BOSANAC S PET ZVJEZDICA

VIDEO: Tajna istorija „Bijelog dugmeta”

Prvi bubnjar najvećeg rok benda bivše Jugoslavije, poslije četiri decenije, otkriva misteriju sarajevske rokenrol škole, piše „Politika”.

Zašto je svako ko je znao dva-tri akorda na gitari ili lupao u bubanj, želio da napravi svoju „supergrupu”? Zato što je to bio san koji su Sarajlije realno živjele. Ili „supergrupa” ili ništa!

Pa se onda nekome i posrećilo. Nijedna „supergrupa” nije nastala bez tog sna. Sarajevo nije bilo nikakav izuzetak. Tako je bilo i u Beogradu, Tuzli, Liverpulu, Kragujevcu, San Francisku, Kopru, Vlasotincu...

Ove godine se navršava punih 40 godina otkako Gordan Matrak nije sjeo za bubnjeve. Došlo vrijeme da stari roker, novinar i književnik, original „Bosanac s pet zvjezdica”, dešifruje misteriju sarajevske škole rokenrola. I da, konačno, otkrije tajnu istoriju „Bijelog dugmeta”.

Nedavno je beogradska „Prosveta” objavila njegov roman „Pismo u Lion”. Nije lak pisac – knjiga je teška tačno 1.170 grama. Nije ga lako ni slušati, brži je od svakog diktafona.
Tako je i lupao u bubanj. Takva mu je i životna priča.

– U Mostaru sam se rodio zato što me niko nije pitao gdje ću se roditi. A da su me pitali – ne bih se ja rodio ni u Mostaru ni u Sarajevu – nego u Beogradu. Moja majka Dragica je iz Sarajeva išla u Mostar da me rodi kod svoje majke, pa sam ja tako Mostarac koji nikad nije živio u Mostaru, ali sam sve do posljednjeg rata fanatično navijao za „Velež” – priča bubnjar.

Nego kako je takvog fenomena pronašao Goran Bregović? Brega ga je angažovao na preporuku frontmena tek ugašenih „Čičaka”, jedne od sarajevskih „supergrupa”, dan nakon što ga je popularni Paša Ferović čuo kako svira na brucoškoj večeri u nekom planinskom domu na Crepoljskom, dvije hiljade metara nad Sarajevom. U to vrijeme, Paša je bio ništa drugo do lokalni Džon Lenon!

Pričao mu Lenon Paša o nekakvoj „supergrupi” koja se već dugo pravi. Zvaće se „Jutro”...

– Da kaže za mene Goranu Bregoviću i Nuni Arnautaliću? Ja njemu rekoh – hvala ti, imam ja svoju supergrupu! Ne dadoh mu telefon, taman da je Erik Klepton.

Ali, sjutradan, zazvoni mu telefon. Goran Bregović na vezi, hoće da se vide. Otkud mu telefon, pita se Gordan? Dao mu Paša.

Ispiše Gordan i Brega kafu kod „Dese”, u bifeu na „Filozofskom”.

Priča o nastanku grupe „Jutro”, odnosno „Bijelo dugme”, posredno je u vezi sa „Indeksima”. Kada se Ismet Nuno Arnautalić, suosnivač „Indeksa”, vratio iz vojske, za njega više nije bilo mjesta u grupi koju je osnovao! Uvrijeđeni klan Arnautalića, sa Nuninim starijim bratom Esadom na čelu, odluči da formira, a šta će nego – „supergrupu”! Sa zadatkom da „Indeksima” nogom stane za vrat i da ih baci u vječni zaborav, pričalo se po Sarajevu.

Kao grupa „Jutro”, odapeše oni Goranovu brzometnu numeru „Kad bih bio bijelo dugme” i nastade opšti urnebes u Jugoslaviji! Punih 11 mjeseci taj hit je omađijao sve top-liste širom Juge. Ali, džaba, nema gramofonske  ploče. Napokon dođe šef Nuno, negdje iz Srbije, sa pločom pod miškom.

