Неле Карајлић [ RTS ]

ROĐENDANSKA ČESTITKA OD KOLEGA

Dragi Miče, želim ti srećan rođendan! Danas i ja znam da ne možeš uvijek dobiti ono što želiš

Ko biva, postoji opasnost da će smrt nekoga kome želite toliko dug život biti ujedno i posljednja smrt na ovoj planeti, pa se može desiti da taj jadnik ne bude propisno sahranjen. Stoga se „požrtvovano nudite” da vi budete ti koji ćete mu učiniti tu posljednju čast. Mik Džeger ne samo da će živjeti sto godina, nego on uopšte ne liči na nekoga ko može da umre, a i ako umre, on bi, po svim parametrima, bio taj posljednji čovjek, jer teško je zamisliti svijet bez Džegera.

Svaki rokenrol bend na svijetu je ujedno i najveći rokenrol bend ikada. Od Bitlsa do Nervoznog poštara. Tu leži tajna rok muzike. Da tog pravila nema, rok muzika ne bi bila uzbudljiva. Ovako svako ima pravo na svoga Boga, a svaki Bog ima svoje vjernike. Svaka grupa ujedno je i svemir za sebe, a svojom snažnom gravitacijom ti mini univerzumi privlače sebi ljubitelje i zanesenjake.

Ipak, kada se kaže „Najveći rokenrol bend ikada”, velika većina ljubitelja muzike pomisli na grupu The Rolling Stones, čiji osnivač, koautor i frontmen Mik Džeger ovih dana slavi svoj osamdeseti rođendan. Mora se priznati da je lijepo da u ovome tekstu, u vrijeme masovnog odlaska rok prvoboraca, nećemo čitati nečiji nekrolog, već rođendanski čestitku.

Kod nas se, na Koševu, slavljeniku rođendan znao poželjeti riječima: „Živio ti meni sto godina, a ja sto i jednu da te ima ko pokopat.” Ko biva, postoji opasnost da će smrt nekoga kome želite toliko dug život biti ujedno i posljednja smrt na ovoj planeti, pa se može desiti da taj jadnik ne bude propisno sahranjen. Stoga se „požrtvovano nudite” da vi budete ti koji ćete mu učiniti tu posljednju čast. Mik Džeger ne samo da će živjeti sto godina, nego on uopšte ne liči na nekoga ko može da umre, a i ako umre, on bi, po svim parametrima, bio taj posljednji čovjek, jer teško je zamisliti svijet bez Džegera.

Džegerova karijera svojom se dužinom poklapa sa dužinom života Njegove svetosti patrijarha srpskog gospodina Porfirija. Kako su patrijarsi, između ostalog, i sinonimi za dugovječnost, Džeger bi uskoro mogao da dobije tu titulu vezanu za rokenrol. A, kraj mu se, još uvijek, ne vidi.

Kraj se ne vidi, ali se početak zna.

Isplaženi jezik

U jednom od svojih intervjua, Dejvid Bouvi (najbolji rok muzičar ikada!) je ispričao „nezaboravni događaj” na prvom koncertu grupe The Rolling Stones kome je prisustvovao. Stounsi su, po riječima svjedoka, bili predgrupa Litl Ričardu i publika im nije bila baš naklonjena. Neko od nestrpljivih fanova Litl Ričarda dobacio je Džegeru da je vrijeme da se ošiša. Ovaj se okrenuo i drsko odgovorio „Zašto? Da ličim na tebe?”

„Nikada nisam vidio ništa buntovnije od tog odgovora”, svjedočio je Bouvi. „Pomislio sam: Bože, ovo mora da je budućnost muzike.”

Prkos i bunt kojeg je Džeger u svojim nastupima ispoljavao, a koji se, kasnije, vještim dizajnerskim potezom pretvorio u isplaženi jezik, idealno se uklopio u kult mladosti koja je nakon Drugog svjetskog rata uzela sudbinu u svoje ruke, sa sebe zbacila sramežljivost, snishodljivost i tugu i odbila da bude samo prelazni period do „zrelog doba”. Nije bilo potrebno mnogo godina da taj prkos, uz, naravno, izvanredne pjesme, postane i simbol eksplozije beat generacije koja će kroz prašteće gitare i kreštave glasove zaluditi više od pola planete i obilježiti drugu polovinu dvadesetog i najvjerovatnije prvu polovinu dvadeset prvog vijeka.

