P.R.

TITOV PREVODILAC

Kako je Ivan Ivanji vidio atentat na Kenedija

Jugoslovenski stručnjaci inscenirali su atentat na predsjednika SAD i došli do zaključka da je zvanična verzija američkih bezbjednosnih agencija prosto naprosto nemoguća. Taj izvještaj nikada nije objavljen.

Piše: Ivan Ivanji - književnik, prevodilac i autor "Vremena"

Beogradsko Savremeno pozorište na Crvenom krstu, 22. novembar 1963. godine. Bio sam umjetnički direktor i pratio tok predstave „Laku noć Betina“, kada je u upravničku ložu zadihano uletio glumac, prevodilac i profesor hebrejskog jezika, svestrani čovjek Evgenije Verber, i dramatičnim šapatom mi saopštio:

„Upravo su javili da je u Americi ubijen predsjednik Kenedi. Da li da prekinemo predstavu i da to saopštimo publici?“

„Zašto se ti toliko uzbuđuješ, koliko mi je poznato, nijesi sa Kenedijem u rodbinskim odnosima“, rekao sam odlučno. Nijesam smatrao da je zadatak pozorišta da publici saopštava bilo kakve, pa makar i strašne vijesti. „Nemamo nikakvog razloga da prekinemo predstavu.“

Ubistvo Kenedija izazvalo je šok u cijelom svijetu, takođe i u Jugoslaviji. Dan ubistva, 23. novembar, proglašen je danom žalosti, otkazane su fudbalske utakmice, pozorišne predstave, gotovo da je život stao. Naravno da su štampana vanredna izdanja novina, a radio i televizija su za tragediju u Dalasu izdvajali dosta vremena. Koliko se sjećam, nijsam bio naročito potresen, sve je to ipak bilo isuviše daleko od nas koji smo se u Jugoslaviji osjećali toliko sigurnim. Možda griješim, možda se publika željna senzacija mnogo više od mene uzbudila gledajući snimke događaja, pogotovo kako se Žaklina Kenedi u automobilu, koji se i dalje kreće, savija preko tijela svog muža.

GDE JE ŽAKLINA: Sticajem okolnosti Tito je Kenedija posjetio nekoliko nedjelja prije tog atentata u okviru zvanične posjete Sjedinjenim američkim državama, od 16. do 20. oktobra, a prije toga je u bio u Brazilu, Čileu, Boliviji, Peruu i Meksiku. To putovanje je trajalo od 18. septembra do 25. oktobra. Prilično zamorno za čovjeka od preko sedamdeset godina.

Žaklina Kenedi nije prisustvovala prijemu u Bijeloj kući koji je za Tita priredio predsjednik Kenedi. U ulozi domaćice bila je Kenedijeva sestra Junis, udata Šriver. Izgovor je bio da je Žaklina prije nekoliko mjeseci izgubila tek rođeno dijete, pa je na odmoru. Tako Tito, koji je bio sa Jovankom, nije upoznao tu lijepu ženu koja je punila naslovne strane svjetskih novina, jednu od ikona tog vremena, a koja će se na iznenađenje cijelog svijeta poslije nasilne smrti svog muža udati za grčkog multimilionera Aristotela Onazisa starijeg od nje 23 godine. Onazis je na svojoj jahti 1960. ugostio ostarjelog Vinstona Čerčila i tom prilikom posjetio Tita na Brionima.

O odsustvu Žakline u toku Titove posjete SAD Blažo Mandić, veteran među intimnim saradnicima jugoslovenskog predsjednika, preko četvrt vijeka njegov predstavnik za medije, učesnik većine njegovih putovanja po svijetu, znači – posve vjerodostojan svjedok, u svojoj knjizi „Tito u dijalogu sa svijetom“ piše:

„Možda je Žaklina već tada bila u novoj romansi, u nekom krstarenju Mediteranom, ili tako nešto, sudeći bar po onom što će se, nedugo potom, objelodaniti.“

Mandić je kao pisac veoma uzdržan i diskretan. Ako on tako otvoreno piše, mora da su ogovaranja u Vašingtonu bila veoma bučna i svakako su i Titu i Jovanki dospjela do ušiju. Razmišljam kako li su oni intimno komentarisali situaciju? Da li će se petnaestak godina kasnije sjetiti svega toga?

Na Tita je baš za vrijeme posjete Americi pokušan atentat. Poslije Vašingtona on je sa pratnjom otputovao u Njujork i odsjeo u hotelu „Valdorf Astorija“. Organi američke bezbjednosti su u ime slobode izražavanja mišljenja bili prilično tolerantni prema demonstrantima, koji su se okupili ispred hotela sa tablama „Tito idi kući!“ i „Tito ubica!“, pa je jedna četnička trojka uspjela da uđe u zgradu i da se probije do samog salona Titovog apartmana. Tek tu im se nekoliko oficira garde suprotstavilo i otjeralo ih. U pomoć su pozvani mornari sa jugoslovenskih brodova usidrenih u njujorškoj luci i njih dvadesetak je rastjeralo demonstrante, što zvanični organi bezbjednosti SAD nijesu uspjeli, tj. nijesu htjeli.

