Iako je ova izjava samo ukazala na činjenično stanje o tome kako je završila crnogorska država na kraju Prvog svjetskog rata, ona je pokrenula talas neutemeljnih i ostrašćenih kritika i to prije svega onih koji bi i danas htjeli da izvedu novo uništenje crnogorske državnosti. Kao i u mnogim sličnim slučajevima, i u ovome prednjače srpski nacionalisti kojima podršku daju neobjektivni novinari i istoričari.
Tako je u beogradskim novinama ,,Blic“ (13. novembra) objavljen tekst pod naslovom ,,Milo, sve si promašio. Četiri razloga zašto je Đukanovićeva izjava o srpskoj aneksiji Crne Gore klasično falsifikovanje istorije“. U stvari: pokušava setendencioznim i neutemeljenim tumačenjem istorijskih činjenica, opovrgnuti istinitost Đukanovićeve izjave iz Pariza.
Jedna od teza je da Crna Gora nije imala pravo na obnovu državnosti nakon Prvog svjetskog rata, jer je kapitulirala u januaru 1916. godine. Istoričar Dejan Ristić kaže da je u januaru 1916. godine izvršeno ,,oficijelno raspuštanje vojske, a potom i kapitulacija“.
NEMA AKTA O KAPITULACIJI
Istina je da je Odluka o polaganju oružja crnogorske vojske donesena 25. januara 1916. godine, ali je istina i da kapitulacija Crne Gore nikada nije potpisana. Crnogorska Vlada je prije toga pregovarala o primirju sa Austrougarskom, ali Austrougarska je pristala samo na bezuslovnu kapitulaciju. Kralj Nikola i crnogorska Vlada to nijesu prihvatili. Ne postoji akt o kapitulaciji Crne Gore. Prema crnogorskom Ustavu iz 1905. (član 7) samo je kralj Nikola imao pravo da zaključuje ugovor o miru. Takav ugovor sa Austrougarskom nikada nije zaključio.
Ristić je pokazao potpuno nepoznavanje crnogorske istorije tokom Svjetskog rata zbog čega su i svi njegovi ostali zaključci pogrešni. On navodi da zbog kapitulacije Crna Gora nije mogla imati status države pobjednice u Prvom svjetskom ratu. Da Crna Gora nije kapitulirala i da jeste imala status pobjedničke sile u Prvom svjetskom ratu svjedoči i činjenica da su se kralj Nikola i crnogorska Vlada, nakon napuštanja Crne Gore 1916. godine smjestili u Bordou, a potom u Parizu, odnosno na teritoriji glavne saveznice Francuske, i da im je francuska Vlada omogućila položaj saveznika.
Sve savezničke zemlje, uključujući i Srbiju, imale su pricrnogorskoj Vladi diplomatske zastupnike. To znači da su sile saveznice iz Antante priznavale međunardno-pravni legitimitet i legalitet kralja Nikole i crnogorske Vlade, kao i saveznički stutus Crne Gore, bez obzira na austrougarsku okupaciju.
Istoričar Ristić bi trebalo da zna da okupacija nije pravno nego vojno stanje i da ono ne mijenja međunarodna prava ni pravni poredak okupirane države. Saveznici su predvidjeli i mjesto za Crnu Goru na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. godine.
Pored toga, saveznici nijesu mogli da ospore ni objektivni doprinos Crne Gore u borbi protiv Austrougarske. Ristić ne zna da je Crna Gora ušla u rat kako bi pomogla Srbiji, a nije morala jer je Austrougarska vršila veliki diplomatski pritisak da se Crna Gora ne miješa u rat.
PRIPREME ZA ANEKTIRANJE
Umjesto da cijeni doprinos Crne Gore, Vlada Kraljevine Srbije je već 1916. godine počela sa pripremama da anektira Crnu Goru. Od tada je srpska Vlada radila na tome da Crnu Goru pripoji Srbiji. Politika srpske Vlade je realizovana na Podgoričkoj skupštini. Zato nije tačna Ristićeva ocjena da „odluku o tome da se Crna Gora priključi zajedničkoj jugoslovenskoj državi nijesu doneli organi Kraljvine Srbije“.
Poenta je u tome da – upravo jesu. Srpska Vlada i njen predsjednik Nikola Pašić su osmislili plan aneksije. To je bila kombinovana vojno-politička akcija. Prvo su srpske trupe bez pitanja i bez ičijeg odobrenja krajem oktobra i početkom novembra 1918. godine upale na teritoriju Crne Gore, koju su prije toga oslobodili samoorganizovani crnogorski odredi. Sa sprskom vojskom je došao i Centralni odbor za narodno ujedinjenje, kojim je rukovodio Svetozar Tomić, činovnik Ministarstva inostranih djela Srbije, zadužen za vođenje politike prema Crnoj Gori.
Istoričar Ristić je naveo da bi se u slučaju da su odluku o aneksiji Crne Gore Srbiji donijeli organi Srbije „sa pravom moglo govoriti o aneksiji“. Činjenice ukazuju da je plan za aneksiju Crne Gore smislila srpska Vlada, da je ona 1918. godine u Crnu Goru poslala vojsku i političke povjernike da izvrše taj plan i da je Podgorička skupština u suštini samo potvrdila aneksiju Crne Gore. Dokazi su jasni i zato je predsjednik Đukanović s pravom rekao da je Srbija 1918. godine anektirala Crnu Goru.
U iznošenju pogrešnih istorijskih zaključaka u ovom tekstu „Blica“ uključila se istoričarka i dopisna članica SANU Mira Radojević. I ona bez utemljenja tvrdi da Crna Gora nije mogla da bude pobjednica u Prvom svjetskom ratu jer je kapitulirala 1916. godine. Kaže i da izjava o aneksiji Crne Gore od strane Srbije ne odgovara činjenicama, ali te činjenice ne iznosi već se poziva na odluke Podgoričke skupštine. Ona te odluke tumači kao da su bile izraz legalne skupštine i izraz stvarne volje crnogorskog naroda, a ne odluke koje je pripremila srpska Vlada a izglasala ih nelegalna i nelegitimna Podgorička skupština.
Коментари41
Остави коментар