Hana Sokolova (iz Užgoroda), Keno Fersek (iz Užgoroda)  [ DW ]

28. 03. 2024. 11:27

Čudan sporazum Mađarske i Rusije: „Trebalo je da kažemo da smo Mađari“

Oni pričaju o svakodnevnom ponižavajućem pjevanju ruske himne. O mizernoj hrani. O batinama. O trenucima u kojima su mislili da će biti strijeljani.

Rečenice su im kratke. Često spuštaju pogled i ćute. Sve djeluje depresivno.

„Kada sam se vratio, dobio sam sedative“, kaže Ivan, jedan od njih dvojice. Drugi, Andrij, dodaje: „Tek odnedavno opet normalno spavam.“

Kasnije će obojica reći da bi opet prošli isti put.

Užgorod – mala, skromna kancelarija u centru tog grada na zapadu Ukrajine u kojem živi oko 120.000 ljudi i koji se nalazi na samoj granici sa Slovačkom. Andrij i Ivan izrazili su spremnost za razgovor sa DW. Oni su dvojica od jedanaest ukrajinskih vojnika navodno mađarskog porijekla koji su iz zarobljeništva u Rusiji prebačeni u Mađarsku u junu 2023. godine. Ovo je prvi put da se neko iz te grupe oslobođenih vojnika javno oglasio.

Bez mađarskih korena

Slučaj je u to vrijeme privukao međunarodnu pažnju iz nekoliko razloga. Prvo, mađarska vlada priznala je da nije obavijestila ukrajinske vlasti o njihovom oslobađanju. To je izazvalo diplomatski skandal između Ukrajine i Mađarske, jer prema međunarodnom pravu, zemlja čiji su oni državljani mora da bude obaviještena kada se zatvorenici prebacuju u treće zemlje.

S druge strane, mađarska vlada premijera Viktora Orbana predstavila je oslobađanje zatvorenika kao humanitarnu akciju za pomoć pripadnicima mađarske manjine iz Zakarpatske oblasti na zapadu Ukrajine. Tamo živi oko 80.000 do 100.000 etničkih Mađara.

Ali, u razgovoru DW s dvojicom bivših ratnih zarobljenika ispostavlja se da je od jedanaestorice oslobođenih samo jedan po nacionalnosti Mađar. Štaviše, njih dvojica kažu da je ruska tajna služba od njih, prije nego što su prebačeni u Mađarsku, tražila da se izjasne da su Mađari. Njihove izjave po još nečemu su u suprotnosti su s onim kako je Mađarska predstavila događaje: rečeno im je da se ne vraćaju u Ukrajinu, jer inače više neće biti moguće puštanje njihovih saboraca. Zvaničnici mađarske vlade tvrdili su u to vrijeme da su ta jedanaestorica slobodni ljudi i da mogu sami da odluče gdje će da idu.

„Mislili smo da će da nas strijeljaju“

Andrij i Ivan u stvarnosti imaju drugačija imena. Insistirali su na tome da ostanu anonimni. Ne smije se objaviti ništa što bi moglo da ih identifikuje. Reporterima DW je poznat njihov identitet.

I Andrij i Ivan dolaze iz Zakarpatska oblast. Prije zarobljavanja se nijesu poznavali. Andrij je radio kao profesionalni vozač prije nego što je u februaru 2022. počeo veliki ruski napad na Ukrajinu. Ivan je oženjen i ima dvoje male djece. Prije februara 2022 radio je u drugim zemljama EU. Ni jedan od njih nije mađarskih korijena, sebe smatraju Ukrajincima.

U proljeće 2022. samostalno i dobrovoljno su se prijavili u vojsku. Kažu da su htjeli da brane svoju domovinu. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u junu 2022, zarobljeni su na istoku Ukrajine, u regionu Luganska. Na pitanje o detaljima zarobljavanja, lica im se skamene. „Mislili smo da će da nas strijeljaju“, kažu. I ne žele o tome više ništa da pričaju.

U zatvoru za mučenje

Odvedeni su u zarobljenički logor u Suhodilsku, gradu u Luganskoj oblasti koji je pod ruskom okupacijom od 2014. Logor, koji je do tada bio ukrajinski Popravni zavod 36, pominje se u izvještajima ukrajinskih aktivista za ljudska prava koji prikupljaju svjedočenja bivših zatvorenika kao mjesto gdje se zatvorenici sistematski ponižavaju, maltretiraju i muče.

Ni o tome Andrij i Ivan ne žele detaljnije da govore. „S vremena na vrijeme smo dobijali batine“, kaže Andrij. Svako jutro su, kažu, morali da pjevaju rusku himnu. Onaj ko nije pjevao, kažnjavan je batinama. U logoru je ukupno bilo oko 500 zarobljenika. Andrij i Ivan kažu da hrana gotovo nije mogla da se jede, da se sastojala od prekrupe ili supe s pokvarenim povrćem, „tek toliko da se preživi“. Andrij, visok i stasit, kaže da je tokom godine u zarobljeništvu izgubio 30 kilograma. Ivan, koji je po prirodi mršav, izgubio je deset kilograma.

