Igor Lasić  [ DW ]

17. 06. 2025. 08:38

Kupari: Slučaj hotela „Pelegrin“ – poraz cjelokupnog društva

Pogled s Jadranske magistrale u istočnom dijelu opštine Župa dubrovačka u Hrvatskoj proteklih dana i nedjelja lako se zaustavljao na povelikom oblaku prašine uz obalu kod mesta Kupari. I kako je taj dimni cvijet rastao u nebo, tako su se pod njim i pod kranovima neumoljive građevinske mehanizacije smanjivali obrisi dobro poznatog bijelog objekta. To je – odnosno, to je bio – slavni hotel „Pelegrin“, dragulj u kruni nekadašnjeg vojnog odmarališta „Kupari“ nadomak Dubrovnika. Uništen je u posljednjem ratu, a zatim i u poratnom periodu.

„Pelegrin“ i najveći broj ostalih djelova odmarališta ruše se da bi tu konačno, tri i po decenije nakon devastacije, neko sagradio novi turistički kompleks. Taj neko u stvari je izvjesni singapurski investitor, ali trebalo bi reći da su se prije njega u ulozi vlasnika zemljišta i potencijalnih ulagača pojavljivali redom Ivica Todorić, određeni ruski biznismeni, ali i bivši hrvatski ministar građevine Ivan Paladina. Lokalno stanovništvo i struka, inače, pozitivno gledaju na vraćanje tog prostora u turističku funkciju – ali to se ne odnosi na „Pelegrin“.

Poraz cjelokupnog društva

Sudeći po brojnim reakcijama u posljednjih osam do devet godina, otkako je krenula ozbiljnija priprema ovog zahvata, hotel je morao da bude – zaštićen. Naime, riječ je zaista o biseru kasne moderne, sagrađenom 1963. godine. Autor je bio tada mladi sarajevski arhitekta David Finci.

O svemu tome porazgovarali smo s Božom Benićem, koji je u prošloj deceniji bio na čelu Društva arhitekata Dubrovnika (DAD), koje bilo na čelu onih koji su se zalagali da se hotel očuva. Benić ni danas ne sumnja: „Rušenje hotela ’Pelegrin’ je poraz cjelokupnog društva, jer jedna nacija može da se prepozna upravo po svom odnosu prema baštini.“

Čitava priča, kako je se i on prisjeća, na samom početku krenula je pogrešnim, politički uslovljenim smjerom koji je diktirala država kao vlasnik hotelskog kompleksa u Kuparima. Najprije je jednim sporazumom iz 2015. utvrđena obaveza uklanjanja svih postojećih zgrada odmarališta, osim hotela „Grand“, najmanjeg i najstarijeg. Božo Benić, danas načelnik Upravnog odjeljenja za urbanizam, prostorno planiranje i zaštitu okoline Grada Dubrovnika, još uvijek se pita kako je moguće da jednoj takvoj strateški važnoj odluci nije prethodila adekvatna stručna i naučna evaluacija.

„Odnosno, utvrđivanje kulturno-istorijske vrijednosti postojećeg građevnog fonda. Umjesto toga, jednim potezom pera naloženo je uklanjanje svih postojećih građevina osim ’Granda’ – koji, uzgred budi rečeno, nema ama baš nikakvu građevinsku, osim istorijske vrijednosti“, procjenjuje Benić, uz napomenu da je iste godine donesena odluka Vlade Hrvatske o izboru investitora i davanju koncesije na pomorskom dobru. „Potom je u martu 2016. sklopljen Ugovor o realizaciji projekta Kupari I između Republike Hrvatske i firme ’Avenue ulaganja’, i to na period od čak 99 godina!“

Ekspresno odbijanje zahtjeva za spas

To, prema Benićevim rečima, znači da je država samoinicijativno uslovila rušenje kompleksa i pronašla investitora kojem je na određeni način dala gotovo odriješene ruke u promišljanju buduće izgradnje na prostoru kojim će on upravljati čitav jedan vijek. „Već tada je Društvo arhitekata Dubrovnika, uz podršku drugih nacionalnih strukovnih organizacija i institucija, zatražilo hitno donošenje akta o zaštiti hotela ’Pelegrin’, što je nadležno Ministarstvo kulture ekspresno odbilo“, podsjeća za DW Benić, tadašnji predsjednik Društva.

Ministarstvo i njegovi konzervatori sugerisali su da je zaštitu moguće sprovesti i kroz prostorne planove, a ne isključivo rješenjem te državne institucije. U međuvremenu je Društvo arhitekata započelo naučno-istraživački rad u cilju naučne evaluacije hotela, a pokrenuli su i niz drugih aktivnosti u cilju senzibilizovanja javnosti o značaju i vrijednosti hotela. Svejedno, dalji zahtjevi za spas „Pelegrina“, u sklopu procesa izrade prostorno-planske dokumentacije pri opštini Župa dubrovačka, odbačeni su, kao i oni na nivou ministarstva.

