Žabljak
Oblačno
13.9 °C
Pljevlja
Pretežno oblačno
16.7 °C
Herceg Novi
Pretežno vedro
22.5 °C
Nikšić
Pretežno oblačno
21.8 °C
Cetinje
Umjereno oblačno
20.3 °C
Bar
Umjereno oblačno
27.2 °C
Podgorica
Malo oblačno
28.7 °C
Ulcinj
Pretežno vedro
24.8 °C
Kolašin
Pretežno oblačno
17.6 °C

Društvo

[ Objavio: I. P. ]

NOVINAR ĐURKOVIĆ 22. 05. 2019. 07:25   >>  18:02 20

NOVINAR ĐURKOVIĆ

Da, prvi sam proglasio nezavisnost CG

Dugogodišnji sportski novinar Nacionalnog javnog servisa Milorad Dugo Đurković prvi je koji je proglasio nezavisnost Crne Gore, nakon referenduma održanog 21. maja 2006. godine.

U razgovoru za Pobjedu prisjeća se uzavrele atmosfere uoči istorijskog galsanja i navodi da je ideja da se referendumska noć prenosi na Televiziji Crne Gore (TVCG) 21. maja 2006. godine potekla od tadašnjeg direktora TVCG Branka Vojičića.

"Atmosfera u društvu je tih dana bila naročito usijana, tenzije su rasle, strasti uzavrele. Trebalo je naći nekoga iskusnog ko će biti u stanju da koliko-toliko smiri situaciju. Mlađim kolegama koji su se iz štabova dva bloka uključivali direktno u program sugerisao sam da ne daju procjene, prije nego što se svi glasovi ne prebroje. Tokom te noći i sjutradan, od svih opozicionih lidera dobio sam čestitke. Naravno, pobjednicima nije palo na pamet da učine bilo što slično… I, da: prvi sam proglasio nezavisnost Crne Gore", rekao je Đurković.

Ako su novinarstvo, kultura i sport onakvi kakvo je društvo, što bismo mogli da kažemo - kakvo je bilo društvo u kojem ste bili jugoslovenska televizijska zvijezda? 

ĐURKOVIĆ: Jugoslavija je bila uređena država, naročito ako je posmatramo iz perspektive postjugoslovenskih zemalja, od kojih svaka za sebe tvrdi da je ,,lider u regionu“. Ljudi koji danas imaju trideset, četrdeset godina nikada nijesu živjeli u zemlji u kojoj se zna red, u kojoj se poštuju određene vrijednosti, u kojoj čovjek, ako je vrijedan i darovit, može da uspije, da napravi ime. A Jugoslavija je zaista imala velika imena kuture, umjetnosti, sporta. 

Dejana Savićevića, recimo

ĐURKOVIĆ: Dejo je neponovljiv! Sticajem okolnosti, stanovali smo u istoj zgradi. Dok sam bio mlađi, volio sam kafanu i često kući znao da se vratim u zoru. Ljeta su u Podgorici uvijek bila nepodnošljiva, pa bih krevet ponekad izbacio na terasu i tu pokušavao da zaspim. Vraga! Jedno dijete je po cijelu noć igralo lopte po dvorištu… Dejo je uvijek bio poseban, specifičan u svakom pogledu. To samo majka rodi. Znalo se da će biti veliki. Jednostavno se znalo! 

Kako ste Vi napravili ime? 

ĐURKOVIĆ: Rođen sam u Vilusima i, budući da je moj otac bio željezničar, odrastao sam na pruzi Nikšić-Sarajevo. Osnovnu školu sam završio u Bileći, gdje smo se doselili kada je otac dobio premještaj. Sjećam se da sam kao dječak, kada god bih od majke dobio neki dinar, jurio na kiosk da kupim novine. I to sportske. Najčešće beogradski Fudbal, u kojem ću, kao student prve godine svjetske književnosti, početi da pišem 1965. godine. Gimnaziju „Stojan Cerović“ završio sam u Nikšiću, a Filozofski fakultet upisao 1965. Iste godine objavio sam prvi tekst u novinama. 

U kojim novinama? 

