"PRVI KORAK"

Lav Tolstoj o vegeterijanstvu

Ovo je strašno! Ne patnja i smrt životinja, nego da čovjek to potiskuje u sebi, nepotrebno, taj najveći duhovni kapacitet – saosjećajnost i sažaljenje prema živim bićima poput njega samog – i kršeći sopstvena osjećanja postaje okrutan. Duboko u ljudskom srcu sjedi zapovijest da se ne oduzima život!

Ne tako davno, razgovarao sam sa penzionisanim vojnikom, mesarom, koji je bio iznenađen mojom tvrdnjom da je šteta ubiti, i govorio uobičajene stvari o činu zamonašenja. Kasnije se ipak složio sa mnom: ”Posebno kada su mirna, pitoma goveda. Priđu ti jadni, vjeruju ti. To je veoma žalosno”.

Ovo je strašno! Ne patnja i smrt životinja, nego da čovjek to potiskuje u sebi, nepotrebno, taj najveći duhovni kapacitet – saosjećajnost i sažaljenje prema živim bićima poput njega samog – i kršeći sopstvena osjećanja postaje okrutan. Duboko u ljudskom srcu sjedi zapovijest da se ne oduzima život!

Jednom, odlazeći iz Moskve, ponuđen mi je prevoz kočijama koje su išle u Serpukov, u susjednu šumu da donesu drva. Bio je to četvrtak pred Uskrs. Sjedio sam u prednjem dijelu kočije zajedno sa snažnim crvenokosim kočijašem, koji je očigledno popio. Ulazeći u selo, vidjeli smo kako vuku na klanje dobro uhranjenu roze golu svinju. Skičala je užasnim glasom, glasom koji liči na krik čovjeka. Baš u trenutku kada smo prilazili, počeli su da je ubijaju. Čovjek joj je rasporio grlo nožem. Svinja je zaskičala još prodornije i glasnije, otrgla se od čovjeka i pobjegla oblivena krvlju.

Kako sam kratkovid, nijesam primijetio sve detalje. Sve što sam vidio je svinja sa ljudskim likom i sve što sam čuo je njen očajnički krik, ali kočijaš je pažljivo posmatrao i vidio sve detalje. Uhvatili su je, oborili, i završili posao prerezivanjem njenog vrata. Kada je skičanje prestalo, kočijaš je duboko uzdahnuo. “Da li ljudi zaista nemaju odgovor na takve stvari?”, upitao je.

Toliko je jaka čovjekova odbojnost prema ubijanju. Ali na primjer, podsticanjem gramzivosti, tvrdnjama da je Bog to dopustio, i pre svega, da je to po navici, ljudi u potpunosti gube ovaj prirodni osjećaj.

Sve što želim da kažem je da je za dobar život neophodan niz dobrih djela, da ako je čovjek ozbiljan u namjerama da živi ispravno, neminovno će pratiti jedan određeni niz, a među prvima, to će biti vrlina, za kojom idu samokontrola, samosprječavanje. U potrazi za samokontrolom čovjek će neminovno pratiti i niz čija je glavna karika samokontrola ishrane. I ako zaista bude ozbiljno tražio dobar život, prva stvar od koje će se uzdržati će biti upotreba životinja u prehrani, jer, da ne govorimo o pobuđenju strasti koje takva hrana izaziva, hraniti se na taj način je jednostavno nemoralno, jer uključuje rađenje čina koji je u suprotnosti sa moralnim osjećanjima – ubijanje.

 - Ali zašto, ako je pogrešnost takve ishrane poznata čovječanstvu toliko dugo, zašto ljudi nisjeu priznali ovaj zakon?” Zapitaće se oni koji su navikli da ih vodi javno mnjenje, a ne razum. Odgovor na ovo pitanje je da je moralni napredak čovječanstva – što je temelj za svaki oblik progresa – uvijek spor. Ali znak pravog, a ne prolaznog progresa, jedino je i isključivo njegova istrajnost koja omogućava konstantno ubrzanje.

Napredak vegetarijanstva je upravo ovakve vrste. Takav progres je izražen u pravom životu čovječanstva, koji iz mnogih razloga, nevoljno prelazi sve više i više iz mesožderskih navika u ishranu baziranu na povrću, a namjerno prati istu putanju u pokretu koji pokazuje jasnu snagu i koji raste sve više i više, a to je vegetarijanstvo. Ovaj pokret je tokom prethodnih deset godina značajno napredovao. Sve više knjiga i časopisa na ovu temu pojavljuje se tokom svake godine, u inostranstvu srećemo sve više ljudi koji su odustali od mesa, pogotovo u Njemačkoj, Engleskoj i Americi, broj vegetarijanskih hotela i restorana raste iz godine u godinu.

Ovaj pokret bi trebalo da izaziva posebnu radost kod onih čiji život nastoji da dovede carstvo Božije na zemlju, ne zato što je vegetarijanstvo samo po sebi važan korak ka takvom carstvu (svi pravi koraci su i važni i nevažni), već zato što je to znak težnje čovječanstva ka ozbiljnom i istinitom moralnom savršenstvu. Time čovječanstvo preuzima onaj nepromjenljivi poredak naslednog i prirodnog na sebe, počevši od prvog koraka.

Oni koji nastoje da dostignu viši sprat kuće pukim pokušavanjem da se uspentraju nasumično i sa različitih pozicija, po zidovima, trebalo bi da se okupe oko prvog stepenika i zajedno krenu ka gore uvjereni da je jedini pravi put ka gore – ako se počne od prvog stepenika.

Tekst je iz Tolstojevog eseja „Prvi korak”

(trcanje.rs)