KNJIŽEVNA KRITIKA

Obala morskih struja

U slikarstvu platno zna da bude podjednako važno kao i naslikano. Shodno tome, u književnosti, Osterov Njujork u Njujorškoj trilogiji je, primjera radi, istovremeno svjedok i akter čovjekovih priča. Gradovi ujedno znaju biti pasivni posmatrači i elementarni učesnici; isto se može reći i za London Miloša Crnjanskog, ali i za varoš ili oblast bilo kojeg drugog poznatog ili opskurnog autora ili autorke dok piše o lokaciji – makar, simbolično, i izmišljenoj – koju je po svemu sudeći nemoguće apstrahovati iz njihovog opusa, ako ne i karaktera.

Piše: Ratko Radunović

U zbirci sastavljenoj od 18 priča, Obala morskih struja, pjesnika i filmskog kritičara Radenka Savića, taj mitski prostor je Boka Kotorska, samo što umjesto istorijske, autor, kao i te kako osobitu promjenu, svojim generalno problematičnim i otuđenim likovima za sporednog pater familiasa podmeće – savremenu Boku.

No, koliko jedan pisac, i to još u pripovijetkama, plauzibilno može da se suoči sa stanjem otuđenosti u današnjoj Crnoj Gori? Njegov posao je da pribilježi silno mnoštvo i da se, mogućno, zabavlja dok to čini, kao recimo u pričama „Diznilend, Vrbice“ ili „Pun promašaj“.

„Diznilend, Vrbice“ se otvara „šiljatom sjenom čempresa“ koja, poput kazaljke, pokazuje na raku u zemlji koja tek treba da primi mrtvog čovjeka. Tragedija će se neizbježno pretvoriti u komediju kada sin koji sahranjuje oca shvati da se taj ukop koristi za marketinšku i tržišnu promociju gdje duhovnosti nema ni u tragovima. Sa druge strane, u priči „Svega je tu bilo“ imamo pisca sa previše nedovršenog materijala, ali i pred, možda, posljednjim hirurškim zahvatom na koji će ikada poći. Njegova dilema – a i svih pisaca – jeste: da li uopšte iko mari? Cinik ili ne, želim da vjerujem da nikada nećemo saznati da li Savićev lik tačno misli na sebe ili na svoje pisanje. Njoj srodna pripovijetka, bucatijevskog kvaliteta, „Čarolija kitnjastog lahora“ daje nam glavnog junaka svjesnog vlastitog pisca koji ga namjerno stavlja pred svakojake prepreke – ne bi li se naslađivao njegovom konfuzijom.

Savićevo riješenje za određenu otuđenost svojih likova jeste da pomenuto mnoštvo vidi kao niz maski koje, naposljetku strgnute, prikazuju jedno prostrano umorno i neupotrebljivo lice u paklu izolacije – prepoznatljivo na isti način kako kod nas, tako i van naših granica.

U možda i najboljoj priči, posljednjoj i svakako najdužoj, „Sonetu“, Kotor u ulozi Crne Gore – kao što to decenijama već biva – eksponencijalno posustaje, kao uostalom i majka koja se bori protiv opake bolesti. Sistemski problemi se ovdje čak i ne kritikuju koliko se zaobilaze, entropija je datost u kojoj treba preživjeti. Druga majka u „Plavom anđelu“ nakon smrti kćerke preživljava, ali je pitanje da li ostaje živa. Kada joj se preko preko eksperimenta u VR tehnologiji omogućava susret sa djetetom, ta svrsishodna lažna drama će je ponukati da uvidi da je ćerkinu tragediju rabila kao izgovor za sve loše odluke koje je u međuvremenu napravila, pa i depresiju u kojoj je uživala.

Sljedeća mater, mučenica Vida, paradigma svih naših starijih majki, u istoimenoj njenoj povijesti, nakon muževe smrti spoznaje da je tokom cijelog života, gdje je bila programirana da svakome ugađa, recipročno tome zapravo ostala u svačijem zapećku. Stoga će odlučiti da od nakupljenog muževljevog smeća u radionici napravi osvijetljenu pozornicu gdje sada niko neće moći da je ne vidi niti zaobiđe.

Kroz izvjesnu hladnoću koja ju je nemoguće odijeliti od ekstremne racionalnosti, upravo su nelogičnosti i neuviđavnosti čovjekove podsvijesti ono što, u najboljim pričama, očito najviše zanima ovog autora. Istina je da Kotor nije egzotičan kao Tanger Pola Boulsa, ali to ne znači da se i ovdje nećemo sresti sa univerzalno nedokučivim, mračnim ili depresivnim, dijelovima ljudskog uma.

Ratko Radunović (Metafizički monstrum – i druge recenzije i kritike, 202