Nataša Novović

Osmi mart 13. jula

Kad bi postojala neka nagrada na temu - kako upropastiti sve divno iz svoje istorije Crna Gora bi neizostavno bila jedan od najozbiljnijih favorita na vascijelom svijetu. A tako mala.

Пише: Nataša Novović Види све колумне

Sjećate li se one gospođe koja je na pitanje: "Šta je 14. februara?" odgovorila: "Osmi mart". E, tačno to smo mi napravili od najznačajnijeg datuma u sopstvenoj istoriji.

Decenijama je 13. jul bio Dan ustanka crnogorskog naroda. Ili Dan ustanka naroda Crne Gore. Pošto je to ovdje važno. Slavio se dan kada je narod Crne Gore ustao protiv fašista, jer su glavari na Cetinju, dan ranije, na Petrovdanskom saboru, odlučili da Crna Gora bude država pod patronatom fašističke Italije.

U svim udžbenicima istorije za vrijeme socijalizma bilo je istaknuto kako je ustanak bio opštenarodni. Ni danas to niko ne negira. Dakle, na istoj strani su bili Milovan Đilas i Pavle Đurišić. Šta je bilo tri ili pet dana poslije, da slučajno imamo pameti – manje bi bilo bitno.

Šta se sve dešavalo nakon 14. jula, pošto je pala Bastilja, koliko glava je odletjelo i koliko se krvi prolilo i ko je koga izdao, pa niko u Francuskoj ne misli da toga dana nije praznik.

Povodom najvažnijeg dana francuske buržoaske revolucije Francuzi objavljuju: "Kada pomislimo na 14. jul, mislimo na pad Bastilje, 14. jula 1789. godine, ili 'Dan Bastilje' kako ga u nekim zemljama nazivaju. Za Francuze, 14. jul je prilika da se okupe i zajedno proslave taj datum."

Da imamo pameti, i mi bismo se zakleli u taj jedan dan kad su naši preci bili zajedno na strani dobra. Ali, prekrupan je to zalogaj za nas.

Pored toga, neko se sjetio da je 13. jul važan i zato što je na taj dan, na Berlinskom kongresu 1878, Crna Gora priznata kao nezavisna država. I tako je 13. jul postao Dan državnosti.

Iako se o Kraljevini Crnoj Gori nije puno učilo u doba socijalizma, činilo se da je svima u redu da se obilježava i taj datum.

Trinaesti jul iz Drugog svjetskog rata je već uveliko ušao i u istorijsko pamćenje i u narodne običaje. Niko se nije bunio da tamo ili ovamo po crnogorskim varošima ode na sabor, ili da se saboru smije – po izboru.
I sve je to ličilo na dobro.

Ali, onda su došle horde pametara i oslobodilaca. Zapravo je neumjesno nabrajati šta ko od njih ima da zamjeri 13. julu, kao i razmatrati ko je, a ko nije na koji prijem došao. Kako bi s puškom krenuli, kad ne umiju ni da se lijepo obuku i pođu da popiju čašu šampanjca?

Ipak, posebno su se istakli oni pod Goricom koji su sebi dali pravo da procijene ima li trenutni podgorički gradonačelnik pravo da slavi praznik. Jer im se ne sviđa sa kim je u koaliciji. Saša Mujović, gradonačelnik Podgorice, izviždan je tokom ceremonije obilježavanja Dana državnosti Crne Gore i nije održao planirani govor. Dio okupljenih građana zviždao je pištaljkama i uzvikivao "fašisto" kada se Mujović pojavio na ceremoniji.

Da se oni koji su 13. jula podigli ustanak pitaju, zviždači ne bi dobro prošli. S koje god strane da se gleda.
Jednostavno, ne treba i ne može baš sve da bude podređeno ni sitnim, a ni krupnijim interesima. Možda bismo mogli da probamo da nađemo makar jednu jedinu stvar oko koje se svi slažemo. 13. jul je kao stvoren za to.

Samo što je nama, uprkos ovratnom busanju u istorijska prsa, važnije ko je koji sekretarijatčić zauzeo i nijesmo sposobni da nešto, prosto – poštujemo. Ne gradonačelnika, ne vladajuću koaliciju, nego datum i pretke koji su se za njega borili.

Ako crnogorsko društvo nastavi da ide putem kojim već neko vrijeme ide, a nema nikakvih naznaka da neće, definitivno će postati stvaran stih Matije Bećkovića: "Postojaće samo planine u kojima su nekada živjeli Crnogorci." Pa – kome pravo, kome krivo.