OPASNOST U BERLINU: Godinu i po dana poslije ubistva Kenedija, od 8. do 13. juna 1965. godine, Tito je posjetio (istočnu) Njemačku demokratsku republiku i veći dio vremena provodio u glavnom gradu, (istočnom) Berlinu. Za mene je to bilo posebno značajno iskustvo, jer sam prvi put kao prevodilac putovao s njim u inostranstvo. Ponovo ću citirati Blažu Mandića:

„Poslije svečanog potpisivanja zajedničke izjave u zgradi Državnog savjeta u Berlinu, gdje su zvaničnici ispijali šampanjac, svi su zaboravili na zvaničnog prevodioca, Ivana Ivanjija. On je sa čašom u ruci sam stajao po strani. U jednom trenutku, Tito se odvojio od Valtera Ulbrihta, prišao Ivanjiju i kucnuo se s njim: ‘E, pa u tvoje zdravlje’. Naravno, poslije Tita i ostali članovi zvanične delegacije prilazili su prevodiocu.“

Od početka sam shvatio da Tito voli da pokaže da tečno govori njemački, pa sam procjenjivao kada je poželjno da se držim po strani, a kad će mi dati mig da priskočim.

Svi smo bili smješteni u zatvorenom dijelu grada, čak sam i ja imao apartman sa malim bazenom u ogromnom kupatilu. Dok je Tito bio u posjeti Drezdenu, ostao sam u Berlinu i radio na zajedničkoj izjavi dva predsjednika. Tom prilikom sam zamolio da razgledam i gornji sprat Titove rezidencije. Tamo su se nalazile dvije spavaće sobe i dva kupatila, ali bilo je namještena samo jedna. Pomislio sam da je baš lijepo što Tito i Jovanka i dalje koriste istu spavaću sobu. Mnogo kasnije sam pročitao da se tada nad njih dvoje već uveliko bila nagnala sijenka razdora, ali ja o tome još nijesam imao pojma.

Prilikom državnih posjeta obično se neko vrijeme izdvaja i za privatnost glavnog gosta. To je prilika da se članovi grupe koju sam u sebi nazivao „prištapskom jedinicom“, ađutanti, ljekari, prevodioci i veći dio tjelohranitelja, opuste, večeraju i na miru proćaskaju.

Berlin je za ljude koji su se brinuli za Titovu bezbjednost bio poseban izazov. Istočnonjemačke službe su, naravno, takođe maksimalno mobilisane, ali naši bezbjednjaci su vjerovali samo u sopstvene procjene i radnje, jer su imali loša iskustva. U zapadnom Berlinu bilo je jako uporište ustaša. Nije se moglo isključiti da će se odande infiltrirati njihovi ljudi i atentatori. Plan kretanja kolone vozila sa Titom predviđao je i da se prolazi ispod pruge gradske željeznice, ti nadvožnjaci su predstavljali posebnu priliku za dobre strijelce.

Na Kenedija je Li Harvi Osvald pucao sa četvrtog sprata zgrade sa magacinima za školske knjige, a poslije raznih atentata često se javljaju imitatori koji postupaju na isti ili sličan način. Naši ljudi su poslije ubistva Kenedija postali još nervozniji, jer je već i ranije bilo planova da se Tito ubije na jednom od njegovih putovanja u inostranstvo.

ŠTA KAŽE UDBA: Niko mi to nije rekao, ali na osnovu posmatranja i iskustva rekao bih da postoje dvije teorije – da ne kažem filozofije – o ponašanju tjelohranitelja. U Americi oni trče pored predsjedničkog automobila, vidljivi su i prepoznatljivi po bubicama u ušima u svakoj prilici, pa i kad njihov šef bajagi intimno razgovara sa svojim obožavaocima. Njihovo prisustvo treba da djeluje preventivno. To nije spaslo ni Džona Kenedija, ni poslije toga njegovog brata Roberta, pa od ranjavanja ni Ronalda Regana. Rekao bih da je današnja Srbija preuzela takve običaje, gotovo da nijesi čovjek od značaja ako se pored i iza tebe ne zapažaju preteći namrgođeni likovi.

Kod Tita je bilo drugačije. Tjelohranitelji nijesu smjeli da budu zapaženi, a bilo je ih je, već prema prilici, zaista u velikom broju. Nikad nijesam vidio nijednu fotografiju na kojoj se prepoznaju – lični ađutant je nešto drugo, njegov posao to nije. Rekao bih da je isto tako u Rusiji. Nikad nijesam primijetio tjelohranitelje u blizini Putina, a sigurno ih ima mnogo.

(Preuzeto sa portala "Vreme", 13. novembar 2013.)