ĐURKOVIĆ: U Politici. Na fakultetu smo dobili zadatak da napišemo prikaz predstave koja je u to doba bila veoma popularna - Ko se boji Virdžinije Vulf, sa Cicom Perovićem i Ljiljanom Krstić u glavnim ulogama. Nijesam mogao da vjerujem kada sam u Politici vidio svoj tekst, svoje ime. Uprkos oduševljenju, bilo mi je jasno da me mnogo više od pozorišta interesuje sportsko novinarstvo. Tako sam završio u Fudbalu, novinama za koje su nekada pisala velika imena beogradske i jugoslovenske štampe. Urednik je bio Đorđe Pavić, a redakciju su činili Sergije Lukač, Pavle Lukač, Jovica Veličković, Ljubiša Mišović… Većina njih je potekla iz uglednih, starih beogradskih familija. Prije Drugog svjetskog rata završili su visoke škole u inostranstvu, bili obrazovani ljudi, govorili po nekoliko jezika, ali i imali zajedničku „falinku“: svi su očito bili protivnici nove jugoslovenske socijalističke vlasti, koja ih je zbog toga smjestila na sigurno - u Fudbal. Prvi tekst koji sam objavio u Fudbalu bio je posvećen FK Sutjeska. Naslov: Dokle će Sutjeska dovoditi igrače sa strane. Naravno, u Nikšiću je nastao lom. Ko je čovjek koji je ovo napisao, pitali su se. 

Ko je u to vrijeme bio na čelu FK Sutjeska?

ĐURKOVIĆ: Savo Stanišić, značajan sportski radnik i direktor Onogošta, zatim Buba Golović… 

Nijeste mi rekli što je presudilo da se opredijelite za sportsko novinarstvo. Ipak ste studirali svjetsku književnost, Politika je objavila Vašu pozorišnu kritiku… 

ĐURKOVIĆ: Kao mladić sam igrao košarku, malo i rukomet. Naravno, najviše sam volio fudbal, iako, ovako dugačak, u tom sportu nikada nijesam bio dovoljno dobar. Posebno ne u tako jakoj ,,reprezentaciji“ kakvu je u to vrijeme imao Nikšić. Uvijek sam fudbalska majstorstva tih ljudi posmatrao sa strane, van terena. Hoću da kažem da je nedostatak fudbalskog dara u izvjesnoj mjeri doprinio da se opredijelim za sportsko novinarstvo. Doduše, i prije Fudbala sam objavljivao u Studentu, i to uglavnom kraće priče, više crtice iz studentskog života. 

Učestvovali ste u studentskim demonstracijama 1968? 

ĐURKOVIĆ: Jesam. Stanovao sam u Studentskom gradu i te junske noći sam, zajedno sa masom studenata, krenuo na Beograd. Zaustavljeni smo kod Podvožnjaka, gdje su neki od nas dobili batine. Naravno, to nas nije obeshrabrilo, pa smo naredne dane provodili viseći u Sali heroja na Filološkom fakultetu ili u „Petici“ na Pravnom, gdje smo slušali govore profesora, javnih ličnosti, debatovali… Uzgred, uvijek mi je bio interesantan način na koji su, mnogo godina kasnije, neke moje tadašnje kolege opisivale svoje „velike uloge“ u studentskoj pobuni ’68. Tokom demonstracija, studenti su veoma često prozivali i kritikovali tadašnjeg šefa beogradskog SUP-a, Nikolu Bugarčića, koji je istovremeno bio direktor Crvene zvezde. Kao novinar Fudbala, imao sam zadatak da pratim Crvenu zvezdu, gde sam, silom prilika, upoznao i Bugarčića. Vozio je „mercedesa“ registarskih tablica 50-00. 

I to ste zapamtili?! 

ĐURKOVIĆ: Znaš li zašto? Zato što mi je jednom, u jeku studentske pobune, vraćajući se sa stadiona, ponudio da me odbaci do kuće. ,,Gde ideš?“; pitao me je. ,,’Ajde, sedi da te povezem!“ Iako sam se uplašio da me neko od studenata ne vidi kako izlazim iz automobila šefa policije, sjeo sam, šta ću. Bugarčić je morao da pretpostavi da kao student demonstriram protiv njega; ipak, tokom te preduge vožnje od Zvezdinog stadiona do Studentskog grada o demonstracijama nije progovorio riječ. Ništa! Negdje u to vrijeme u jugoslovenskoj i beogradskoj štampi pojavilo se novo ime: Boro Krivokapić. 

