[ RTS, Oko magazin ]

DETALjI O ŽIVOTU NOBELOVCA

Velikani o Andriću: Volio Rakića, ali ne i politiku

Odmjeren, suzdržan, zatvoren, ali i plemenit i osjećajan čovjek - tako su opisivali prijatelji i poznanici čuvenog Nobelovca Iva Andrića.

Knjiga "Ko je bio Ivo Andrić" predstavlja izbor autentičnih sjećanja na Andrića iz ugla njegovih savremenika – školskih drugova, prijatelja, pisaca, diplomata, kolega, susjeda, rođaka, političara, poznanika.

Ova knjiga, koja hronološki prati Andrića od dječačkih i mladalačkih dana, preko njegovih zrelih i profesionalno najuspješnijih godina, pa sve do konačnog kraja, čita se kao svojevrsni uzbudljiv biografski roman, sa stalnom promjenom glasova i izmjenama tačke gledišta u odnosu na glavni objekat odnosno glavnu temu – Andrića.

Ta polifonija viđenja jedne ličnosti, preplet različitih sudova, utisaka, osjećanja i iskustava, nudi moguće odgovore na zagonetku zvanu Andrić.

Kroz riječi onih koji su ga manje ili više poznavali, kroz nepoznate i slikovite detalje iz istorije Andrićevoga života, ocrtavaju se obrisi njegovog lika, koji čitaocima može nekada biti jasan, očigledan, predvidiv i očekivan, ponekad neuhvatljiv, nedosljedan ili iznenađujuć, katkad zamaskiran, u svakom slučaju – provokativan.

Knjiga "Ko je bio Ivo Andrić" dragocjen je izvor podataka ne samo o Andriću, nego i o društvenoj i političkoj stvarnosti, jednako kao i svedočanstvo o ulozi i značaju književnosti u vremenu u kojem je pisac živio i stvarao.

MEŠA SELIMOVIĆ (1910-1982):

Mada izgleda hladan, Andrić je veoma dobar, plemenit i osjetljiv čovjek. Nemam prava da otkrivam neke njegove osobine i postupke, o kojima on nikad ne govori niti voli da ih iko drugi pominje, ali mogu reći da mu oni čine čast kao čovjeku.

Inače je prilično zatvoren, toliko zatvoren, naročito prema ljudima koje ne poznaje dobro, da se brani svim i svačim da kogod ne bi čak i pokušao da prodre u njegov svijet i lični život.

Nedavno je jedan novinar nagovijestio niz svojih napisa o Andrićevom životu, čak je određen i dan kad će početi da se štampa Andrićeva biografija, čemu sam se ja veoma iznenadio, jer je to bilo suprotno od svega što znam o Andriću.

I zaista, prošli ponedeljak je prošao, biografija velikog pisca nije štampana.

Kad sam upitao Ivu, šta je to bilo, odgovorio mi je ono što sam mogao i sam znati, da je jedan novinar „sposoban i kulturan“ pokupio sve podatke o Andrićevom životu, svugdje gdje je do njih mogao doći, u novinama, u knjigama, u saopštenjima raznih ljudi, i redakcija jednih novina je odlučila da to štampa. Ali kad su došli Andriću da to odobri, on se nije saglasio, i pripremljeni materijal o njegovom životu nije objavljen.

– Čudno je to interesovanje za piščev život – kaže Andrić. – Zar nisu dovoljne njegove knjige? Uostalom, neko zna i može da piše o svom životu, ja ne znam i ne mogu. Mada ništa nisam sakrio: sve je u mojim knjigama.

Taj Andrićev stav je sasvim čist i vrlo opravdan: knjiga treba da bude odvojena od svega intimnog i familijarnog u piščevom životu, oslobođena od svakog mogućeg tereta ma kakvog obzira ili sentimentalnosti.

