Ranka Perović [ Portal RTCG ]

Proslavio 50 godina karijere

Lična karta: Daniel Popović, kantautor

Kantautor čije su pjesme obilježile osamdesete godine XX vijeka, prošle godine je proslavio 50 godina karijere i 40 diskografije. Zahvaljujući nezaboravnom nastupu na Eurosongu s pjesmom “Džuli” koju je pjevala cijela Evropa, njegov prvi album “Bio sam naivan” iz 1983. godine prodat je u vise od million primjeraka. Ovih dana radi na svom novom - 24. albumu kojim želi da predstavi sebe u zrelom autorskom maniru, a otkrio nam je da je riječ o pjesmama koje su inspirisane prolaznošću čovjeka.

Voli to što je uprkos svemu ostao svoj, a ne voli to što je često previše otvoren. Daniel uživa dok stvara a rad ga odmara, ispunjava I nadahnjuje. Kaže da sam sređuje svoje automobile, obavlja sve sitnije popravke, pravi namjestaj, slika…Što ga čini srecnim, šta ne oprašta drugima, kakav je kad mu je svega dosta, Daniel Popović otkriva u Ličnoj karti.

Putovanja su sastavni dio naših života. Da li je neko mjesto probudilo nešto novo u Vama i gdje ste se najbolje osjećali?

Za moje su se ime uvjek vezivale neke kontroverze, a istina je sljedeća: Daniel Popović je kosmopolit, altruista, uvijek na strani istine i pravde, zreo umjetnik sa preko pola vijeka profesionalnog bavljenja muzikom.

Zašto apostrofiram da sam "građanin svijeta"?

Vjetrovi muzike su me nosili doslovno na sve strane ove naše planete, koju često ne uzimamo za ozbiljno i ne odnosimo se prema njoj sa brigom kakvu zaslužuje naš jedini dom.....a mali smo pod zvjezdama.Tek trunčica prašine... i kako bi rekla moja draga prijateljica: "Naše je onoliko koliko možemo stopama zafatiti". U mojoj se glavi na to Vaše pitanje, ređaju slike, kao na dnu kakvog kaleidoskopa....prelamaju se uspomene i pejzaži. Izdvojio bih Norvešku. Često sam znao reći da, ko nije vidio norveške fjordove zapravo nije upoznao svu ljepotu ove naše planete. Kada se moja sadašnja supruga razboljela, imao sam ideju da je odvedem da vidi Norvešku. Šest mjeseci sam preuređivao svoj crveni kombi, kupljen za turneje, u dom u kome bi se ona osjećala prijatno dok smo na putu. Nije mi bilo teško...veselio sam se tome. No, nije se tada usudila da pođe na put....a poslije sam čuo kako taj moj kombi zovu "putujuće kurbišče". Što znaju ljudi!? Da li sude po sebi!?

Trebalo bi znati i pokušati obuti nečije crevlje i ići njegovim putem da bismo razumjeli. A Norveška je uistinu prelijepa zemlja. Predjeli i svjetlost koja oduzima dah.

Šta najčesće donosite sa putovanja?

Nećete vjerovati, gotovo ništa. Sve što nosim, nosim u mislima, a saglasićete se samnom, to nam niko ne može oduzeti. Uspomene, lica, mirise, boje.

Predstava o sreći se razlikuje od osobe do osobe. Kako je zamišljate,  šta Vas čini srećnim ?

Kafa sa prijateljem u bašti nekog kafea, šetnja kroz prirodu, stvaralački rad, kreativnost, posmatranje ptica....Eh da mogu da poletim.  Čini me srećnim kada mogu da učinim neko dobro djelo, makar i najmanje.

Sta može odmah da Vas oraspoloži i nasmije? A iznervira i naljuti?

Ja sam generalno vedrog duha. Duhom mlad, mada znaju reći da sam djetinjast. Umijem da se radujem, uistinu malim stvarima. Ljuti me laž! Nju ne podnosim. Ne volim dvoličnost, nijesam sklon intrigama, nijesam konfliktan iako neki uporno žele da me predstave takvim.

Šta najviše volite kod sebe, a šta baš i ne?

Volim to što sam uprkos svemu ostao svoj. Ne volim što sam često previše otvoren.

Greška koja Vas je promijenila ili nečemu naučila?

Na žalost, prečesto sam učio na svojim greškama. Pokušaću to da objasnim što je kraće moguće: Često sam ćutao i nijesam niti jednim gestom ili riječju reagovao na laži koje su neki o meni uporno plasirali, godinama. A bilo ih je i još ih ima. Greška je što sam ćutao. Što nijesam odmah reagovao.

Kakvi ste kad Vam je dosta svega?

Zavučem se u studio i sviram.

Kako bi opisali sebe u par riječi?

Sazreo sam i muzički i životno. Kompletan sam autor, kompozitor, tekstopisac, gitarista, pjevač, aranžer, producent, slikar, pomalo zanatlija. Volim da radim sa drvetom. Ljubitelj sam prirode. Uvijek na strani slabijeg.

Šta nikada ne opraštate drugima?

Laž. Neiskrenost.

Gdje ste u djetinjstvu najviše voljeli da provodite vrijeme?

U svom klubu "Francisko Tarrega", prvom, nezvaničnom takvom klubu u tadašnjem Titogradu, koji je bio mojih ruku djelo, moja ideja i moj projekt. Trebao mi je taj prostor kako bih mogao da se osamim i vježbam gitaru, a tu su se i okupljali mladi poput mene, umjetničkog senzibiliteta. Volio sam i ljetnje raspuste kod đeda Mila Iljova u Zeti. Kupanje u vrtačama sa vodenim zmijama. Kod bake Matilde i đeda Đure u Belgiji....I danas mirišu bakine belgijske torte.

Što ste iz perioda kada ste bili dijete zadržali do danas ?

Vedrinu duha.

Što biste rekli samom sebi kao dječaku, iz današnje perspektive?

Razumijem te. Ne boj se. Ostani svoj.

Omiljena knjiga, pjesma, film?

“Kastigulja”…“Have you ever really love the women”...”Prometej”.

Šta svijet muzike znači za Vas?

Eskapizam...Utočište...Moj život...Ljubav...Poziv...Svrha.

Da li ste oduvijek željeli da se bavite muzikom?

Oduvijek.

Šta smatrate najvećim uspjehom u dosadašnjoj karijeri?

To što sam u evropskoj muzici osamdesetih ostavio trajni pečat. Moja Đuli je ušla u anale Eurosonga. Ne postoji kompilacijski album povodom neke godišnjice Evrovizije a da na njemu nije moja pjesma, iako nije bila pobjednička.

Da li imate želju da se oprobate i u nekoj drugoj profesiji?

Ne. Da sam želio već bih to i učinio. Međutim, ja zaista umijem da radim sve, od popravki po kući, popravki automobila, reparacije i pravljenja nameštaja, slikanja, dizajna enterijera do kompletne produkcije jedne pjesme. Sve. Esteta sam. Imam oko za detalje. Ali na kraju, uvjek smo gitara i ja.

Koji je Vaš životni moto?

Peti element.