CAMOVIĆ PORUČILA

Novinari da se pitaju za svoj rad

Država bi morala da bude odlučnija i da konačno nađe neki mehanizam da riješi slučajeve napada na novinare i spriječi dalje napade, poručila je predsjednica Sindikata medija, Marijana Camović.

Ona smatra i da bi mediji u Crnoj Gori morali da budu solidarniji sa kolegama koje su žrtve napada, a ne dolaze iz njihovih redakcija.

Camović je u intervjuu Portalu RTCG rekla da je, u odnosu na 2016. Godinu, kada nije bilo drastičnijih napada na mediji i novinare, 2017. bila znatno gora.

Uvođenje autonomije u radu novinara, što je jedan od predloga Sindikata medija bi, prema riječima Camović, značilo da se novinari pitaju za svoj rad.

“Mi smo taj problem uočili u istraživanju koje sprovodimo već dvije godine i gdje su nam kolege i koleginice otvoreno kazali kakvi su uslovi u kojima rade. Na osnovu toga smo Ministarstvu kulture dostavili konkretne predloge izmjena Zakona o medijima, po kojima bi novinari imali pravo da odbiju određene naloge urednika, ako bi se postupanjem u skladu sa tim nalogom kršio propis, pravila struke ili Kodeks novinara”, kazala je Camović.

Takođe, kako je pojasnila, medijski tekst ili prilog, kojem je smisao promijenjen u postupku uredničke obrade, ne bi se smio objavljivati pod potpisom novinara-autora, bez njegovog pristanka.

Kako biste, u pogledu slobode medija i položaja novinara u Crnoj Gori ocijenili 2017. godinu? Da li je bilo ikakvih pomaka u odnosu na ranije godine?

„U odnosu na 2016. godinu kada nije bilo drastičnijih napada na mediji i novinare, 2017. je bila znatno gora, naročito njen drugi dio. U septembru je premijerov brat u telefonskom razgovoru prijetio kolegi Vladimiru Otaševiću i mi smo prije nekoliko dana dobili obavještenje od Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) u Bijelom Polju da je taj predmet proslijeđen ODT Podgorica, ali nam je rečeno i da se Velizar Marković tereti za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti. Za to krivično djelo je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do godinu. Nastavićemo da pratimo taj slučaj. Drugi drastičan slučaj, ali koji iz nekog razloga nije probudio interesovanje medija, je slučaj paljenja automobila kolege iz Pljevalja Miroslava Drobnjaka, dopisnika Večernjih novosti. Njemu je 11. oktobra neko zapalio auto i duže od mjesec dana niko ništa nije radio po tom pitanju, dok nije stigao nalaz vještaka koji je nedvosmisleno utvrdio da je neko benzinom polio auto i zapalio ga. Nakon toga Drobnjak je desetak puta saslušavan u policiji, čak je ispitivan i na poligrafu, i mi smo zbog načina na koji su se policajci ponašali prema njemu tražili mišljenje Savjeta za građansku kontrolu rada policije i više puta dopunjavali taj zahtjev, jer nakon svakog dopisa Savjeta koji je stigao do pljevaljske policije, Drobnjak je dodatno isljeđivan. Čak i njegova porodica.

U međuvremenu ništa nije urađeno da se nađe osoba koja mu je zapalila auto. IZ ODT Pljevlja smo obavješteni da su oni utvrdili da se radi o krivičnom djelu uništenje i oštećenje tuđe stvari (čl.253 KZCG) za koje se gonjenje preuzima po privatnoj tužbi, što je jako simptomatično. Tužilaštvo i policija, osim što su ispitivali Drobnjaka kao da je on osumnjičeni, a ne žrtva, nijesu uradili ništa, čak su i krivično djelo kvalifikovali na način da se Tužilaštva on više ne tiče. Obavješten je Ombudsman i čekamo i njegovo mišljenje. Tokom godine ni jedan od starih slučajeva napada na novinare nije riješen niti je bilo nekih pomaka u istragama.

Sami mediji, naročito elektronski, su bolje prošli, jer im je Vlada u martu odobrila pomoć u ukupnom iznosu od 1,84 miliona eura i to po zahtjevu Radio-difuznog centra. Kako su svi mediji dobili pomoć, niko nije ukazao na činjenicu da je ona potpuno nezakonita i da predstavlja kršenje Zakona o dodjeli državne pomoći, koji tu pomoć predviđa jednom u 10 godina, a mediji su na sličan način pomognuti prije nekoliko godina. Ćutanje medija tu odluku nije učinilo zakonitom, ali je osvijetlilo mnoge stvari“.

Kakva su očekivanja i planovi Sindikata medija u narednoj godini?

„Svakako ćemo nastaviti pregovore o novom granskom kolektivnom ugovoru, jer je to najvažniji dokument koji se direktno tiče svih zaposlenih u medijima i mi smo tom poslu pristupili jako ozbiljno. Pregovaračkom timu će se sad pridružiti i neko od kolega iz Sindikata zaposlenih RTCG, koji su odnedavno dio Sindikata medija. Oni od nas, ali i mi od njih, očekujemo dosta i vjerujem da će se u samom Sindikatu medija desiti promjene koje će biti pozitivna posljedica dolaska novih ljudi i ideja. Naše aktivnosti u 2017. će početi vrlo brzo, već 23. Januara, kada ćemo petu godinu zaredom obilježiti Dan novinara Crne Gore.