Knjiga je umjetnički fenomen, estetička realnost, i kao takva, potpuno samostalna, nespojiva sa svim što nije umjetnička činjenica. O sebi Andrić nikad ne govori, ili govori vrlo rijetko, kad je posebno raspoložen, pa i tada otkriva samo neke nevažne stvari iz svoga života, dosta sterilizovane i uopštene, ili sasvim neodređene.

Kad se desi da priča o svome životu, pomenuće, recimo, majku koja mu je u devetoj godini dala sekser i on odmah sve potrošio na bombone, a kad ga je majka upitala gdje mu je toliki novac, on je odgovorio: „Drugi dan, druga i nafaka“, i majka ga je istukla zbog te ,,mudrosti“, koja znači najveću lakomislenost.

Ili će ispričati kako je poslije rata sin jednog siromašnog školskog poslužitelja, na primjer, morao napisati da je sitnoburžoaskog porijekla, a sinovi kuferaša-zanatlija, koji su zarađivali mnogo i živjeli dobro, pisali su da su radničkog porijekla.

Andrić je, za čudo, nepraktičan čovjek, ponekad gotovo bespomoćan, i uvijek je potrebno da se neko o njemu brine. Sjećam se kako smo ga jedne godine našli u Hvaru, na ljetovanju. Bio je ponedjeljak, a on je bio vrlo uznemiren, zabrinut kako će spakovati stvari, jer odlazi iz Hvara u petak!

Svoje lične probleme ni svoja osjećanja, Ivo Andrić ne povjerava nikome. Nikad, doduše, nisam ni tražio ništa od njega, ni da mi se povjeri ni da se otkrije, a učinio je to dva-tri puta, sasvim neočekivano, i uvijek smo ostali zatečeni, suviše iznenađeni, kao da se desilo nešto veoma čudno, sasvim neočekivano, i nezgodno je obraćati pažnju na to, da se i on ne zastidi.

Inače, krijući se i braneći, on najčešće govori o književnicima, gotovo redovito o starijima, o zanimljivim događajima iz svjetske istorije, ili priča anegdote, obično o starijem vremenu, rjeđe o onom dohvatljivijem. Ali njegovo pričanje anegdota uvijek služi da objasni neku situaciju o kojoj je riječ, ili neki problem, tako da izvanredno lijepo ,,paše“. Najčešće se te pričice odnose na Bosnu.

Ispričaću neke, Ivo ih priča sam o sebi, kao svoje doživljaje. Ne voli da govori o sebi, o politici, o Krleži. (Za Krležu kaže: nismo nas dvojica dva fudbalska tima, pa da imamo svoje navijače). Toliko ne voli da kaže išta o sebi, da krije čak i to šta čita. Istina, oči su mu oslabile, ali se ne odvaja od Kamija (L’envers et l’endroit).

Ne umijem da govorim – odgovorio je novinaru koji ga je pitao koju će knjigu ponijeti na lijetovanje; neki umiju, ja ne umijem, kao da sam uzet. Naravno, to je odbrana, od svakog miješanja u lične stvari. To je i odbrana vlastite nezavisnosti, ali ni on neće da se miješa ni u šta izvan svoje literature. Ponekad je smiješno kako odbija da uzme učešća u nekoj javnoj akciji. Na molbu da uđe u odbor za podizanje Njegoševa mauzoleja na Lovćenu i da potpiše pripremljenu listu, odgovorio je da ne može, žao mu je, ali je nazebao. Čudno je da su mi članovi Inicijativnog odbora taj razlog naveli kao ozbiljnu prepreku što Andrić nije ušao u odbor!

