Tufik Softić

ANDRIJEVICOM

Fontane, fatamorgane i male elektrane

Potpuno zloslutno je zazvučao podatak da u urbanom jezgru Andrijevice ne živi više od 350 stanovnika, da je vrlo malo svjetala koja gore noću u stanovima i kućama, i da više Andrijevčana danas živi i radi u Budvi nego što ih ima u ovom starom i nekada vrlo znamenitom sjevernom gradu.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Piše: Tufik Softić

Ne znam kada je prestala da se vodi mrtva trka da bi se preskočila brojka od hiljadu stanovnika. Ostala je priča da Andrijevica stalno ima 999 stanovnika. Taman se rodi jedno dijete, a dvoje starih ljudi umre. I tako decenijama. Negativan prirodni priraštaj i migracije doveli su do toga gdje je ovaj grad sada.

Trenutno u “soliteru”, najvećoj stambenoj zgradi u Andrijevici, od dvadeset dva stana, petnaest je praznih. Provjereno. Ili u drugoj zgradi, na jednom ulazu od dvanaest stanova, samo u četiri stalno neko živi. 

Generacija sam starije dobi i vrlo dobro sam zapamtio vrijeme kada je odlazak za Prvi maj, na Knjaževac u Andrijevici, značio dobar provod među hiljadama ljudi. Sjedate na autobus “Ivangradprevoza” koji na toj lokalnoj liniji vozi makar na svaki sat. Tiskate se da bi na saborištu prošetali, vidjeli se i bili viđeni. Pojeli šećernu jabuku ili popili pivo, mlako, iz gajbe.

Tada je u andrijevičkim pogonima i fabrikama bilo oko hiljadu radnika. Svježi ukus ratluka, još mekanog i ljepljivog za nepce, iz Soko štarka, ostao mi je neizbrisivo u sjećanju, a kožna torba iz polimkinog pogona galanterije u Andrijevici, dobijena na poklon kada sam diplomirao, dugo mi je bila zaštitni znak preko ramena.

Ili, još malo dalje u prošlost? 1892. godine, ova varoš je dobila čitaonicu, prvu na sjeveru. Osnovana je pod pokroviteljstvom knjaza Mirka da bi se narod opismenjavao. Na dan otvaranja upisano je 40 članova, medju njima 12 do tada nepismenih. Dobrotvorni član čitaonice bio je i prvi crnogorski ministar inostranih poslova vojvoda Gavro Vuković. U čitaonicu su dolazili svi viđeniji ljudi tog vremena, jer su tu redovno stizali primjerci svih novina koje su se štampale u Crnoj Gori i šire. 

Otvaranje čitaonice u Andrijevici učinilo je ubrzo to da je ovaj grad, prema popisu iz tih godina, imao najviše pismenih ljudi, u odnosu na broj stanovnika, poslije Cetinja. Andrijevička čitaonica organizovanim životom je počela da živi od februara 1911. godine, kada su usvojena pravila koja su objavljena u 38. broju “Glasa crnogorca”.

Pravila su objavljena 10 godina nakon osnivanja, pa se smatralo da je čitaonca prekinula rad. Pregledanjem tadašnje periodike može se ustanoviti da ipak nije bilo prekida do balkanskih ratova. Prije spaljivanja, jula 1944. godine, čitaonica je imala 14 hiljada knjiga, mahom rariteta. Posjedovala je prve radove Pavla Rovinskog. Čitaonica je nekoliko puta pljačkana, a nakon spaljivanja danas ne posjeduje ni jednu knjigu sa starim pečatom. Obnovljena poslije Drugog svjetskog rata.

Čitaonica u toku svog postojanja dugog preko 130 godina  doživjela je petnaest preseljavanja. Od jula 2008. godine nalazi se u novim,  komfornim prostorijama zgrade Centra za kulturu. Trenutno posjeduje 12.500 bibliotečkih jedninica. U prostorijama ove biblioteke se čuva legat od 37 slika čuvenog andrijevičkog i crnogorskog umjetnika koji je prije nekoliko godina umro u Beogradu, Mila Stojkovića.

Pleme Bakić ponosno je na svoje pretke Mila i Pavla koji su, školujući se u Turskoj, bili osnivači danas svjetski poznatog fudbalskog kluba Galatasaraj, o čemu svjedoče table koje je delegacija tog kluba prije desetak godina postavila na seoskom domu u Zabrđu.

Kada god prođem kroz Trepču, prisjetim se riječi velikog romansijera Mihaila Lalića, koji je imao običaj da kaže “ako sam u svađi sa tamošnjim ljudima, nisam sa predjelima, kad ih pogledam promijenim raspoloženje”. Njegova Spomen kuća samuje u tom selu.

Da li je ovakvu sudbinu rodnog grada  mogao naslutiti slikar Dušan Mašović kada je u Trešnjevu, na svom imanju, sagradio Dom likovnih umjetnika Polimlja. Kome ostaviti njegovu umjetničku zaostavštinu? Kako danas objašnjavati generacijama mladih da je iz njihovog grada poteklo preko pedeset slikara, među kojima i Jovan Zonjić, ako nisu ni čuli za njega? Poslije, rekao bih jednostavno, kradje umjetničke slike Milića od Mačve koja je bila pravljena specijalno za Andrijevicu, hotel “Komovi” gdje je decenijama stajala, nema više istu vrijednost i draž.

Možemo ići i još dalje u prošlost. Nedavno sam pisao o hramu u selu Košutići kao šansi za vjerski turizam. Hram se gradi na temeljima svetilišta iz četvrtog ili petog vijeka.

Zbog svega toga i mnogo čega drugog, zloslutno je i žalosno čuti ono što ćemo uskoro i zvanično znati, da je Andrijevica grad koji ubrzano umire. U pravu je predsjednik opštine Željko Ćulafić koji mi u razgovoru privatno i iskreno kaže “šta će nam opština i svađe odbornika u lokalnom parlamentu, mjesna zajednica i predsjednik mjesne zajednice, to nam je poslije ovog popisa prava mjera”. Kome je trebalo da gradi trg od milion i po eura, česme i fontane?

Ohrabrio me, ipak,  podatak da je drugar moje kćerke, Marko Vulevic iz Andrijevice, najbolji student Univerziteta Crne Gore. Znam takodje i mnoge ponosne Andrijevčane, neki su mi i prijatelji, koji su ukorijenjeni tu i ne mrdaju niđe. Nekako mi se čini, da nije njih, kako je krenulo, u Andrijevici bi ostalo na kraju samo trinaest čuvara na trinaest tajkunskih malih elektrana, i više niko.

Ostale bi fontane i ostale bi fatamorgane sa nestvarnim negdašnjim slikama gomile ljudi na saborištima, u kafanama, u bioskopu i biblioteci. Nestvarne slike gužve na autobuskom stajalištu i borbe za mjesto u autobusu, da se ne čeka onaj koji će naići “tek” za pola sata.

Hoće li nakon svega neko konačno reći - dosta je pljačke sjevera i eksploatacije naših prirodnih resursa. Dosta je “odliva” bez ekvivalentnih “priliva”. Ostavite nam šume, rijeke, pitke vode i rudna bogatstva. Nije Andrijevica zaslužila da spadne na 350 duša. Nisam tamo rođen, ali kao da jesam, čitav sjever je moje rodno mjesto.

Zato boli ova ničim zaslužena pustoš.