Objavila R.B.

STAV

Vlahović: Pismo ruskom prijatelju

Crnogorski nacionalni i državni interesi ne mogu biti upereni protiv Rusije, ma koliko se to Kremlju činilo neuvjerljivim i neiskrenim u predvečerje ulaska Crne Gore u NATO, piše, u autorskom tekstu, predsjednik Crnogorske demokratske unije (Cdu) Miodrag Vlahović.

Sergej Kisljak, nekadašnji zamjenik ministra inostranih djela Rusije i moj kolega ambasador u Vašingtonu, imao je običaj da me pita: Miodrag, a zašto vi želite u NATO? Iznova i iznova, na svakom od naših susreta: što će vam NATO?

Zato što je to naš interes, Sergej, odgovarao sam, uporno, savršeno svjestan da pitanje mog starijeg i diplomatski iskusnijeg ruskog prijatelja nije samo pitanje, a da je moj odgovor mnogo sadržajniji nego što se to čini na prvi pogled. Na tome se razgovor o Alijansi uglavnom završavao, diplomatski. Bilo je to doba, ne tako davno, kada ulazak Crne Gore u NATO nije bio izvjestan kao danas.

Vremena su se promijenila, ali ta vrsta rusko-crnogorskog razgovora "gluvih telefona" još traje. Moskva i Podgorica šalju poruke jedna drugoj, ali bez velikog odjeka.

Neutralni posmatrač bi rekao da je Moskva blago, ali odlučujuće, "zakasnila" u vezi Crne Gore. Vremena za disturbiranje procesa ima malo. Podgorica je pokazala da "zna za jadac" kada je o ovakvim stvarima riječ. Proces ratifikacije Pristupnog protokola, koji, da zlo ne čuje, teče mnogo brže od pretpostavljenog i očekivanog, pokazuje da su i NATO saveznici svjesni svih aspekata crnogorske pozicije.

S obzirom na prethodno, zvanični ruski stavovi i izjave (da sada skrajnemo mnogobrojne "nevladine" aktiviste, akademike i ostale spasioce slovenstva), češće nego što je to neophodno, zvuče kao otvorene prijetnje. Običnom čovjeku se uzdržanost zvanične Podgorice da odgovori punom mjerom i "do kraja" može učiniti kao permisivnost i pretjerana popustljivost. Iskusne diplomate i političari će, ipak, u tome prepoznati odgovor koji je jači od onog što bi moglo biti napisano.

Istina je - ima onih u Crnoj Gori koji se raduju ovakvoj situaciji. Burna balkanska istorija, koja je malenoj Crnoj Gori u prošlom stoljeću donijela nekoliko dramatičnih gubitaka, ostavila je za sobom kulturne i političke praznine, ali i ideološke i nacionalističke naslage koje, u vremenima krize, isplivaju na socijalnu površinu. Ratna i poratna kriza ovdje traje evo skoro trideset godina, tako da imamo zadovoljstvo da iznova slušamo i gledamo one koji bi reprizirali sve, pa i ratove, nadajući se da im je moguće izmijeniti kraj. Politički lideri koji predstavljaju taj manjinski segment crnogorskog društva, posljednjih mjeseci učestalo putuju u Moskvu, nadajući se nadahnuću - duhovnom, političkom, vjerskom, propagandnom, a, da pravo rečemo, i onome u nekoj od čvrstih valuta. Umišljaju, baš kao i njihovi prethodnici sa staljinističke "ljevice" i sa kvislinške desnice u prošlom vijeku, da su na braniku ruskih interesa u Crnoj Gori. Naravno, to je samo dio njihove umišljene i samozvane nad-patriotske i trans-kontinentalne misije.

Uvijek mi bude žao što se, tokom novih moskovskih seansi, ne nađe neko da domaćinima kaže, na primjer: ovo su vaši prijatelji iz Crne Gore, koji javno poštuju sovjetsku pobjedu u Otadžbinskom ratu, a kući svaki čas traže da se podižu spomenici nosiocima nacističkog Željeznog krsta. Gorljivi komunisti u Rusiji, van nje ostrašćeni anti-komunisti. Dosljedno i nesporno, konječno! Baš će takvi spasiti ruske interese na Balkanu, garantovano.