U junu 2023, gotovo tačno godinu nakon zarobljavanja, Andrij i Ivan, zajedno s nekoliko drugih ljudi su, s povezima preko očiju i u okovima, spakovani u kamion i poslati na vožnju dugu dan i po. „Mislio sam da nas vode u drugi logor ili da nas voze na strijeljanje“, kaže Andrij.

„Trebalo je da kažem da sam Mađar“

Umjesto toga, došli su u Moskvu. Tamo su im službenici ruske tajne službe rekli da će biti pušteni u Mađarsku. Postojao je jedan uslov. „Trebalo je da kažem da sam Mađar“, kaže Andrij. „Ako ne kažem, vratili bi me.“ Zatim sliježe ramenima i kaže: „Složio sam se.“

Iz Moskve su 8. juna 2023. avionom prebačeni u Istanbul, odakle su nastavili za Budimpeštu. Tamo su ih odveli u zgradu nalik na hotel na periferiji grada. Andrij i Ivan ne mogu da kažu tačno gdje. Kažu da su se prema njima dobro ponašali. Dobili su telefone da mogu da pozovu rodbinu i nijesu im ograničili kretanje. Međutim, rečeno im je, kako kažu, da se ne vraćaju u Ukrajinu dok se rat ne završi.

Andrij i Ivan ne znaju ko su ljudi s mađarske strane s kojima su razgovarali. Zamjenik mađarskog premijera Žolt Semjen izjavio je u to vrijeme za jedan mađarski internet-portal da su službenici Mađarske malteške dobrotvorne službe (MMSZ – katolička humanitarna organizacija), preuzeli brigu o oslobođenim. DW je poslao detaljan upit mađarskoj vladi o tome, kao i o drugim okolnostima primopredaje zarobljenika. Ostao je bez odgovora.

„Prljava operacija Kremlja“

Tadašnja povjerenica ukrajinske vlade za nestale u Zakarpatskoj oblasti, Vlasta Repasi, za zarobljenike u Mašarskoj saznala je preko Andrijevih i Ivanovih porodica. Zajedno s ukrajinskom ambasadom u Budimpešti koordinirala je povratak nekih od oslobođenih zarobljenika. Do kraja juna 2023. u Ukrajinu ih se vratilo pet, uključujući i onog jedinog koji je mađarskog porijekla. Ostalih šest kasnije je otputovalo iz Mađarske u druge zemlje EU. Od onih koji su se vratili u Ukrajinu, kaže Repasi, jedan je na psihijatrijskom liječenju, jedan je preminuo od plućne bolesti, a jedan se vratio na ratište.

Ubrzo nakon postizanja dogovora u zvaničnoj Mađarskoj zavladao je muk. Orbanova vlada taj slučaj nije iskoristila u propagandne svrhe. Ukrajinski politikolog Dmitro Tušanskij, koji vodi Institut za centralnoevropske strategije (ICES) u Užgorodu, vjeruje da zna zašto. Čitava ta stvar je, kaže, bila „prljava hibridna specijalna operacija Kremlja“ kako bi se potkopalo jedinstvo Zapada i podrška Ukrajini, ocjenjuje Tušanskij za DW. On smatra da taj slučaj pokazuje da se Mađarska ne ponaša kao saveznik u EU i NATO, što ona formalno jeste, već da ona predstavlja „direktnu prijetnju po bezbjednost i jedinstvo EU i NATO“.

„Volimo svoju zemlju“

Andrij i Ivan danas žive u veoma skromnim uslovima. Nakon povratka, proveli su nekoliko mjeseci u programu rehabilitacije. Zvanično su još uvijek vojnici. S obzirom na to da u Ukrajini još uvijek nema zakona o demobilizaciji, nejasno je što će biti s njima. Ivan želi da se brine o teško bolesnoj supruzi i djeci i da radi nešto u civilstvu. Andrij je neodlučan. Čeka da vidi šta će da bude – da li će dobiti novi poziv za mobilizaciju ili će da ga otpuste iz vojske. Ne zna se kada bi to moglo da se dogodi.

Andrij i Ivan se ne žale ni na šta. Djeluje deprimirajuće kada ćute nakon što im se postavi neko pitanje. Ipak, ne djeluju kao ljudi koji su slomljeni. Zrače velikim dostojanstvom.

Kako vam danas djeluje ono što ste preživjeli? „To je jedno iskustvo“, kaže Ivan s osmjehom. Andrij klima glavom.

„Vratili smo se, jer nijesmo željeli da se osjećamo kao izdajice“, kažu. „Ovo je naša zemlja, volimo je. I sve bismo opet ponovili.“

Ovaj tekst je prethodno objavljen na njemačkom jeziku.