USKORO

Necenzurisani memoari Kazanove

Novo izdanje popularnih Kazanovinih memoara, čiji prvi dio uskoro izlazi u izdanju francuske izdavačke kuće "Laffont", donosi 'pravu' verziju životne priče i kompletne podatke o avanturama legendarnog italijanskog pustolova i ženskaroša Đakoma Kazanove, koja otkriva složenog čovjeka, koji je podjednako volio slobodu i žene, piše britanski "Gardijan".

Memoare "Priča mog života" (Histoire de Ma Vie) vremešni Kazanova (1725-1798) pisao je posljednjih godina svog života u egzilu u Češkoj, jer je kako je govorio, želio da se spasi od ludila i da spriječi da ne umre od tuge.  

Venecija u kakvoj je odrastao više nije postojala, Pariz kakav je volio razorila je revolucija, i pisanje mu se činilo kao jedini lijek od dosade koja ga je mučila.

Knjiga, objavljena dvadest godina nakon njegove smrti 1798., trebalo je da obezbijedi besmrtnost čovjeku, čije je ime postalo sinonim za neodgovornog ljubavnika.

Ali,  stvarni opseg i pojedinosti Kazanovinih seksualnih pustolovina do danas su ostali većim dijelom skriveni, prvo pod uticajem njemačkog puritanizma, a potom zbog nečega što moderni stručnjaci ocjenjuju kao 'površnu, pa čak i pogrešnu prepisku njegovog pisanja'.

Već prvi, od ukupno četiri toma Kazanovine 'Priče mog života' ('Histoire de Ma Vie'), koji izlazi 25.aprila na 1500 stranica u izdanju francuskog izdavača "Laffont", razotkriće Kazanovu u punom sjaju, a temelji se na originalnom rukopisu na 3.682 stranice koji je francuska Nacionalna biblioteka otkupila 2010. od anonimnog vlasnika za oko 7, 5 miliona eura.

U njemu se taj avanturista i pisac razotkriva kao 'mnogo složenija karakteristika od klišea kakvim je postao', kaže profesor Univerziteta u Nici i stručnjak za kazanovu Žan Kristof Igalens, koji je jedan od koproducenata knjige.

 "Da, bio je zavodnik, ali i njega su zavodili. Volio je žene s kojima je bio u ljubavi. Nije bio tek površan lik koji je žene odvlačio u krevet i potom ih ostavljao - imao je s njima ispunjene odnose', tvrdi Igalen.

1821.,23 godine nakon autorove smrti, Kazanovin rođak je rukopis prodao njemačkom izdavaču Fridrihu Arnoldu Brokhausu zainteresovanom za objavljivanje italijanskih autora 18. vijeka. Ali, Brokhaus je ocijenio da je djelo neobjavljivo zbog svoje nemoralnosti kao i zbog činjenice da je francuski tekst bio 'začinjen' italijanskim riječima. Pristao  je da ih objavi tek nakon temeljnog 'čišćenja' i uklanjanja djelova koji su se smatrali previše grubim, te je sljedećih 140 godina to bila jedina verzija dostupna čitaocima, dok je original ostao 'pod ključem'.

Originalni je rukopis gotovo izgubljen, kada je Brokhausovo sjedište 1943. razoreno u savezničkom bombardovanju - navodno se i sam Vinston Čerčil raspitivao za njega. Čudom je spašen pa je pohranjen u bankovni sef. Rukopis je prvi put u cjelosti objavljen 1960. na francuskom jeziku, nakon čega je 1966. uslijedila i engleska verzija. Francusko  izdanje objavljeno je na brzinu i sadržalo je brojne greške i neistinitosti, pojašnjava Igalens.

"Novo izdanje mnogo je ozbiljnije. Ono ne sadrži nikakva neočekivana otkrića koja će iz temelja izmijeniti našu pretpostavku o Kazanovi, ali u nekim je djelovima posve drugačije i daleko preciznije u brojnim pojedinostima', kaže.

Kako bi te razlike bile vidljivije, nova knjiga sadrži obje verzije rukopisa.