Ne volim da se sporim s njim ni o čemu, najviše zato što mi je drag, a onda i zato što je vrlo koncilijantan prema svakome, ali se nismo složili u pitanju da li pisac treba da kaže svoje mišljenje o važnim problemima svoga vremena. Andrić misli da pisac ne samo da ne treba već i ne smije da daje svoje mišljenje o stvarima za koje ne odgovara: to je suviše komotan stav; dovoljno mu je njegovo djelo, neka tu kaže sve što hoće. Ja, međutim, smatram da pisac mora da se angažuje u svim javnim poslovima, i da je pitanje njegove savjesti i morala da li će slobodno reći svoju riječ o svome vremenu. Šta sam ja, na kraju krajeva, ako ćutim kad treba da reagujem? Oportunista koji strahuje za svoj komoditet? Kukavac koji se boji svoje sjenke? Karijerista koji ne želi da sam sebi podrneće klipove na putu ka uspjehu? Nezainteresovani posmatrač, prisutni građanin, svjedok koji neće to da bude? Ako ne reaguje na svoje vrijeme, pisac treba da vrši svaki posao samo ne književnički.

Prisutnost je piščevo pravo ali i dužnost. Ravnodušnost književnika prema svome vremenu, to je ravnodušnost prema svome pozivu. S kojim pravom će pisac govoriti o moralu i o etici u svojim djelima, ako mu u životu nije stalo do tih kriterija vrijednosti kojima valorizuje postupke ljudi? Ili, književnik smatra da je iznad ljudi, arbitar, gospod bog? S kojim pravom? – Govorio sam prilično uzbuđeno, a Ivo Andrić, koji je mudriji od mene, samo je ćutao. Znao sam, ne slaže se, ali ne pristaje na takav ton a neće to da kaže. Ućutao sam, naravno, i ja. Ali smo obojica ostali na svome.

Ali, Andrić je nacionalna institucija, evropska i svjetska vrijednost, i ne treba od njega tražiti ono što nije u njegovoj prirodi, i ono što ni drugi ne čine. Pogotovu je neukusno ako bih ja to učinio. Zato što ga veoma poštujem i izdvajam između drugih ljudi.

ZUKO DžUMHUR (1921-1980):

Andrića znam od najmanjih nogu, od valjda četvrte svoje godine. Znate, u Beograd je posle Prvog svetskog rata došla i grupa Bosanaca i Hercegovaca, a među njima bili su i Andrić, i moj otac, i mnogi drugi. Stanovali smo u Jevremovoj ulici, a ona je u ono vrijeme imala jake elemente balkanske palanke. Jedna grupa Bosanaca i Hercegovaca skupljala se na akšamluk, na rakiju i meze u našoj kući. Živo se sjećam dr Tugomira Alaupovića, Pere Slijepčevića, Vasilja Popovića, Hasana Repca i, naravno, Ive Andrića, koji je uvek donosio po čokoladu ili bonbone, a o praznicima i po neku igračku. Jedan od razloga njihovog dolaska je i zato što je moja majka Vasvija, Vasvihanuma ili majka Asa, kako je zove unuka i svo njeno društvo, bila vješta u spravljanju bosanskih specijaliteta, raznih mezeluka.

(...) Toga čovjeka sam tako poštovao i volio da sam se ustručavao da pretjerano sa njim drugujem – da to prijateljstvo ne bih ,,potrošio“ i bilo čim okrnjio.

A, kažem, sretali smo se često – i u Klubu pisaca, i na ulici, i na Kalemegdanu, koji je on neverovatno voleo. I u tim dugim šetnjama, u kojima sam uživao da ga slušam, tek pokatkad bih mu postavio neko pitanje koje ga ne bi povrijedilo ni u čemu. Tako, na primjer, mnogi Andrićevi poznanici su, uoči njegovog ulaska u brak sa Milicom, bili grubi, prosti, pa i neukusni. Ja sam se, međutim, sreo sa Ivom na nekom prijemu, i tada ga diskretno upitam: „Kada ćete mijenjati stan.“ On se silno obradova tom nenametljivom pitanju, nasmeši se, zagrli i odmah odgovori:

„Mislim, iduće nedjelje, oko četvrtka.“

Pošto sam od ranije bio prijatelj i sa Milicom, sada sam bio čest gost u njihovom domu koji se razlikovao od one Ivine samačke, skromne sobe u Prizrenskoj ulici. Sjetih se, jednom prilikom mi je, dok je stanovao u toj ulici, rekao:

„Zuko, nekako sam najsigurniji kada živim kao softa (učenik medrese) i kada za tili čas mogu pokupiti svoje zavežljaje i otići.“

Sada se ta nova životna sredina Andrićeva razlikovala i po tome što je zaista krasila ljepota, duh i šarm žene njegovog života.

