SLAVNI GLUMAC

Ljubiša Samardžić: Gluma zauvijek pod kožom

Povodom 55 godina karijere slavni glumac Ljubiša Samardžić poklanja legat Jugoslovenskoj kinoteci. Sve češće je iza kamere, a rediteljski izazov ostaje Andrićeva „Travnička hronika“

U novoj zgradi Jugoslovenske kinoteke večeras u 19h svečano će biti obilježeno 55 godina umjetničkog rada Ljubiše Samardžića. O velikom glumcu, reditelju i producentu, čije je ime odavno upisano zlatnim slovima na stranicama evropske kinematografije, govoriće njegove kolege i prijatelji Milena Dravić, Slobodan Šijan i Puriša Đorđević. 

Tim povodom, bračni i producentski par Ljubiša i Mira Samardžić pokloniće Kinoteci nagrade dobijene tokom bogate karijere, a koje će biti dio budućeg Legata Ljubiše Samardžića. 

"Legat će biti sastavljen od svih nagrada kojima su okićene tri moje biografije. Od šest Zlatnih arena u Puli, preko „Kopa Volpa“, velike nagrade u Veneciji za film „Jutro“ Puriše Đorđevića, a koju sam primio rame uz rame sa Luisom Bunjuelom, kao i veliki broj gran prija", priča SAmardžić za beogradske Novosti.

Kad čovjek ostari, kako kaže, htio ne htio, prebira po prošlosti, sve manje ima snage i ambicije za budućnost.

"A u biti, umoran je ni od čega. Neukusno je pričati o današnjem veselju, jer sam svjestan da mi je život oslonjen na ono što je bilo, a manje je ostalo za ono šta će biti", priča slavni glumac. 

Samardžić iza sebe ima veliki broj upečatljivih uloga u filmovima „Prekobrojna“, „Kozara“, „Orlovi rano lete“, „Bitka na Neretvi“, „Valter brani Sarajevo“, „Partizanska eksadrila“, komedijama „Nije lako sa muškarcima“ i „Razvod na određeno vrijeme“, serijama poput „Policajca sa Petlovog brda“, ali nadimak koga se nikada neće „otresti“ je Šurda, junak iz serije „Vruć vjetar“. 

Kada premotava „film svog života“, koje to slike „iskaču“ u prvi plan? 

"U davne dane, tumarajući Beogradom, ušunjao sam se u Beogradsko dramsko pozorište. Te večeri drama „Osvrni se u gnijevu“ Džona Ozborna zadivila je gledalište. Bio sam opijen. Glavnog heroja Džimija Portera tumačio je Slobodan Cica Perović. Ovaj „buntovnik bez razloga“ bacio me je na pleća. Tu igru niko ni do danas nije dosegao", kaže on.

Samardžić se prisjeća da je tih dana u Narodno pozorište stigao i Old Vik iz Londona, sa Džudi Denč u ulozi Ofelije i Džonom Nevilom kao Hamletom, kao i velikani Lorens Olivije i Vivijen Li u „Titu Androniku“: 

"Dvije večeri zaredom sa treće galerije, uz sendvič sa ajvarom, pomno sam pratio pozorišne bravure velikih majstora. Iako nisam znao njihov jezik, opila me je magija i zadivljujuća scenska iskrenost. Bile su to svjetle noći nad Beogradom. Od tog dana gluma mi se uvukla pod kožu", navodi Samardžić. 

U posljednje vrijeme sve češće je iza kamere, kao reditelj i producent. Dosta mu je glume, kaže, i sa suprugom „zasluženo upija život punim plućima“. Na pitanje da li je, u godini svog velikog jubileja, bliži ostvarenju davnašnjeg sna - ekranizaciji „Travničke hronike“ Ive Andrića, Samardžić kratko odgovara: „Ostaju nam snovi kao smisao života!“ 

"Bez obzira na to što je Srbiji pružena ruka Evrope, i dalje je zemlja stisnuta između Scile i Haribde. Kosovo će dugo biti Damoklov mač nad glavom. Sve nas hvata zebnja, hodamo uvučenih i skupljenih ramena, što ukazuje na nemaštinu i nepravdu. Nigdje neophodne sloge. Kao da niko nema snage da išta pomjeri unutar kuće od koje sve počinje. A sa istinama i pravdom nosićemo se vječno. Tu nema velike pameti, ali ni volje, ni kuraži da pružimo ruku tuđincu, dojučerašnjem bliskom susjedu, da mu se osmjehnemo. Nadam se da vrijeme leči", zaključuje Samardžić.