Ta sociološko-umjetničko-seksualna revolucija nosila je Džegera kao zastavu, a on je, ispunjavajući svoju dužnost prema milionima sljedbenika, marljivo i pedantno izbacivao pjesme i stihove kao neki nepresušni izvor slobode. To čini, kao što vidimo, posljednjih šezdeset godina.

Mik i ja

Džeger i njegov isplaženi jezik ušli su u domove više od milijardu ljudi, milioni zidova ga drže kao ukras, njegov glas izbija iz podruma i sa krovova.

U moju kuću Džeger je ušao kroz prozor, iz zgrade preko puta, sa balkona Mirze Tanovića, poznatog sarajevskog glumca od koga smo mi, mala raja, otkrivali tajne rok muzike. U toj se pjesmi Džeger žalio kako ne može da se zadovolji. Moja stara je prevrtala očima, stari nije imao komentar, mene je napao virus rokenrola, a Mirza se pripremao za koncert Stounsa u Zagrebu. „Neki, za Stounse ti ne treba ni alkohol ni droga. Samo muzika!”

Od tog momenta, Džeger i ja počinjemo da se družimo, prvo stidljivo, preko ploča do kojih sam došao malo slučajno malo namjerno, a zatim malo agresivnije, kada sam shvatio da Stounsi nisu samo Angie, Satisfaction i As tears goes by, već se tu krije čitava armija pjesama koje su u potpunosti dokazale da je Bouvijev osjećaj te magične večeri iz šezdeset i neke bio ispravan. Od Stounsa se više nisam mogao zaštititi. Uzalud sam vikao „Gimme shelter” (najveća rok pjesma ikada!).

Upao sam u vrtlog iz koje je bilo teško izvući se. Poslije „Sticky fingers“ došao je „Exile on main street“, pa poslije „Exile on main street“ došao je „Let it Bleed“, pa poslije „Let it Bleed“, „Beggars Banquet“, pa poslije „Beggars Banquet“ nazad na „Aftermath“, pa haj, jovo, nanovo.

Ipak, naše prijateljstvo beše naglo prekinuto onoga trenutka kada sam po prvi put čuo Seks Pistolse (najveći rokenrol bend ikada!). Taj prekid trajao je godinama. Postao sam svjestan da Džeger pripada nekoj drugoj, meni starijoj generaciji, a da muzika u stvari počinje od ploče „God Save the Queen“.

Dugo se nismo sretali. Čini mi se da smo se i namjerno mimoilazili. Čitava moja pank generacija ignorisala je Stounse, nazivajući ih posprdno The Rolling Bones, Kotrljajuće kosti, aludirajući na njihove pozne godine (Tada su se približavali četrdesetoj). Samo Mladost može da bude toliko isključiva!

Ali, uzalud sam pokušavao da ga se otresem. Već nakon prvih koncerata moje omiljene rok atrakcije Zabranjenog pušenja (najveći rokenrol bend ikada!), u svim sarajevskim novinama bio sam upoređen sa Mikom Džegerom. Kao, ista energija, ista snaga, isti pokreti, ples… Ličim na njega... Valjda usta, šta li...

Umjesto da mi to godi, to mi je zasmetalo. Jebo vam Džeger mater! On mi je bio sve samo ne uzor i idol. Idoli su bili neki drugi.

Danas mi se Džeger vjerovatno smije. Moja tri uzora ili su mrtva (Stramer) ili u dobrovoljnom izgnanstvu (Štulić), ili uzaludno pokušavaju da nastupe na Evroviziji (Roten). Onaj od kojeg sam bježao kao uzora, a sa kojim su me poredili, jedini svira, stoji na pozornici isto onako kako je stajao kada se rodio srpski patrijarh Porfirije, i tom se stajanju ne vidi kraja.

 Prvi put na Stounsima

Kako je moja rok atrakcija rasla, tako se i moj odnos prema kolegi Džegeru polako mijenjao. Iz albuma u album, iz iskušenja u iskušenje, shvatio sam koliko je teško zadržati bend, praviti nove pjesme, osvajati novu publiku. Ja sam na svakom od tih ispita pao, a on ih je položio nekad tijesno, a nekad superiorno. Samo on i Ričards (najveći rok gitarista ikada!) znaju koliko su morali govana da pojedu da bi ostali zajedno. Ali isplatilo se!