Mi smo nedavno, kroz analizu Zakona o elektronskim medijima i Zakona o medijima, dali konkretne predloge izmjena tih zakona i svakako ćemo učiniti sve što je u našoj moći da ti predlozi postanu sastavni djelovi tih zakona. Iskustvo koje imamo i poznavanje načina rada bukvalno svih crnogorskih medija nam je pomoglo da formulišemo predloge i vjerujem da imamo dobre argumente za ono za šta se zalažemo.

Ono što od države očekujemo je da profesiju kojom se bavimo počne ozbiljnije da tretira i da prestane sa sad već očiglednom praksom da slučajeve napade na novinare kvalifikuje kao prekršaje ili krivična djela koja se ne gone po službenoj dužnosti, jer smatramo da na taj način 'pere ruke' od sopstvene nesposobnosti da riješi slučajeve napada na medije i novinare i skraćuje listu tih slučajeva. Takav odnos prema novinarstvu obeshrabruje novinare da prijavljuju slučajeve napada, a ohrabruje napadače da nastave sa takvim ponašanjem jer ono očigledno nije kažnjivo“.

Nedavno ste predstavili analizu o položaju lokalnih javnih emitera u Crnoj Gori, s preporukom da se oni finansiraju po modelu nacionalnog Javnog servisa. Da li očekujete da se to desi u praksi? Imate li informaciju o tome da li postoji raspoloženje u lokalnim samoupravama o takvom modelu finansiranja?

“Jasno je da sadašnji način finasiranja lokalnih javnih emitera tim medijima ne pruža nikakvu sigurnost i nije im od koristi. Ako opština procijeni da je neophodno osnovati lokalni javni emiter, onda je neophodno osigurati njegovo finansiranje na način koji će obezbijediti što veći stepen samostalnosti u radu. Zalažemo se za to da unaprijed budu poznata minimalna sredstva za ostvarenje misije javnog emitera, jer samo na taj način se osigurava visok stepen njihove nezavisnosti i poštovanje profesionalnih standarda.

Sada imamo situaciju da se pregovara o nekom iznosu koji predloži opština koja sama procjenjuje koliko je to. Tim medijima, koji su ionako u ogromnim dugovima, to nije nikakva sigurnost i problem nije riješen, iako je Zakon o elektronskim medijima mijenjan polovinom 2016. godine. RTCG sad zna sa čim raspolaže i mnogo je relaksiraniji u to smislu, o lokalnim medijima se nije mislilo.

Ono što je problematično je što raspoloženje lokalnih samouprava diktira politika, ništa nije riješeno na nivou standard, jer ako bi oni postojali bilo bi nebitno koja je partija na vlasti, ovako i imenovanje direktora i savjeta zavisi od politčara koji postavljaju svoje ljude, a kasnije se njihova (najčešće) nesposobnost prenosi na nefunkcionisanje medija, neisplaćivanje zarada, doprinosa i slično”.

Jedan od predloga tiče se veće autonomije za novinare? Što to konkretno podrazumijeva, i vjerujete li u blagonaklon odnos urednika i vlasnika medija prema tom predlogu?

“Ne vjerujem u blagonaklon odnos glavnih urednika i vlasnika medija kada je u pitanju pokušaj da im se iz ruku oduzme moć i smanji uticaj ali vjerujem da je to neophodno da se desi ako želimo da ova profesija opstane i povrati ugled. Sada imamo novinare koji više ni ne moraju da budu cenzurisani i da čekaju da budu opomenuti, oni sami znaju dokle mogu da idu i to je poražavajuće.

Uvođenje autonomije bi ukratko značilo da se novinari pitaju za svoj rad. Mi smo taj problem uočili u istraživanju koje sprovodimo već dvije godine i gdje su nam kolege i koleginice otvoreno kazali kakvi su uslovi u kojima rade. Na osnovu toga mi smo Ministarstvu kulture dostavili konkretne predloge izmjena Zakona o medijima po kojima bi novinari imali pravo da odbiju određene naloge urednika ako bi se postupanjem u skladu sa tim nalogom kršio propis, pravila struke ili Kodeks novinara.

Takođe, medijski tekst ili prilog, kojem je smisao promijenjen u postupku uredničke obrade, ne bi se smio objavljivati pod potpisom novinara-autora, bez njegovog pristanka. U slučaju tužbe podignute protiv novinara zbog članka, priloga, fotografije ili karikature, njegov poslodavac je dužan da o svom trošku angažuje pravnog zastupnika, kao i da nadoknadi troškove u slučaju gubitka sudskog spora. Na ovaj način bi smo štitili pojednice, njihov dignitet ali profesiju u cjelini”.

Sa kojim se problemima najviše suočavaju crnogorski novinari?