(...) Vratio sam se iz Španije i pričam mu kako su Španci gordi i gospodstveni ljudi, a Ivo kaže da je najgospodstveniji čovjek koga je sreo u svom životu pjesnik Milan Rakić.

Govorio mi je da je uživao kada je bio u Beogradu na sastancima PEN kluba, koji su održavani, čini mi se svakog utornika, u nekada čuvenom restoranu ,,Kolarac“, da sretne Rakića, koji, pak, nije ništa krupno, naročito značajno govorio, ali je njegovo sjedenje za stolom ozarivalo čitavo društvo. Rakić je, kaže, bio prava blagodet, prava vrlina samim svojim postojanjem. A to je osobina i Andrićeva – ,,ne prosipati pamet u društvu“.

Jednom mi je pričao o prvom susretu sa Jovanom Dučićem – bio je, kaže, mlad pisac, ali već glasovit, a inače skroman pisar Ministarstva inostranih djela. Dučić, koji se tada već ponašao kao knez naše poezije, pozvao ga je u stari, čuveni hotel „Srpski kralj“, koji je bio kod Kalemegdana i koji je srušen u bombardovanju Beograda, na razgovor.

Tada mu je skrenuo pažnju da sarađuje sa Politikom, jer je Politika velika kuća i kulturna institucija koja će mu uvijek i u dobru i u nevolji pomoći. Dučić mu je, veli, tada govorio da mu je žao što jedan tako darovit mlad čovjek piše o nekakvim fratrima i efendijama i njihovim životima i priključenijima po bosanskim kasabama i šeherima. Rekao mu je, da se trgne iz tog začaranog balkanskog i palanačkog blata i da se otvori prema Evropi, modernom svijetu, da postane kosmopolita. Cijenio je, inače, Dučićevo izuzetno obrazovanje, živi duh i briljantnu konverzaciju.

(...) A posle oslobođenja, pričao mi je, ponudili su mu komforan stan, svu udobnost, ali on je to uporno odbijao držeći se svog sobička u Prizrenskoj – u njemu je, sjećam se, pored minijaturnog pisaćeg stola, poda pokrivenog bosanskim ćilimom bila stara garnitura konjičkih peškuna (bosanski razbareni stočići).

A od ukrasnih predmeta tu se nalazila jedna porcelanska minijatura koju je izuzetno volio – bio je to Omerpaša Latas, kako sjedi u fotelji, sa silnim ordenjem na prsima. To je, govorio mi je Ivo, našao negde, čini mi se u nekoj evropskoj antikvarnici, i od te minijature ni kasnije se nije rastajao. Sjećam se, u tom stanu u Prizrenskoj, imao je na policama brdo ispisanih svezaka, a i na pisaćem stolu, pored notesa, teftera i različitih papira bile su nekolike olovke i mala školska guma za brisanje.

Pričao mi je kako prije nego što ,,pređe“ da pravi literaturu vrlo brižljivo bilježi mnoge pojave, utiske i zapažanja u te svoje sveske. Tako, na primjer, kada se razboli, kada dobije bolove u stomaku, on pomno bilježi reakciju svoga organizma, jer, kaže, kako bi istinito i pošteno u svojoj prozi opisao trovanje nekoga paše u Travniku ili Sarajevu.

Zaista je to bila isposnička, studentska soba – sa koferima u uglu. Često sam, dok je bio u Prizrenskoj, svraćao kod njega u ljetnjim mjesecima – onda bismo zajedno odlazili na Adu Ciganliju. A Ada je u to vreme bila skoro prava prašuma, a Sava čista, zelena...