Moj prvi i jedini susret sa Džegerom uživo bio je u Beču 1990. godine na koncertu poslije nekog od njihovih bezimenih albuma. Tada sam, vidjevši koliko različitih generacija opkoljava stadion „Prater“, prvi put shvatio koliko su duboko njihove pjesme ušle u narod i koliko su Stounsi važan sociološki fenomen.

Istine radi, prvih pola sata tog koncerta bilo je neopisivo dosadno. Predstavljali su novi album za kojeg sam mislio da je to najgore što je ljudski rod smislio, ali su zato ostala dva i po sata potvrdila Mirzinu teoriju da ti za koncert Stounsa ne treba ni alkohol ni droga. Muzika je dovoljna. Mislim da me odnio stampedo kada su počeli da sviraju Symphaty for the devil. Poslije toga se više ničeg ne sjećam.

Da se razumijemo, ja, koji sam slušao sve njihove ploče, gledao film Gimme shalter dvadeset puta, nisam razumio niti jedan jedini njihov tekst. Pjevao sam uz muziku onako kako sam osjećao, ali mi to nikada nije predstavljalo neki problem. O čemu god da su pjevali, ja sam im vjerovao. Na Zapadu tekst nije toliko važan kao kod nas, ali je glas najvažniji instrument. Nikada nisam znao ni neke zanimljive podatke o njihovim pjesmama. Od svog sina sam saznao da Simphaty for the devil ima veze sa Bulgakovljevim romanom Majstor i Margarita (najveći roman ikada!).

Za utjehu mi je bilo kada sam naletio na holivudski film Jumping Jack Flash, nazvan po jednoj od najboljih pjesama Rolingstonsa. Tema filma bazirana je upravo na tekstu te pjesme. Naime, u njemu se nalazi stih koji odaje ubicu, a glavna junakinja pokušava da otkrije te stihove. To mi je bio znak da tekstove Stounsa teško razumiju i na engleskom govornom području. Holivud je bazirao film na teško razumljivom Džegerovom izgovoru!

 O zavisnosti

Tokom čitave karijere Džegera je pratilo sveto trojstvo popularne muzike: seks, droga i rokenrol. Ovaj posljednji faktor je nešto što će se najduže pamtiti, a o prva dva možemo, na osnovu miliona tekstova, intervjua, svjedočenja i rasprava, samo da nagađamo.

Prva stvar koja se kačila za ime Stounsa bila je droga. I to je bilo razumljivo. Jedan od najvažnijih članova benda, Brajan Džouns, završio je svoj život doslovno ispunivši obećanje te lude generacije da će „umreti prije nego što ostari”. Od čega je umro? Od korone sigurno ne. Nakon njegove smrti na mitološkoj vezi između Stounsa i droge pisani su doktorati iz marketinga i brendiranja. Ljudi jednostavno nisu mogli da prihvate da neko može tako dobro da svira i da se zabavlja a da iza toga ne stoji neki „okrutni bog istoka”.

Sada nam je jasno da je sve ono što je u polju reklame bilo istraživano u vezi rok muzike, a naročito Stounsa, kasnije, krajem dvadesetog i celim trajanjem dvadeset prvog vijeka, bilo upotrebljeno u politici. Majstorluk kako da svijet stekne viziju o nekoj ličnosti ili pojmu vježban je na popularnoj muzici. Stounsi su bili idealni za takav jedan društveni eksperiment.

Ne postoji segment njihovog djelovanja a da se o tome nije ispleo neki mit. Te mijenja im se krv, te hapšeni su zbog narkotika, te su vraćeni iz mrtvih, te imaju posebne dilere, te utajili porez, te pobjegli od poreza, te oni ne sviraju već umjesto njih sviraju muzičari sakriveni iza pozornice, te turneje počinju tek kad im se svi organi promijene. Na kraju, na osnovu činjenice da im je karijera nešto malo duža od životne dobi srpskog patrijarha, možemo da zaključimo da je izlazak na scenu i tri sata terapije koju daju koliko publici toliko i sebi, jedino od čega su Stounsi bili i ostali zavisni.