Boro Krivokapić je svoj prvi tekst objavio u Studentu 1969: otvoreno pismo tadašnjem ministru policije Srbije. 

ĐURKOVIĆ: Tako je. Boro je počeo u ,,crvenom“ Studentu. I niko nije pisao tako dobro kao Boro Krivokapić, niko! 

Čije ste sve tekstove voljeli da čitate u novinama?

ĐURKOVIĆ: Pored Ljube Vukadinovića, rado sam čitao Politikine dopisnike iz inostranstva i velikane beogradske štampe koje sam lično poznavao - Jurija Gustičiča, Franu Barbijerija, Sašu Nenadovića, Mira Radojčića, Dragana Markovića… O Predragu Milojeviću da i ne govorim. 

Upoznali ste Predraga Milojevića? 

ĐURKOVIĆ: Jesam. Veoma sam volio i hrvatske novinare, posebno one koji su pisali za Sportske novosti - Zvonu Mornara koji je dugo bio glavni urednik, Jovana Kosijera… Rado sam čitao i Igora Mandića, Mirka Galića, koji je napravio zagrebački Danas. Kada je riječ o televizjiskim zvijezdama tog vremena, u Beogradu su decenijama status neprikosnovenih autoriteta imali Dragan Nikitović i Vladanko Stojaković, u Zagrebu Mladen Delić i Milka Babović. Veliki novinari, uvijek spremni da pomognu mladima. 

Po čemu su se razlikovale dvije škole jugoslovenskog sportskog novinarstva – beogradska i zagrebačka? 

ĐURKOVIĆ: Uslovno, beogradska škola je malo više improvizovala. Kada to kažem, ne mislim ništa loše; naprosto, radili su na osjećaj, na trenutak. Istovremeno, zagrebački novinari bili su pripremljeniji, izvještavali su više radijski – precizno, tačno, mnogo podataka, malo improvizacije. 

Kojoj školi ste bili bliži?

ĐURKOVIĆ: Bio sam negdje između. Trudio sam se da budem tačan, precizan, opskrbljen podacima. Ostalo je na novinaru... Najvažnije je da je čovjek obrazovan, da mu rječnik sadrži više od stotinu riječi. Među nama je Boris Mutić bio najobrazovaniji. Svi su veliki, ali Boris je... Nažalost, umro je mlad. Iako sam radio i u novinama i na televiziji, moram da priznam da sam uvijek više cijenio pisano novinarstvo. 

Zašto? 

ĐURKOVIĆ: Ovdje, nažalost, odavno niko ništa ne čita, skoro ni čitulje. To se vidi… Prije nego dobije autorsku emisiju, svakom novinaru bih preporučio malo rada u novinama. Ta se škola mora proći, mora! Uostalom, u ondašnje dvije velike televizijske kuće – TV Beograd i TV Zagreb – većina ozbiljnih i obrazovanih novinara i urednika stizala je iz novina. A selekcija je bila rigorozna. U Jugoslaviji se nekada pisala i veoma ozbiljna televizijska kritika. Tekstovi objavljeni u zagrebačkom Studiju ili u beogradskoj TV reviji za nas su predstavljali svojevrsne presude od kojih smo strepjeli. U našim medijima je, kao i mnogo šta, odavno umrla i TV kritika. Sa kojom je, nažalost, nepovratno nestala i strepnja o kojoj sam govorio. 

Kad već spomenuste Crvenu zvezdu… 

ĐURKOVIĆ: U Jugoslaviji su postojala četiri velika kluba – Crvena zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk. Znalo se da je Partizan pod kontrolom JNA, dok je Zvezda policijska - beogradskija, da ne kažem - više srpska. Među ta dva tima je uvijek postojao sportski rivalitet, nikako ideološki ili politički. Isto tako, Hajduk je bio jugoslovenski klub, Dinamo više hrvatski. Ipak, sve te razlike držane su u dubokim rukavicama. 

