RIJEČ PSIHOLOGA

Vršnjačko nasilje - ćutanje nije zlato

Dječak iz Nikšića koji je zaradio potres mozga, frakturu lobanje, pucanje bubne opne i hematom nakon što ga je gurnuo drugar iz škole nije jedini slučaj u Crnoj Gori. Sve češće smo svjedoci vršnjačkog nasilja među osnovcima. Psihološkinja Radmila Stupar Đurišić kaže da je su uzrok tome sadržaji na televiziji puni nasilja, kao i malo vremena koje roditelji provode razgovarajući sa djecom.

"Vršnjačko nasilje (ili stručno buling), nije novost, ono postoji oduvjek u našem društvu koje je bilo kruto do prije 20-tak godina, i takvi slučajevi su se ranije rijetko dešavali. Pojava bulinga je bila minimalna jer  se o djeci mnogo više vodilo računa, mnogo su ih bolje pazili, a razredi su bili manji. U savremenom dobu, o djeci se ne vodi manje računa, ali se to površnije radi", kaže za naš Portal psihološkinja Stupar Đurišić. 

Ona kaže da roditelji malo vode računa o načinu na koji djeca komuniciraju. 

"Mi na primjer, vodimo računa jesu li djeca čista i suva, da imaju sve knjige i da su za njih organizovana predavanja i nastava, a mnogo manje vodimo računa o načinu na koji djeca komuniciraju. Takođe, djeca su konstantno bombardovana televizijskim emisijama, spotovima sa neprimjerenim sadržajima, a oni su kao takvi, obrasci ponašanja koje djeca vide. Učenje putem uviđanja je jedan od najosnovnijih obrazaca učenja ponašanja za uzrast do 15, 16 godina. To znači- gledam i onda ponavljam", kaže psihološkinja. 

Kada doživljavaju nasilje, djeca ili ponavljaju obrasce koje su vidjeli kako treba da se odbrane od nasilnika, ili ako su slabiji i uplašeni, bježe od svega toga, što je opet vid agresije, ali prema sebi, objašnjava ona. 

"Niko ne vodi računa o tome kako djeca pričaju, kako se ponašaju, ne dajemo im prave modele. Roditelji su na poslu, bake i deke nisu više tu, nisu uključeni u vaspitni proces djece. Dakle, djeca su prepuštena međusobnoj komunikaciji. I čim sama grade komunikaciju, ona bude pogrešna", objašnjava psihološkinja. 

Kako će dijete reagovati na nasilje zavisi od ličnosti, kaže Stupar Đurišić. Tu postoji dijapazon ponašanja, od povlačenja u sebe, do stvaranja novog nasilnika.

„Nije nepoznat slučaj da žrtve nasilja postaju nasilnici. Iz tog razloga je jako važna podrška roditelja, drugara i nastavnika", objašnjava psihološkinja. 

Žrtva vršnjačkog nasilja se najbolje oporavlja u radnoj grupi okružena djecom svog uzrasta koja će joj dati podršku. A grupa se organizuje u okviru škole gdje se i nasilje desilo. Ona smatra da je najčešća greška roditelja kada dijete koje je pretrpjelo vršnjačko nasilje izdvajaju iz razreda, škole, odvajaju od drugara i vode kod terapeuta, držie kući, prate do škole i nazad.

„Ako stvarno hoćemo da pomognemo tom djetetu, najbolje je da ga vratimo u razred i da nastavnici naprave da njegovi drugovi iznesu stavove koji treba da budu pozitivni, da nose poruku podrške, razumijevanja, osuđivanja nasilja“

Djeca se moraju učiti da prepoznaju nasilje i nasilnike.

„Ćutanje nije zlato kada je u pitanju agresivnost“, kaže Stupar Đurišić.

Maša Mališić