Posebno destruktivnu ulogu u svemu tome ima srpska crkva, ali - da ne gubimo vrijeme, to je i vrapcima odavno jasno ... Srpski sveštenici su stožer anti-evropskog ksenofobičnog klero-nacionalizma, bez pandana i konkurencije.

Na drugoj strani crnogorske političke scene - uzaludni su pokušaji onih, što su sasvim jasno usmjereni prema atlanskom savezništvu, da objasne ruskim prijateljima da je iskorak Crne Gore prema Zapadu lišen neprijateljstva prema Rusiji. Nemoguća je to misija, svi su pokušaji uzaludni. Još gore - ispade da Rusija i NATO samo što ne zarate, pa će Crna Gora biti "casus belli". To je posebno stupidna teza.

Davno je jedan visoki kremaljski zvaničnik čikao crnogorske domaćine: "Ne biste valjda ratovali protiv Rusije?" Nije imao ko da mu odgovori, čuo sam. Ali, evo, sa zakašnjenjem: ne bismo, dragi ruski prijatelju, ma nećete ni vi protiv Amerike i Evrope! Vama je, zapravo, mjesto s njima, ali da Vas mi ne učimo globalnim kretanjima, priznajemo da smo mali, sasvim mali ...

Stvari su, ukratko, "jednostavne u svojoj kompleksnosti": crnogorsko članstvo u Alijansi će doprinijeti stabilizaciji ukupne situacije na Poluostrvu, posebno duž jadranske obale Balkana. Dakle - jedan "izazov" manje za sve koji imaju interes da brinu o ovom dijelu Evrope, odnosno o svojim interesima ovdje. Nesporni ruski uticaj u nekim od susjednih država neće biti ugrožen. Naprotiv - biće konsolidovan i pojačan, zbog same činjenice da su snage okrenute Rusiji uticajnije u tim zemljama, nego što su njihovi istomišljenici moćni u Crnoj Gori.

Zato je igra Kremlja na domaće neprskane anti-NATO jurišnike i euro-skeptike, ostrašćene sljedbenike anti-zapadnog kursa politizovane srpske crkve, očekivana.

Crnogorski nacionalni i državni interesi su to što im ime kaže. Oni ne mogu biti upereni protiv Rusije, ma koliko se to današnjem Kremlju činilo neuvjerljivim i neiskrenim - u predvečerje ulaska Crne Gore u NATO. To je tako i neće se promijeniti, sve dok ne postanemo članica Alijanse. Poslije će se sve vrlo brzo vratiti u normalu, kako i dolikuje. To je ključni detalj cijelog zamešateljstva.

A za potvrdu te anticipacije i za okončanje ovog iskrenog "pisma" će mi pomoći niko drugi do - Vladimir Vladimirovič Putin.

Naime, kada smo, u oktobru 2004. godine, tadašnji zamjenik ministra inostranih djela (sada šef ruske misije pri EU), Vladimir Čižov i ja stigli u Kotor da zajednički otkrijemo spomen-ploču u čast dvije stotine godina od otvaranja prve ruske diplomatske misije u (tj. pri) Crnoj Gori, na trgu kod kotorskih crkava, sačekala nas je, mimo i uprkos jasnog dogovora sa tadašnjim ruskim konzulom da tako ne bude, brojna delegacija Srpske pravoslavne crkve, na čelu s gospodinom Radovićem.

Zadovoljstvo nezvanih gostiju je naglo splaslo kada je g. Čižov, rekavši da ima čast da pročita pismo koje je skupu poslao predsjednik Putin, stigao do rečenice: "Ruski narod nikada neće zaboraviti herojski doprinos crnogorskih partizana zajedničkoj pobjedi nad fašizmom". Eto tako! Štap g. Radovića je blago zadrhtao od ljepote tog pozdrava ... (You've made my day, rekao sam, poslije, visokom gostu iz ruskog MID-a.)

Ta pregnantna kremaljska poruka ima svoju nespornu važnost i značenje i danas, kada upravo ta i takva Crna Gora - slobodarska, antifašistička, samostojna, prijateljska i nezavisna - dovršava svoju atlansku agendu.

I zato - kada stigne naredno ljutito saopštenje šarmantne portparolke ruskog ministarstva inostranih djela kojim nam malo prijeti, a malo bi da komanduje - treba prećutati. Shvatiće naši ruski prijatelji: očigledno se ne objašnjava.