Božo Koprivica kaže kako je splitski Hajduk u Nikšiću imao mnogo navijača. 

ĐURKOVIĆ: Ne samo u Nikšiću; Hajdukovih je navijača bilo po cijeloj Crnoj Gori. Hajduk je, naime, bio specifičan ne samo zbog igre, nego i zbog svog partizanskog, jugoslovenskog pedigrea. Naravno, u nekada crvenom Splitu te stvari niko ne smije ni da pomene. Rat je sve uništio, sve. Kada je počelo devedesetih… Mogao bih da kažem da sam sa većinom hrvatskih komentatora zaista bio veoma dobar prijatelj - od Mladena Delića do... Ipak, nakon crnogorske ratne epizode sa Dubrovnikom i Konavlima, na Olimpijadi u Barseloni 1992. u liftu hotela naletio sam na dvojicu sportskih komentatora HRT-a koji nijesu htjeli da mi kažu ,,dobro jutro“. Bio sam zapanjen. Požalio sam se Božu Sušecu. „To je… Pusti!“, rekao mi je slegnuvši ramenima. Iako me je reakcija tih ljudi veoma pogodila, danas im ne zamjeram. 

Ne zamjerate im? 

ĐURKOVIĆ: Ne. Jer - imali su pravo! Crnogorci se trude da nekako zaborave tu dubrovačku stranicu, da zatrpaju činjenicu da su bili saučesnici u tom sramnom ratu. Ne može! Moramo se sa tim suočiti. Kada je devedesetih počelo ratno prebrojavanje, svog sina, koji je tih godina bio jedan od žestokih vođa pokreta za Crnu Goru, silu na sramotu sam iz trećeg razreda gimnazije nekako uspio da pošaljem u Ameriku. Tamo je završio i srednju školu i fakultet. Iako sam ga od toga odvraćao, dugo je govorio da će da se vrati u Crnu Goru. Danas živi u Njujorku. Dobro je što je tamo. U Dubrovnik sam, nakon ratova devedesetih, odlazio više puta i uvijek se loše i neprijatno osjećao. Iako njesam radio, tih sam godina ostao na televiziji, nijesam dao otkaz.

Kada ste počeli da radite na TV Titograd? 

ĐURKOVIĆ: Kada sam se, zbog smrti oca, iz Beograda vratio u Crnu Goru. Te 1970. godine Fudbal su preuzele zagrebačke Sportske novosti. Direktor Vjesnika bio je Josip Vrhovec, a direktor Sportskih novosti Vladimir Orešković, brat Marka Oreškovića, španskog borca i narodnog heroja Jugoslavije. Tokom sastanka dijela redakcije Fudbala sa novim vlasnicima, održanog u beogradskom „Manježu“, Orešković mi je saopštio da ostajem njihov novinar. Zahvalio sam mu i rekao da se, zbog bolesti oca, hitno moram vratiti u Crnu Goru. Na poziv Radivoja Rabrenovića uskoro sam počeo da radim u Televiziji Titograd. ,,Ne smiješ se baviti sportskim novinarstvom“, rekao mi je Rabrenović, „mi sport nikada nećemo imati“. 

Kako nećemo imati sport?! 

ĐURKOVIĆ: Kako?! To je ta svijest! Pa, i danas malo ko vidi da je Crna Gora pod strašnom medijskom okupacijom. Kako to da vrhunski crnogorski sport prenose strane televizije?! Kako?! Sve što ovdje valja prenose drugi, što najrječitije govori o odnosu naše države prema sportu. Nedopustivo je da utakmice crnogorske reprezentacije ne prenosi RTCG, baš kao što je nedopustivo i to da one budu komentarisane na ekavici. Može li neko zamisliti da meč srpske ili hrvatske reprezentacije komentariše novinar koji ne govori srpski, odnosno hrvatski jezik?! Nama je to prihvatljivo. U ovdašnjim sportskim TVprenosima nema crnogorskog jezika! I onda se pitamo zašto djeca govore ekavicu. Pa, govore ono što čuju!... Star sam čovjek, svejedno mi je, ali neke stvari moram da kažem. 

Govorili ste o tome kako ste došli na TV Titograd. 