– Nađosmo se kod njega u stanu. Kad tamo... Šok, užas...! Na udarnoj, „A” strani ploče, Nunina antihit kompozicija „U subotu mala”, a na slici svi mi okupljeni oko klavira. I tek na „B” strani, Goranova kompozicija – i to s pravopisnom greškom u naslovu – umjesto „bijelo”, pisalo je „bjelo” dugme... – prekida na čas Gordan, sjećajući se sasvim dobro tadašnjeg izraza Goranovog lica.

Trenutni nervni slom.

Kad se to sabere sa ranije doživljenih „19 nervnih slomova” iz čuvene kompozicije „Rolingstounsa”, koju su rado slušali – sve zajedno, izbrojaše oni 20 nervnih slomova, usred Sarajeva grada!

Pođoše na vrata, za Goranom Bregovićem. Svi osim Nuna. Poželio im je sreću. I tek onako, spomenuo da je ime benda „Jutro” registrovao u Autorskoj agenciji BiH.

– Hodamo prema Goranovom stanu smrknuti, niko ni riječ da kaže. Ljudi se od nas odbijaju, dok kose nam dopojasne vjetar raspliće po Sarajevu – udario pjesnički Gordan po uspomenama.

Upravo tu i upravo tada, proradiše čuveni Goranovi klikeri.

– Odgovorićemo žestoko i mudro. Lavinu od „bijele dugmadi” niko ne može zaustaviti! Ovo što ću vam sad reći – dobićete i napismeno! Od trenutka ovog, od sekunde ove, od stotinke ove, koja je uveliko već za nama – u svim našim medijskim, pojedinačnim i zajedničkim istupima – najmanji zajednički sadržilac mora biti sljedeće... Tu Brega nabroji, iz glave, manifest od 12 tačaka.

Deveta tačka je ilustrativna. Tada je, zavjerenički, krunisao sam sebe u hegemona jugoslovenskog roka.

– Ja sam vaš novi šef i drugih šefova osim mene nemojte imati... Pa čak ni onda kad ja, i ako ja odlučim da vam više ne budem šef – a što će biti nikad! Tad naročito – položio je zakletvu Brega.

Potom je pročitao sljedeću tačku:

– Samo tako i drugačije nikako, ako želite sebi dobro i svakako! Želim sebi dobro i svakako, samo tako i drugačije nikako – ponavljaćete svako veče pred spavanje, sve dok vam zubi ne utrnu, a jezik ne pomodri, ko u ludih krava i gripozne krmadi. I pola sata nakon što zaspite, da ponavljate! I to na sav glas, a za opšte dobro svih nas!

Pređe potom Brega i na 11. tačku svog programa:

– Je l’ tako? – tako je!

I bi tako!

U bend uskoči klavijaturista Vlada Pravdić.

I, reče još Brega:

– Postajemo „Bijelo dugme”. Skraćenjem punog naziva moga vele-mega-ober-ekstra-čudo-super-hita, svakome postaje jasno da je riječ o našem starom sastavu.

Probudiše se kao „Jutro”, zaspaše kao „Bijelo dugme”. Gordan se ipak nije uklopio u dirigovano bubnjanje „đilkoškog ojkanja hejkanja”, u kojem bubnjar ima solo partiju samo kad nestane struje.

– Nastavio sam da sviram nekoliko mjeseci. Sjetih se da sam diplomirao čistu filozofiju, iskopah negdje u kući zaturenu diplomu, pročitah oglas da u „Oslobođenju” traže mlade novinare...

Pa hajde, u novi život!

Umjesto njega, u bend je uskočio Goran Ipe Ivandić.

Gordan je posljednji put sreo Bregu u Beogradu, pred rat. Iz Sarajeva, Gordan bježi u Moskvu, 1993. godine. Potom ga zovu u Banjaluku, gdje živi i danas. Podrazumijeva se, planira da osnuje „supergrupu”.

(POLITIKA)