[ Marko Perović, Radio Crne Gore ]

VUK LAZOVIĆ ZA RTCG

"Počastvovan sam što igram za Crnu Goru, dajem 100% sebe"

Rukometaš Vuk Lazović sa zadovoljstvom je prihvatio da igra za reprezentaciju Crne Gore, željan da se dokaže i opravda povjerenje. Sin slavnog glumca Danila Lazovića za Portal RTCG govori o aktuelnom Svjetskom prvenstvu, planovima, porodici...

Kada si počeo da igraš za Crnu Goru, javnost te znala kao sina legendarnog glumca Danila Lazovića. Sada te svi prepoznaju i kao odličnog rukometaša i nekog ko uvijek daje 100 odsto u dresu reprezentacije. Koliko se promijenilo od tvog prvog nastupa do sada?

U početku šira javnost me više tako prepoznavala, naravno to mi nije smetalo. Veoma sam ponosan na to, kao i na sve godine u dresu Crne Gore. Velika je čast bila kada sam dobio poziv Rukometnog saveza Crne Gore da zaigram za reprezentaciju, koji sam prihvatio sa velikim zadovoljstvom, osmjehom na licu i željom da se dokažem i opravdam povjerenje koje sam dobio.

Tokom svih ovih godina trudio sam se da prezime koje nosim na leđima predstavim u najljepšem mogućem svijetlu, kao i Crnu Goru, te da na svakoj utakmici dam 100 odsto svojih mogućnosti, jer je to jedino mjerilo, da kad se pogledaš u ogledalo i kad staneš ispred svojih saigrača i navijača budeš čist pred sobom i pred njima, sa uvjerenjem da si dao svoj maksimum.

Tvoja supruga Barbara je takođe rukometašica. Prije nekoliko godina nastupala je za Budućnost, sada je u Krimu iz Ljubljanje. Imate sina Luku. Koliko je teško uklopiti porodične i poslovne obaveze, s obzirom na to da ste godinama unazad oboje nastupali za brojne timove širom svijeta?

Barbara i ja vjenčali smo se ljeta 2011, a iste godine dobili smo sina Luku. Porodica mi je uvijek bila najveća podrška u svim momentima moje karijere. Supruga Barbara i sin Luka su zaslužni za sve moje uspjehe. Zbog te udaljenosti bilo je dosta teško u pojedinim trenucima. Ključ uspjeha je ljubav, povjerenje i kompromis. Kada si osuđen da u nekim trenucima živiš daleko od svoje porodice zarad zajedničkog cilja, to su stvari koje daju snagu da prebrodiš sve izazove.

Posljednji klupski angažman imao si u Kuvajtu. Nakon toga boravio si i trenirao u Sloveniji. Kakvi su tvoji planovi za nastavak karijere nakog Svjetskog prvenstva?

Poslednjih pet sezona proveo sam u Aziji gde sam upoznao nove kulture i rukometne stilove, koji su malo drugačiji od evropskog rukometa i to mi sigurno pomaže da se lakše uklopim i snađem u bilo kojoj situaciji koja je ispred mene. Po završetku Svjetskog prvenstva planiram da se vratim u Ljubljanu kod porodice i da zajedno odučimo gdje da nastavim karijeru.

Jesi li prije početka rukometne karijere razmišljao da kreneš očevim, glumačkim, stopama ili si od starta bio usmjeren ka sportu?

Gluma je strogo bila zabranjena u našoj porodici, jer je otac, iako je bio jedan od najboljih u svom poslu, na vrijeme shvatio da svoju djecu neće izlagati stvarima koje je on vidio i osjetio na svojoj koži. Tako da sam od malih nogu bio okrenut sportu i mislim da nijesam pogriješio sa izborom.

Na ovom prvenstvu, osim sjajne igre u odbrani i golova protivnicima, postigao si i jedan autogol, što je rijetkost na rukometnim terenima, pa je bilo šale od strane saigrača na tvoj račun. Kakva je atmosfera u ekipi i kako je provoditi vrijeme, gotovo cijeli mjesec, sa momcima iz reprezentacije?

Sigurno će mi taj potez dugo ostati u sjećanju. Hvala Bogu što nije odlučivao o pobjedi i što sada možemo da se šalimo kada pričamo o njemu. Kad već Iranci nijesu mogli da postignu gol Simiću, morao sam da im pokažem kako se to radi. U reprezentaciji atmosfera je uvijek odlična. Mnogo vremena provodimo zajedno, lijepo se družimo i mogu reći da smo jedna velika porodica.