“Novinari se u svakodnevnom radu suočavaju i sa problemima kada je u pitanju njihov profesionalni status u redakcijama. Sve je više njih preopterećeno, posebno zbog insistiranja na tome da jedan novinar prati više oblasti, a često im se dodaju zadaci koji ne spadaju u opis posla kojim se bave. Novinari ne govore otvoreno o pritiscima sa kojima se suočavaju u svakodnevnom radu, ali oni koji su spremni da govore ističu da svaka redakcija ima ‘spisak poželjnih’ sagovornika, kao i da se novinari suočavaju sa samocenzurom u smislu da znaju koje teme mogu raditi u zavisnosti od uređivačke politike medija.

Nametnuti sagovornici i teme ograničavaju ih u radu, a intervjuisani novinari pojašnjavaju da ‘samocenzura postoji kad morate da birate temu u okvirima koji medij u kojem radite praktikuje ili - samo bez talasanja i nećete imati većih problema’. Novinari koje smo anketirali za istraživanje SMCG, njih 43,8% je kazalo da uređivačka politika na njih utiče izuzetno ili veoma, a 34,4% njih kazalo je da ona djelimično utiče na njihov rad. Oni su kazali da teme nameće uređivačka politika medija i ono što preferira redakcija. Anketa je još jednom potvrdila da novinari trpe različite uticaje pojedinaca, ali da što su ti pojedinci bliži novinarima u svakodnevnom radu, oni imaju i veći uticaj na njihovo izvještavanje”.

Nedavno istraživanje pokazalo je da je gotovo svaki treći novinar prinuđen da radi dodatni posao. Što to govori o našoj profesiji i da li se ekonomska slika novinara uopšte razlikuje od one u prosvjeti, zdravstvu...?

“To su podaci koji govore o degradaciji profesije. Ove godine nam je 31,3% anketiranih reklo da radi dodatni posao koji nije vezan sa novinarstvo, prethodne godine tako je odgovorilo 18% anketiranih. Ako znamo da prosječan novinar zarađuje manje od prosječnog zaposlenog u državi, da su novinari grupa zaposlenih u medijima koji imaju veće plate od ostalih kolega i koleginica koje rade u tehnici, štampariji, administraciji jasno je zašto su ljudi prinuđeni da rade po dva i više poslova. Kašnjenje zarada, neisplaćivanje doprinosa, rad na „crno“, prekovremeni rad i rad u toku praznika, samo su dio problema sa kojima se suočavaju zaposleni u medijima. Anketirani su saglasni da se njihov ekonomski položaj pogoršao čak i u odnosu na prošlu godinu, pa je 53% njih istaklo da je ekonomski položaj dosta oslabio”.

Prošle godine je bilo pet, ove osam slučajeva napada na novinare? Kakav trend očekujete u narednoj godini?

“Toliko slučajeva smo mi registrovali u bazi napada koju vodimo na regionalnom sajtu www.safejournalists.net. U većini slučajeva su to prekršaju, kako policija i tužilaštvo to kvalifikuju, i mi to smatramo problematičnim i na neki način omalovažavanjem napada na novinare. Ako bih dala sebi za pravo da potpuno nerealno budem optimistična mogla bih da kažem da očekujem da će se napraviti neki pomak u stvoriti atmosfera u kojoj će se znati da je nedozvoljeno napadati novinare zbog posla kojim se bave, jer zbog svoje profesije niko drugi u Crnoj Gori ne strada, te da će biti napravljen pomak u slučajevima ranijih napada.

Sindikat medija već neko vrijeme ukazuje na opasnost da se slučajevi ‘riješe’ kroz zastaru, što se desilo sa slučajem prebijanja Mladena Stojovića, i desiće se sa još nekim tokom 2018. godine. To je ozbiljna stvar i mi smo apelovali i na Upravu policije i na Vrhovnog državnog tužioca da urade sve što je u njihovoj moći, da posebnu pažnju posvete tim slučajevima jer ne smijemo spisak napada na novinare skraćivati putem zastare”.

Što bi država, a što sami novinari, odnosno mediji, trebalo da urade po tom pitanju? Kakva je uopšte reakcija nadležnih?

“Mediji bi morali da budu solidarniji sa kolegama koje su žrtve napada, a ne dolaze iz njihovih redakcija. Slučaj paljenja automobila Miroslava Drobnjaka u nekim vodećim medijima nije ni registrovan, što je i neprofesionalno i nekolegijalno. Ako smo protiv napada na novinare onda ne treba da pravimo selekciju nego da se za to borimo na nivou principa. Država bi morala da bude odlučnija i da konačno nađe neki mehanizam da riješi slučajeva napada na novinare i spriječi dalje napade. Mi smo, zajedno sa Akcijom za ljudska prava, predlagali jedan način koji se nije dopao Ministarstvu pravde pa u Krivični zakonik nijesu unijeli nova krivična krivična djela kojima bi se napadi na novinare kažnjavali rigoroznijim kaznama i posebno kvalifikovali. Nisam primjetila da je neki državni organ predložio neki bolji način ili uopšte problematizovao ovo pitanje”.

Igor PEJOVIĆ