Jedinstvena arhitektonska avangarda

Božo Benić, međutim, smatra da veliki državni posao izdavanja koncesija sa što jednostavnijom i bržom procedurom ipak ne bi smio da bude prihvatljiv u tom vidu. On zato ukazuje na nedostatak državnog tijela s potvrđenim stručnjacima iz oblasti arhitektonske problematike, a to se naročito odnosi na modernističku baštinu. „Nažalost“, zaključuje Benić, „’Pelegrin ’je srušen uprkos tome što je bio jedinstven primjer u svijetu tada kada je izgrađen, s primjenom jednotraktnog galerijskog tipa s centralnim atrijumom kao inovativnim tipološkim modelom.“

Taj model, kao što smo saznali u ovom razgovoru, tek će se kasnije pojaviti u obliku velikih, višespratnih i natkrivenih atrijuma koji će u potonjem tipološkom razvoju hotelske arhitekture postati višenamjenski javni i društveni hotelski prostori. To će naročito biti vidljivo u kasnijim američkim primerima, kao što su Portmanovi hoteli Hajat s kraja šezdesetih i kasnije. Tim više, rušenje hotela „Pelegrin“ nema nikakvog opravdanja, po mišljenju Boža Benića, jer je on mogao i morao da bude obnovljen, pa makar i u nekoj drugoj namjeni.

Trajna institucionalna paraliza

„U svemu tome naročito je porazno da se pritom i falsifikuje istorija, pa se za stanje hotela jedino i isključivo krivi rat. Tačno je da je bilo direktnih pogodaka tokom rata, ali hotel je nakon povlačenja okupatora 1992. bio u funkciji i u njemu je bila smještena Hrvatska vojska. Kuhinja je bila u punom pogonu! Prava devastacija započela je tek kada se vojska povukla početkom 2000-ih, a kada je kompleks ostao bez nadzora. To je istina koja je fotodokumentovana i koja samo potvrđuje da je slučaj hotela ’Pelegrin’ poraz cjelokupnog društva koje čak ni danas nije svjesno kakav smo kapital imali“, dodao je na kraju Benić.

Slično rezonuje i Helena Puhara, viša kustoskinja u obližnjoj ustanovi Muzeji i galerije Konavala, koja se ovim povodom prisjetila jednog dijela Ane Požar Piplice iz 2018. godine. Tim video-radom, umjetničkom intervencijom pod naslovom „Domjenak u muzeju suvremene umjetnosti Pelegrin“, autorka je zabilježila stanje hotela „Pelegrin“ u datom trenutku. „I otvorila prostor za njegovo novo čitanje – meni, učesnici tog performativnog čina, tada još s nadom, gotovo ironičnom, u mogućnost njegova spasenja. U video-radu, u kojem upravo arhitektura koje više nema postaje nosilac radnje, umjetnica inscenira naoko paradoksalnu situaciju: prijateljsko druženje i svečani prijem unutar ruševine“, smatra Puhara.

„Ono što nas ’Pelegrin0 u svojoj propasti uči, i što je Ana Požar Piplica anticipirala“, tumači ona, „jeste činjenica da se odnos prema kulturnoj baštini danas odvija između povremene empatije i trajne institucionalne paralize. Struka je rekla svoje, argumentovano i jasno, ali to nije bilo dovoljno. Nije bilo političke volje da se posluša, niti infrastrukture koja bi prepoznala dugoročne vrijednosti mimo kratkoročnih interesa. Ministarstvo kulture – koje bi po definiciji trebalo da štiti najosjetljivije slojeve našeg prostora i pamćenja – priklonilo se politici.“

Ne izdvojen slučaj – nego simptom

„Lokalna samouprava, produžena ruka iste političke strukture koja pokazuje trajno nerazumijevanje, ne samo prema modernističkoj baštini, nego i prema sopstvenom kulturnom identitetu, a na kraju i prema odgovornosti za prostor, takođe. Na pitanje zašto ’Pelegrin’ nije zaštićen danas je gotovo nemoguće odgovoriti – ne zato što odgovora nema, jer on je jasan, nego zato što on više nema efekta. Gotovo je. Izuzetno arhitektonsko djelo je srušeno. A ono što se dogodilo ’Pelegrinu’ nije izdvojen slučaj, nego simptom“, poentira kustoskinja Puhara.

To je, po njenim riječima simptom politike koja se ne bavi zaštitom i valorizacijom prostora – najvrjednijeg resursa – nego selektivnim brisanjem određenog segmenta ne tako davne, ali ideološki nepoćudne istorije. „Svjedoci smo da se poslednjih decenija arhitektura koja otelotvoruje univerzalne ideale – vrijednosti koje današnja politika i administracija jednostavno nemaju, niti razumiju – namjerno ideološki pogrešno interpretira kako bi se lakše uklonila iz kolektivne memorije“, mišljenja je Helena Puhara. Zato i jeste uvjerena da ono što ostaje nije samo gubitak jedne građevine, već potvrda neke dublje bolesti.