Iz vlastitog, nemalog iskustva, odgovorno tvrdim da neko ko u tim godinama izlazi na stejdž i na njemu provodi sate zabavljajući okupljeni narod, boluje od neke posebne, do sada neotkrivene psihološke bolesti. Težina te bolesti može se odrediti gustinom nastupa. Što su oni češći, bolest je prisutnija.

Što se samog seksa tiče, nas je slavljenik bio i ostao njegov simbol. Džegerov libido, čak i danas, izlazi iz svakog njegovog pokreta, uspjeva da opčini stotine hiljada ljudi ispred sebe, dobacuje do posljednjeg reda na velikim stadionima, a erotika koju u sebi nosi bila je i ostala jedno od njegovih najvažnijih sredstava komunikacije. Šarmantan, a balav, ružan, taman toliko da bude privlačan, Džeger je prošao svileni put Erosa od buntovnog, blesavog dječaka do iskusnog šarmera. A Eros je koštana srž rok muzike! Najvažniji sastojak tog fantastičnog koktela! Tanatos pripada narodnjacima (čaše lomim, ruke mi krvave).

Džegeru bi, s obzirom na afere sa ženama koje mu se pripisuju, pristajala opskurna pjesma, novija verzija Gare (novokomponovane pjesničke forme u desetercu, popularne među sva tri naroda u Bosni i Hercegovini) koja kaže „Sve sam jebo, samo majku nisam”. Između ostalog, zahvaljujući njemu seksualna revolucija je jedina revolucija u dvadesetom vijeku koja je u potpunosti uspjela. Danas, zahvaljujući pionirima tog pokreta, među kojima je bio i Džeger, više nije problem ako vodite ljubav prije braka, već možete da je vodite sa jednom ili sa dvije osobe, u grupi ili samostalno, sa istim ili različitim polom, a u nekim zemljama imate mogućnost i da se udate za pingvina.

Ser Mik Džeger, da bi vježbao svoj stari umorni mozak, ne mora da rješava ukrštene riječi kao ostali stariji ljudi željni dužeg života. Dovoljno je da pokuša da nabroji imena žena, djece, unuka i, vjerovatno, praunuka, koje mora da stavi u testament, pa da njegove moždane vijuge ponovo počnu da rade kao da je tridesetogodišnjak.

Kako Mik nije postao Amadeus

Ipak, i pored toga što je njegov imidž srcelomca aksiom u istoriji rok muzike, fotografija Marijane Fejtful, Alena Delona (najveći glumac ikada!) i mlađanog Džegera na kojem se vidi da Marijana u potpunosti svoju pažnju posvećuje legendarnom francuskom glumcu, dok se Mik, bolestan od ljubomore, u potpunosti posvetio svojoj cigareti, dokazuje da i iznad popa ima pop! Tako je božanstvena pjevačica, na ovoj fotografiji, svojim ponašanjem demantovala staru latinsku izreku „Nomen est omen”, „ime je znak”. Njeno prezime Faithfull (Verna) ismejano je njenim ponašanjem pored svoga verenika Mika Džegera.

Da li je zbog te inkriminisane fotografije Džeger odlučio da se oproba i kao glumac, ne znamo. Znamo samo da su svi njegovi glumački pokušaji ostali van kategorija koje nazivamo antologijskim, što je i logično, pošto Džeger ne može da bude niko drugi osim sâm Džeger. Ne znam tačno u kojim se filmovima Džeger pojavio kao glumac, ali znam u kojem filmskom remek-djelu nije, a imao je namjeru.

U Sarajevo je, početkom osamdesetih, zajedno sa Miroslavom Ćirom Mandićem, rediteljem drugog serijala Top liste nadrealista (hrkljuš, sarajevski zid, obračun kod OK korala...), iz Njujorka stigla legenda koja kaže da se Mik Džeger prijavio na audiciju za veličanstveno filmsko remek-djelo Amadeus, i to za ulogu Mocarta! Ćiro, koji je u to vrijeme bio student Miloša Formana, autora ovog filma, ispričao nam je da ga je Forman odbio i da je ulogu vragolastog i, „najvećeg kompozitora ikad”, odigrao Tom Hals, čiji curiculum vitae uz Džegerov ne bi mogao da stoji ni kao predgovor.