ĐURKOVIĆ: Prvi direktor Televizije Titograd, Mišo Brailo, negdje 1975/1976. je, suprotno volji tadašnjeg crnogorskog rukovodstva, kupio reportažna kola i počeo da emituje Dnevnik. ,,Šta će nama Dnevnik?!“ pitali su ga. Nema novinarske forme u kojoj se nijesam oprobao na TV Titograd: od Telesporta i emisije Kroz Crnu Goru, koju sam radio sa darovitim Miloradom Radetićem, do Dnevnika i Nedeljnog popodneva, u kojem smo imali i po sedam sati živog programa. Istovremeno, izvještavao sam sa deset ljetnjih i sa jedne zimske olimpijade. 

Bili ste u Minhenu 1972?

ĐURKOVIĆ: To je bila moja prva Olimpijada. Terorizam o kojem me pitaš pamtim kao kroz san. Međutim, veoma dobro sam zapamtio kada je pored mene, dok sam sjedio u šminkernici, prošao Vili Brant, koji je došao da podrži njemačku reprezentaciju. 

Kako se Vaša generacija informisala u vremenu u kojem nije bilo interneta? 

ĐURKOVIĆ: Često smo putovali po svijetu, razgovarali sa sportistima, sa kolegama, kupovali strane novine i tako pravili sopstvenu dokumentaciju. Krajem osamdesetih sam za JRT prenosio i komentarisao italijansku ligu. Kako? Budući da su utakmice počinjale u 15 sati, svake nedjelje sam išao na Ćemovsko polje – tamo sam imao bolji prijem – i u kolima slušao radio prenose utakmica. Poslije toga sam jurio da odgledam kultnu emisiju RAI Devedeseti minut (Novantesimo minuto), u kojoj su prikazivani najinteresantniji momenti upravo odigranih mečeva. Tako sam, dobivši kompletnu sliku, ulazio u studio i komentarisao ono što sam prethodno čuo i vidio. Manje-više smo se svi pripremali na sličan način. Naravno, tokom prenosa nikada nijesmo pred gledaoce istresali sve što smo saznali. Čekali bismo povod, priliku. 

Hoćete da kažete da ste, za razliku od većine današnjih sportskih komentatora, znali i da zaćutite? 

ĐURKOVIĆ: Naravno. Veoma je važno znati ućutati, gledaoca pustiti da sam nešto prepozna, da donese zaključak. 

Kao komentator ste znali i da navijate, da pokažete emocije? 

ĐURKOVIĆ: Jesam. Ipak, Mladen Delić je u tom smislu bio neprikosnoven. Doduše, kao kod svakog velikog komentatora, kod njega je to dolazilo spontano, što je publika razumjela, prepoznavala, prihvatala i pamtila. Baš kao što je, kažu, zapamtila prenos finala Svjetskog prvenstva u vaterpolu - Madrid 1986. - i gol Igora Milanovića, koji je Jugoslaviji obezbijedio zlatnu medalju. „Milanović, Milanović, gool, gooool… “, viknuo sam. Prenosio sam fudbal, vaterpolo, plivanje, boks… Ipak, ostao sam upamćen po vaterpolu. Što je u redu, budući da su, dok sam radio, i Jugoslavija i Crna Gora osvojile sve što se u vaterpolu moglo osvojiti.

Čija je ideja da prenosite referendumsku noć na TVCG 21. maja 2006? 

ĐURKOVIĆ: Tadašnjeg direktora TVCG Branka Vojičića. Atmosfera u društvu je tih dana bila naročito usijana, tenzije su rasle, strasti uzavrele. Trebalo je naći nekoga iskusnog ko će biti u stanju da koliko-toliko smiri situaciju. Mlađim kolegama koji su se iz štabova dva bloka uključivali direktno u program sugerisao sam da ne daju procjene prije nego što se svi glasovi ne prebroje. Tokom te noći i sjutradan, od svih opozicionih lidera dobio sam čestitke. Naravno, pobjednicima nije palo na pamet da učine bilo što slično… I, da: prvi sam proglasio nezavisnost Crne Gore.

(Izvor: Pobjeda)

 

Komentari 20

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo