doc. dr Radoslav T. Stanišić

Filmska kritika: Do posljednjeg daha

Čuveni, do tada neviđeni pokret palca preko punih usana, paljenje cigarete na cigaretu zajedno sa šmekerski-facijalnim mizanscenom, bila je neodvojiva ikonografija našeg glavnog junaka.

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Mišel odlazi Patriciji, ona je student novinarstava, u slobodno vrijeme prodaje štampu na pariškim ulicama, ima svoje snove i ambicije.

Za reditelja Žan Lik Godara, Mišel - koga maestralno igra Žan Pol Belmondo postaje sinonim modernog heroja ili urbane legende. Godaru uopšte ne smetaju Mišelovi grijesi niti se on upušta u razloge koji su ga naveli na stramputicu.

Mišel krade automobil i prepušta se maštanjima i odlasku sa Patricijom u velike evropske gradove: Milano, Đenova, Roma u tom ukradenom automobilu pronalazi i pištolj i više nego nepotrebno, brzopleto, upucava policajca koji ga je želio legitimisati pored parkiranih kola u šumarku. Jureći preko polja u grad, bez prebijene pare u džepu dolazi kod svoje prijateljice, priča sa njom, ponaša se kao tinejdžer, igra se s plišanom lutkom majmuna. Lukavo joj krade novac iz novčanika , dok ova navlači suknju preko glave. Mišel mirno šeta ulicama uopšte ne želeći da se krije ili da pobjegne iz grada.

Razgleda izloge, iz jednog izloga se pojavljuje filmski plakat Hemfrija Bogarta, zastaje pred idolom, oslovljava ga sa Bogi, kao da su stari znanci.

Može se postaviti pitanje — zašto reditelji novog talasa toliko bježe od istine?

Nimalo slučajno — svi su oni, bez obzira na svoj talenat i senzibilitet, ipak ograničeni klasnim interesima i zato nastoje da se o čovjeku razgovara na besklasnom nivou.

Godar se odlučio da film snima kamerom iz ruke, i kao takav odgovara duševnom raspolženju i stanju našeg glavnog junaka kao psihološki profil i stanje svijesti.

Postignuto je vrlo izražajno kadriranje i pokreti kamere. Kasnije su ga kroz svjetsku filmsku produkciju dosta mladih reditelja prilično citirali.
Godar, međutim, bez obzira što o njemu mislili ili što u njegovim filmovima sve nalazili, ispoljava svuda vidno nespokojstvo. Stvarnost na njega djeluje emocionalno i on reaguje sasvim lično.

Mišelov način krađe automobila je vrlo originalan. Sačeka mušteriju da izađe iz kola, parti ga nekoliko koraka iza njega voze se čak zajedno i liftom, ovaj ode svojim poslom a Mišel pjevušeći se vrati nazad za kola. On nije anarhista, nije ubio zbog drugih, ili čvrstih uvjerenja u koja nepokolebljivo vjeruje.

Patricija i Mišel se ponašaju kao parvi nezreli adolescenti, pričaju, pričaju, puše, pogotovo Mišel pripaljuje cigaretu na cigaretu, dobije i pokoji šamar.

Ova sceni u hotelskoj sobi traje skoro dvadeset minuta.

Mišel priča o osvojim planovima, čini se da je više preokupiran cigaretama, palcom, glađenjem njegovih punih usana nego li samom Patricijom. Ipak, stiče se utisak da je to samo njegova poza, i da tako naprosto želi da fascinira Patriciju. I na kraju ove scene, kada su se naši akteri obukli za izlazak, slijedi, konačno – poljubac, na koji je gledalac čekao skoro dvadeset minuta!?

Godarov junak je sanjar ali nije sanjar o nekakvom drugom društvu. Svjestan je sasvim svojih postupaka ali to u njemu ne može da izazove nikakvo kajanje, bi da bude čovjek jedino kroz svoju slobodu.

Do poslednjeg daha je po svojoj kompoziciji klasičan film, na način kojim Godar komponuje film, same dijaloge a i ličnosti.

Na kraju, u predposlednjoj scenu filma u kojoj Mišel umjesto svojih omiljenih cigareta pije mlijeko iz boce i tom prilikom Patricija mu saopštava da ga je upravo odala policiji. On uopšte ne reaguje bučno, kako bi se uostalom i očekivalo u tom tenutku. U ovom filmu nema proizvoljnosti. Sve što se čini odabrao je Godar radi samog Mišela, radi sopstvenih shvatanja društva. Ostali bi voljeli da budu buntovnici, ali za to nemaju hrabrosti pa pristaju na konformizam i saučesništvo u ovom ubistvu. Nije li tu Godar našao i mjesta za svoju ličnu filozofiju?

Cijelim filmom se osjeća nespokojstvo što spasenja ne može biti.

Poslije provedene noći sa Mišelom, Patricija odlazi u obližnji bar i prijavljuje ga policiji, dok u tim trenucima Mišel sluša Mocarta. Izlazi nu ulicu, prijatelj mu pedaje torbu i pokušava mu ugurati pišolj u ruke, on ga odbacuje, ali zato mu policija puca u leđa.

Da je uzeo pištolj ponašao bi se kao svaki delikvent ili kriminalac, a Mišel ne osjeća u isebi da je takav. Zašto bi on prihvatio ovakav izazov? Ne bi li to bilo priznanje da su drugi u pravu? Više nije moguće u drugome naći čak ni ljubav a kamoli razumijevanje a kada je tako smrt nije samo sudbina nego i jedna druga sloboda. U svemu tome nema nikakve patetike posebno naglašenih pokreta, trivijalnosti, tako da Mišel ne očajava niti dozvoljava sebi da ga smrt odvoji od sopstvenih ubjeđenja i osjećanja.

Malo je, ipak, reći da je Godar stvorio jedno antikonvencionalno djelo, on je stvorio jedan apsolutno moderan film, pun neodoljive svježine, slobodnog nesputanog života. Godar tokom cijelog filma ne prestaje da nas šarmira. Ta stalna njegova potreba za tim facijalnim mizanscenom je upravo bila u toj namjeri šmekera koji želi da ostavi utisak , i ostaje dosljedan sve do posljednjeg daha, u toj završnoj sceni kada umire i šmeker i poza.

Patricija mu ne želi zlo, u to se uvjeravamo u posljednjoj sceni kada ona trči za smrtno ranjenim Mišelom niz ulicu.
Njeno lice je sažaljivo, međutim shativši da je to ipak surova činjenica i da je u tom posljednjem dahu Mišel je ne osuđuje niti grči svoje lice u prijetnu prema njenoj odluci i postupku; već je do kraja u svom elementu – šmekera.

Ipak, njena emocija pema njemu je nestalna i nije dokraja dokučiva... Mišel, onako smrtno ustrijeljen u nekom polu teturajućem trku dolazi do kraja ulice i do kraja svog mladog života. Pada na pločnik. Patricija dotrčava. Gleda ga. Cigareta iz usta pada.
Možda je nešto i želio da kaže, ali to više ni za Patriciju nije važno.

Osmjehuje se, zatvara sebi oči i svoj poslednji dah uputi njoj. Ona palcem pređe preko svojih usana, baš onako kako je to i on radio i, ode. Smrt je kraj ovog poraza. Reditelj ostavlja gledaocima da sami zaključe čiji je to poraz.

Ovaj Godarov film je izvan svih uobičajenih konvencija, ideja i automatizovanih navika.

(Autor je filmski i TV reditelj)