Tufik Softić

Zaboravljeni zločin

Ubica 17 godina izmiče pravdi

Ovih dana navršilo se 17 godina od svirepog ubistva Anele Hodžić iz sela Trpezi kod Berana, a okrivljeni ubica Isad Muhović, koji je tada imao 44 godine, još izmiče pravdi i međunarodnoj potjeri. Slučaj u Bijelom Polju podsjetio je na to da ubice uprkos organizovanim potjerama mogu veoma dugo da se skrivaju, što potvrđuje i slučaj iz Trpezi. 

"Crnogorska policija je tada raspisala crvenu interpolovu potjernicu, koja je ješ uvijek na snazi. Pričalo se neko vrijeme da je na Kosovu, ili u Novom Pazaru, uglavnom, ubica još uvijek nije uhvaćen“, kazao je Portalu RTCG sagovornik iz beranske policije.

Iz policije objašnjavaju da je moguće da se ubica toliko krije u nekom velikom gradu, uz promjenu ličnog opisa i lažnu dokumentaciju. Isad je pomračenog uma jedne noći upao u kuću Hodžića u Trpezima, i Anelu, koja je imala 27 godina, ubio naočigled dva maloljetna sina, od tri i pet godina, kao i njene majke. 

Kao motiv ovog tragičnog događaja, navođena ja njegova opsjednutost prelijepom Anelom, koja ga je, međutim, uporno odbijala. Ni te kobne noći ona nije željela da izađe ispred kuće kada je Isad pokucao na vrata i dozivao. Iziritiran, ubica je  bahato, kakvu su mu osobinu uglavnom svi pripisivali, upao u sobu gdje je Anela, ne sluteći ništa, mirno sjedila sa sinovima kao i majkom. 

"Bez razmišljanja ili bilo kakve opomene on je izvadio revolver i hladno joj pucao u glavu. Onda se  okrenuo i nestao u noć. Sve se odigralo tako brzo da nijesmo stigli nikoga da zovemo u pomoć, iako je prva kuća rodbine udaljena svega dvadesetak metara“, ispričala je tada  majka nesrećne djevojke.

Jedan jedini metak bio je koban. Anela je neko vrijeme davala znake života i transportovana je do Berana.  Metak je pogodio u čelo i izašao na potiljak. 

Davala je neke znake života, ali već u Beranama bilo je jasno da nema pomoći. Ipak je hitno upućena za Podgoricu, ali je premunula u putu. Ubici je u tom haosu koji je nastao, i dok su ga svi tražili po Bihoru,  uspjelo da se vrati  prema gradu, do desetak kilometara udaljenog sela Police, i da se noć-dvije krije kod jednog svog prijatelja, u čijem bunaru je pronađen kolt iz koga je pucano. 

Prijatelj mu je omogućio da dođe čak i do mobilnog telefona sa kojeg je uputio prijeteće pozive rođacima nesrećne djevojke. Odatle se  nekako neopaženo domogao planine Cmiljevice, u blizini granice sa Kosovom, gdje inače Poličani imaju svoje katune. Policija je uzalud stezala obruč u tom pojasu. Isad je, po svemu sudeći, makar se tako vjerovalo, prešao ilegalno na Kosovo, o čemu je obaviješten UNMIK.

Tu mu se izgubio svaki trag, i do danas nema nikavih naznaka gdje je dalje mogao da ode.  Anelini rođaci sa nevjericom su izražavali nadau da ubica možda i nije otišao daleko, i da tih dana nije uspio da stigne do zapadnoevropskih zemalja, gdje je nekada boravio. Tamo su odmah svuda istaknuti njegova fotografija i potjernica. Čim je majka nesrećne djevojke otišla i sama nazad za Njemačku, policija je odmah zadržala u dužem razgovoru i uzeli su sve podatke o ubici, tako da je bilo teško povjerovati da je mogao preći bilo kakav zvanični granični prelaz.

Gdje se sedamnaest godina krije Isad Muhović?

Da li je ostao na Kosovu, da li je prešao u Srbiju, Albaniju, Makedoniju ili stigao do zapadnoevropskih zemalja? Da  li je imao hrabrosti da se vrati u Crnu Goru, pitanja su na koja ni danas nema odgovora. Sumnja da bi Isad mogao da se,  možda,  krije u zapadnoj Evropi podgrijana je činjenicom da je on nekada živio u Švajcarskoj, gdje je, navodno, imao i porodicu. 

Tada je i visokotiražni list „Blik“,  koji se štampa u Cirihu,  plasirao potresnu priču o stravičnom Anelinom ubistvu i potrazi za Isadom. Iz te novine potvrđeno je da se za njim traga i u toj zemlji zbog  sumnjivih poslova. Naime, kako je tada pisao švajcarski list, Isad je uspio da u Švajcarskoj izdejstvuje socijalnu naknadu, i novac je primao i u vremenu dok je boravio u Crnoj Gori, prije, i u vrijeme  kada je počinio ubistvo. Anelinom smrću praktično se ugasio dom njenog oca, Hamdije Hodžića, koji je sticajem okolnosti izgubio život početkom te godine u saobraćajnoj nesreći u Minhenu. Upravo je tada kolo sudbine počelo da se okreće nizbrdo.

Anela, Hamdina miljenica i jedinica, vratila se sa svojom majkom u selo Trpezi kod Berana, kako bi završila ostavinski potupak. Iza oca je ostalo dosta imovine.  Sa sobom je u Crnu Goru povela i sinove, ne sluteći šta je tamo čeka i kako će tragično izgubiti život pred očima djece. Komunikativna i uvijek nasmijana, na zapadu vaspitavana, Anela je lako sklapala poznanstva u petnjičkom kraju.

Tako je bilo i sa Isadom Muhovićem koji je očigledno želio više od poznanstva sa njom. Anela nije to htjela i uporno ga je odbijala, sve do te tragične noći, kada je Isad pomračenog uma banuo na vrata njihove porodične kuće u Trpezima.

Dječaci su sjedili za stolom sa majkom i babom,  i ništa ne sluteći gledali mirno televiziju poslije večere. Bilo je oko 21 sat. Prohladna jesenja oktobarska noć. Anela nije željela da izađe iz kuće kada je Isad pozvao. Ono što je uslijedilo niko nije očekivao. Isad je hladno izvadio pištolj i mladoj ženi, pred očima njene djece i majke, ispalio hitac u glavu, a zatim sumanuto pobjegao u mrak. Mrak i danas prekriva ovaj slučaj. 

Taj nesrećni dan miholjskog ljeta i svetog mjeseca Ramazana, Hodžići tako, umjesto po ljepoti,  pamte po odlasku na vječni počinak njihove miljenice Anele.

Za njen vječni mir,  molitvu je na groblju upućivalo šest imama iz Berana i petnjičkih sela.