Ivo je tada govorio da su mu valjda najsrećniji dani u životu bili prije pata, kada je kao mali činovnik Ministarstva inostranih djela, u kome se radilo dvokratno, u podne dolazio tramvajem do Čukarice, da bi se okupao na Savi i ručao u jednoj od alaskih koliba svježu ribu.

Na Adi bi ostajali najčešće kod zgrade Veslačkog kluba „Crvena zvezda“, gde smo se kupali ili, pak, igrali stoni tenis. Naravno, šetali bi smo uzanim stazama. On jednom veli:

„Tako, Zuko, zamišljam prvo jutro posle stvaranja svijeta...“

MILOVAN ĐILAS (1911-1995):

Prvi put sam sreo Andrića početkom 1945. godine, na ručku kod književnika Zogovića. Utisci koje sam o njemu tada dobio, kasnije, kroz mnoge susrete s njim, jedino su se popunjavali.

Andrić je bio odmjeren, suzdržan, do te mjere i tako prefinjeno da je i prisutnima nametao slično držanje.

Ali u njemu nije bilo ničeg zloćudog i mračnog. Nikada nisam od njega čuo pokudnu riječ o vladarima i ministrima kojima je služio, mada o stanju i poretku kraljevske države nije imao visoko mišljenje.

Bio je preveć mudar a da ne bi uvideo zamašnost i dugotrajnost revolucionarne promene. Nije li zapisao: „Tako je udešen ovaj svijet da nas ljubav i razum vode u stvaranju boljeg reda, ali mržnja i gnijev otklanjaju zlo i nepravdu. Samo mržnja i gnijev mogu da zbrišu granice trulih carevina, pomjere temelje trošnih ustanova... Stoga se i dešava da savremenici, u takvim istorijskim trenucima, vide samo mržnju i gnijev, kao apokaliptičke zvijeri, a potomstvo, naprotiv, samo plodove snage i pokreta.“

Andrić je prihvatio promjenu, jer je ona bila nebitna za njegovo shvatanje ljudske sudbine, a mogla je ugroziti ono što je najtrajnije i najvrjednije bilo u njemu – njegov dar i njegovu umjetnost. Za taj ustupak, ili ,,ustupak“, on je imao i razloga u svojoj „grešnoj“ prošlosti – u pripremanju ulaska Jugoslavije u Trojni pakt.

No i za to je bilo razloga: druge su zbog sličnih uloga sudili na dugogodišnje robije. Sjećam se da je za vrijeme izložbe o ratu, koju je na otvorenom prostoru na Kalemegdanu priredila Armija – ako dobro pamtim, 1951. godine – Andrić zatražio da dođe kod mene. On inače nikada nije ni od koga, pogotovu od vlasti, ništa tražio niti ičim bio na dosadi.

Tada, čim je seo, počeo je uzbuđeno i gledajući u stočić između nas: „Eto vidite, ta izložba... Moja slika je tamo, pri potpisivanju Trojnog pakta. Pa to razni ljudi svakojako tumače... Nezgodno, danas, posle toliko vremena...“ I ja sam bio obišao tu izložbu: povisoki Andrić, u fraku, bio je utoliko upadljiviji na uveličanoj slici jer je stajao po strani, u prvom planu. Doista su padale primjedbe: Pazi, Andrić, mnogi to nisu ni znali... Pozvao sam telefonom nadležnog druga iz Političke uprave Armije i dogovorio se s njim – dok je Andrić još bio tu – da se slika ukloni. Andrić, kao postiđen, zahvalio se i odmah oprostio...

Andrić je, možda, precjenjivao – i ja držim da je precjenjivao – opasnosti: on je više bio potreban novoj vlasti, nego ona njemu!

Ali kad je već odredio svoje držanje, Andriću čestitost nije dopuštala ni tolicno odstupanja koliko mu je kasnije svjetska slava mogla zagarantovati.

Doživio je svoj vijek sa maskom lojalnosti i saradnje koju ništa nije moglo uznemiriti, ali ispod koje su se u beskraj granali grižnje, strahovi i očajanja?