija, Italija, Slovenija, Portugal i Njemačka) pružao usluge taksi prevoza, koji predstavlja djelatnost javnog prevoza putnika u komercijalne svrhe, te da ni jedan dokaz proveden u postupku ne upućuje na zaključak da je okrivljeni pružao usluge turističkog vodiča licima koja su ga angažovala.

Apelacioni sud nalazi da je, za postojanje krivičnog djela pranje novca iz čl.268 KZCG, neophodno utvrditi da je novac ili druga imovina pribavljena krivičnim djelom, te da je tužilaštvo bilo dužno da dokaže da novac ili imovina potiču iz nekog krivičnog djela, što znači da u postupku moraju biti dokazani samo objektivni elementi bića predikatnog krivičnog djela iz kojeg potiče novac ili imovina koja je predmet krivičnog djela pranje novca. Apelacioni sud nije na relevantan način cijenio činjenicu da je okrivljeni u svojoj odbrani pred Specijalnim državnim tužilaštvom izričito naveo da je u inostranstvo išao kako bi pružao taksi usluge i usluge turističkog vodiča strancima koji bi ga u inostranstvo angažovali, te nije sporio ni u jednom trenutku, u toku krivičnog postupka, da za preduzimanje svojih radnji u inostranstvu iz kojih je stekao novac, nije imao bilo kakvo odobrenje ili saglasnost nadležnih organa zemalja u kojima je obavljao tu djelatnost. Takođe, okrivljeni nije sporio, a što je dokazano u dokaznom postupku provedenom pred Višim i Apelacionim sudom, da je u više navrata izvršio konverziju novca koji je zatim upotrijebio za renoviranje kafe bara u Bijelom Polju", piše u saopštenju.  

Dodaje se da je okrivljeni znao da je navedeni novac pribavljen kriminalnom djelatnošću, što potvrđuje činjenica da je okrivljeni konverziju vršio u više navrata u manjim iznosima, da bi se izbjeglo postavljanje pitanja porijekla tog novca, odnosno upravo u namjeri da se prikrije i lažno prikaže porijeklo istog.

"U presudi, Vrhovni sud navodi da međunarodne konvencije i standardi iz ove oblasti, koji su prihvaćeni i našim Krivičnim zakonikom i Zakonom o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma, zahtijevaju da novac potiče od kriminalne djelatnosti, pri čemu fokus treba imati na širi kriminalni kontekst, umjesto ograničenja na određena predikatna krivična djela. Za postojanje krivičnog djela pranje novca, osim saznanja okrivljenog da novac potiče iz kriminalne djelatnosti, ne postoji obaveza opisivanja, utvrđivanja i preciziranja konkretne kriminalne djelatnosti iz koje novac vodi porijeklo, već je samo potrebno utvrditi da postoji nezakonito porijeklo predmetnog novca. Imajući u vidu navedeno, ali i nespornu činjenicu da obavljanje predmetnih djelatnosti predstavlja krivično djelo, odnosno prekršaj u zemljama gdje je djelatnost preduzimana, a što je potkrijepljeno izvodima iz materijalnih propisa koji su provedeni na glavnom pretresu, u dokaznom postupku pred nižestepenim sudovima, jasno je da je u konkretnom slučaju novac koji je bio predmet unošenja i konverzije u Crnoj Gori, stečen kriminalnom djelatnošću. Pri tome, iz finansijske dokumentacije, koja je takođe provedena u dokaznom postupku, izvodi se zaključak, koji ni za nižestepene sudove nije bio sporan, da je konverzija vršena u dužem vremenskom periodu, u više navrata i u manjim iznosima", naglašava se u saopštenju. 

Međutim, upravo tu činjenicu su nižestepeni sudovi trebali cijeniti, kao odlučnu, u prilog zaključka da je takav način konverzije imao za cilj prikrivanje porijekla konvertovanog novca, a što u konkretnom nije cijenjeno.

"Nižestepeni sudovi, pri tom, gube iz vida da sve navedeno upućuje na zaključak da se očigledno radilo o kontinuiranom obavljanju poslova, od strane okrivljenog, koji su se sastojali u pružanju usluga koje po svojoj suštini jesu usluge taksi prevoza i turističkog vodiča lica koja su ga za to angažovala u toku 2015 i 2016 godine, za koje nije imao odobrenje, što dalje ukazuje da je te usluge okrivljeni vršio na nezakonit način i time pribavio novac koji je potom konvertovao u Crnoj Gori. Naime, u konkretnom slučaju su, po mišljenju Vrhovnog suda Crne Gore, ostvarene sve četiri faze pranja nova. Uzevši u obzir sve navedeno Vrhovni sud Crne Gore nalazi, kako se to osnovano ukazuje zahtjevom za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, da je presudom Apelacionog suda Crne Gore povrijeđen zakon u korist okrivljenog R.Š. Imajući u vidu da je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu okrivljenog, Vrhovni sud Crne Gore je, nalazeći da je zahtjev osnovan, samo utvrdio da postoji povreda zakona ne dirajući u pravosnažnu odluku", ukazano je u saopštenju.