Nama, naravno, nije bila važna istinitost ove priče. Nije nam bilo važno ni to da li se Džeger zaista prijavio za ovu ulogu, pa ni to da li je Formanov autoritet bio toliko veliki da ga čak ni holivudski producenti nisu mogli uvjeriti da je za uspjeh filma neobično važno to da Mocarta igra novi Mocart, to jest Džeger. Ništa od toga nam nije bilo važno. Mi smo se samo zabavljali zamišljajući kako je Ćiro Mandić Miku Džegeru trebalo da objasni da nije dobio ulogu za koju je bio siguran da će da je igra.

„Gospodine Džeger”, tad ovaj još uvijek nije bio sir, „nemojte da se obeshrabrite. Nije ovo jedini film za koji treba da aplicirate. Pitanje vaše karijere na filmskom platnu samo je pitanje vremena. Nažalost, Amadeus nije mjesto na kome ćete tu karijeru i početi. Za sva dodatna pitanja obratite se mojoj sekretarici.”

Svako ko poznaje Ćiru zna da je ovakav scenario moguć.

Rokenrol i NATO

Ne znamo šta se dogodilo nakon što mu je propala filmska karijera, ali znamo šta se dogodilo u nastavku rada sa Stounsima.

Cunami koji je kultura zapada podigla osamdesetih godina, potopila je cijeli svijet, a krajem osamdeset devete i Berlinski zid, pa se sovjetski lager raspao ne zbog nuklearnih bombi i lukavih poteza tajnih agenata, već zbog praštećih gitara, ludog afričkog ritma i utopističke slike svijeta koju je sa sobom nosila rok muzika. (Govorilo se da je to „način života”)

Mihail Gorbačov, posljednji komunistički car, na vrijeme je uočio da je borba protiv Rolinstonsa i sličnih pojava uzaludna, da protiv njih ne postoji valjana protivvazdušna odbrana i da je pametnije da se svijet kojim upravlja polako adaptira na nove uslove života.

Stounsi su bili udarna igla tog cunamija. Kao simboli slobode i prkosa najljepše su prezentirali tu slatkastu utopiju. Svi su bili ubijeđeni da kad ode komunizam, cijeli svijet će da živi kao da je na stalnom neprekidnom koncertu Stounsa. Tako su mislili i u Rusiji!

Onda se desilo nešto nepredviđeno. Umjesto da, kao što je bilo obećano, sa sobom donesu slobodu, Stounsi su, htjeli to ili ne, bili prethodnica NATO pakta. Njihovi koncert su postali mehanizam na kome su se isprobavali sistemi organizacije, efikasnosti osiguravajućih društava, infrastrukture, bezbjedonosnih mjera i snage državne uprave. Svaka zemlja istočnog lagera u kojoj su Stounsi imali svoj veliki koncert postajala je, koju godinu kasnije, član Sjevernoatlanske alijanse, uključujući i Crnu Goru. Samo Srbija nije doživjela isti scenario. Imali smo Stounse, ali smo ostali bez NATO pakta. To je samo znak da u istoriji postoji nešto dublje od Rolingstonsa.

 Ni danas se uloga Džegera i njegovih drugara, politički, nije mnogo promijenila. Izbijanje rata u Ukrajni, početkom 2022 godine, poklopilo se sa njihovom velikom turnejom, prvom bez pokojnog Čarlija Votsa (najveći bubnjar ikada!), pa su i oni, kao i svi drugi veliki britansko-američki bendovi, na svojim koncertima dali punu podršku Ukrajini.

Ser Pol Makartni je mahao velikom ukrajinskom zastavom, politički korektna polovina grupe Pink Flojd (Mejson, Gilmur) napravila je song sa ukrajinskim umjetnicima, a Stounsi su na svome velikom koncertu u Beču, ugostili dječji hor iz Ukrajine. Pitanje je samo koji je šaljivdžija zadužen za repertoar Stounsa odlučio da taj hor pjeva uvod u kompoziciju You can’t always get what you want (Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš). Pitanje je i kome je ta pjesma bila upućena. Putinu ili Zelenskom? 

Kroz šta god da je prošla karijera Stounsa i kako god da se završi strašni rat u Ukrajini (samo da se završi!), svim srcem želimo ser Miku Džegeru da nastavi da pjeva i da piše pjesme. To, da li će dostići Mocarta vidjećemo za dvjesta godina, ali to da je ušao u istoriju popularne kulture, to ne da nije više sporno – on je tu istoriju ispisao.