Б.Б.

TANjA BOŠKOVIĆ

"Publika ne smije biti hladna, jer onda je akcija na sceni nebitna"

Glumica Tanja Bošković, predsjednica žirija na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću, gostujući u emisiji "Link" Radija Crne Gore, ističe da je zadivljena predstavama koje je do sada odgledala u Nikšiću, ali da je publika, ipak, uzdržana i nedovoljno otvorena. A ako nema ljubavi, ne mora, kaže, divljenja, onda cijela akcija na sceni je nebitna.

Kako je kazala, festivali su najljepša stvar, poslije proba. Ove godine je kako navodi, divna selekcija, različita pozorišta su došla, iz bivše zemlje i to je ono što je lijepo.

"Pozorište nije na jednom tragu, nego se razlikuju i načini i tehnologije. Došli su nam Mađari, uživala sam u njihovoj predstavi 'Ana Karenjina' i različita je to škola u odnu na one koje sam mogla da vidim. Onda zagrebački 'Egzit", očarna sam mladošću i snagom. To je pozorište koje je na ivici da bude kabaretsko, onda 'Upotreba čoveka' iz Novog Sada sa rediteljem Borisom Liješevićem koji ide posebnim putem. Zadivljena sam i tim uskakanjima glumaca koji dolaze u predstavu, pogotovu na festivalu, a da prethodno nijesu prošli taj proces stvaranja, nego su uskočili u tuđe cipele, a publika to nije osjetila. Sinoć je bila predstava CNP 'Pokojnik', ali adaptirana od Egona Savina. To su sve različite predstave, to je posebna prilika", naglašava Bošković.

Voljela bi da je nikšićka publika malo otvorenija. Kako kaže, ljudi su veoma uzdržani, veoma gospostveni, ali pozorište je mjesto gdje duša mora da bude autentična i otvorena.

"Ali i to se vježba, češće moraju dolaziti predstave u Nikšić i davati publici da učestvuje u tome. Tetar traži zagrlja onih na sceni i onih u gledalištu. Ne smijemo ostati hladni, jer ako glumcima ne uzvratite ljubav, ne mora divljene, ali mora biti otvorenog srca i uma, i ne stidjeti se svoje reakcije, inače, ta akija sa scene je nebitna", ističe glumica.

Na Okruglim stolovima nakon predstava što je kaže izuzetno što se organizuje, ima vrlo malo publike.

"Ovdje postiji stid od izražavanja sopstvenog mišljenja i neslaganja. To ovdje nije moderno, moguće da ljudi izbjegavaju nešto što smatraju sukobom, ali ovo je razmjena mišljenja. Čini mi se da je razgovor o pozorištu epohalan za razvoj kulture", smatra Bošković.

Što se tiče uloge reditelja, Bošković naglašava da ima utisan da većina je tu da suze nebo iznad glave glumcima.

"A treba da klizi misao između dvije, tri, pet osoba. Ne volim one koji dođu sa smišljenim konceptom i naprave te izvođečem glumačkih radova. Postoje reditelji poput Staše Koprivice, Saše Milavić Dejvis, koji vas zapljusnu talentom i odesu vas u nebesa, tu smo saradnici, sapatnici, tu smo jedan organizam. Oni koji vam se obraćaju sa visine kafanskog astala na boraniju koju zovemo glumci, to mi se ne dopada, a sve više se forsira rediteljsko pozorište. Oni dođu zamute naše živote na 15, 20 dana ili dva mjeseca, a sa publikom ostaju glumci", ocjenjuje Bošković.

Smatra da glumac mora da nađe put do svog gledaoca i slušaoca. Važno je da se katarza doživi u umjetnosti i to je ishodište kojem moramo da stremimo, tako smo najbliži bogu.

"Ne iscrpljuje se naše kreativno ili ljubavno u zarađivanju, poslu, podizanju djece... Naše biće traži oduška i put ka bogu, to je smisao našeg postojanja", kaže glumica.

Na pitanje da li i danas važi čuvena maksima Terensa Mana da će film donijeti slavu, televizija novac, a pozorište će nas učiniti boljim, Bošković kaže da je tako.

"Neki ljudi u pozorištu ne mogu, iako su izvanredni glumci. Pavle Vujisić je bio arhitekta, pjesnik, veliki glumac, ali nikada nije igrao u pozorištu i to je uredu. Isti tako, imate fantastične pozorišne glumce koji nijesu dospjeli na film. Televizija služi vijestima, a ja se grozim takve TV, ne volim manipulacije koja ona može, a i proizvodi", ističe Bošković.

Politika i kultura, navodi, ne mogu zajedno.

"Da biste se bavili umjetnošću morate da potrošite život. Političari su kratkotrajni, zamjenjivi. Ja prezirem politiku, prosto jer mislim da ničemi ne služi, ne služi ljudima. Ako hoćete nekog da usprećite uradite to lično, a ne propisujte nam kako da živimo. Sigurno da neko mora da radi i prljave poslove, ali to smo mi nekada zvali rabadžije", kaže Bošković.